Mladi boljševici i stari zločini: kako mediji normaliziraju ekstremizam
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 11 Ožujak 2026 19:07
Jutarnji list pred koji nas je dan izvolio izvijestiti kako je u Zagrebu na tajnoj lokaciji održana Zagrebačka škola komunizma. „Riječ je o jednodnevnom okupljanju zagrebačkih komunista, odnosno domaćeg ogranka Revolucionarnog komunističkog saveza koji želi revolucijom srušiti kapitalizam.
Domaći komunisti svoj su nedjeljni seminar na tajnoj lokaciji nazivali 'kadrovskom školom', a cilj im je, kako kažu, 'pripremiti sve svoje članove boljševike iz bivše Jugoslavije za nadolazeće revolucionarne eksplozije'. Naime, prošli se tjedan ta organizacija našla u fokusu javnosti kad su u središtu Zagreba zalijepili postere najavljujući školu komunizma. Na plakatu pozivaju sve zainteresirane da se prijave ako su 'za prevlast radničke klase nad trulim kapitalističkim sustavom'“.
Jutarnji dodaje da „školu“ vodi ekstremna ljevičarka i boljševika koja je iz Radničke stranke istupila jer smatra da su „premekani“. Zanimljivo, Jutarnji je s mladom boljševikom, makrabične fizionomije (očito se revolucionarno djeluje u mračnim podrumima!) napravio i razgovor.
Koliko god cijela štorija s mladim boljševicima može izgledati tragikomičnom, vrijedi ju pobliže razmotriti iz više razloga.
Za početak, simptomatično je da je Jutarnji dao pravo javnosti ovakvoj političkoj pojavi. S druge strane, teško bi se moglo očekivati da bi slično postupili s nekim „ekstremnim desničarima“. Boljševičarenje je očito simpatično, cool je biti mladi buntovnik i komunist. Ništa tu za medijski mainstream očito nije sporno inače se valjda takve političke kreature ne bi propuštale. To što se eksplicite poziva na nasilje i rušenje ustavnog poretka, to ćemo zanemariti. Da ne bi bilo nikakve zabune, mlada je boljševika poručila kako bi ona i njezina tajna družina radije živjeli u Jugoslaviji, nego u Hrvatskoj. Slijede se svijetle tradicije predaka.
Mediji na Zapadu i u Hrvatskoj sve manje informiraju, a sve više određuju granice politički prihvatljivog – ono što politolozi nazivaju Overtonovim prozorom. Ako se revolucionarni komunizam prikazuje kao egzotična subkultura, a ne kao ideologija s poviješću totalitarne prakse, tada se pomiče granica društvene tolerancije prema radikalizmu. S namjerom ili bez nje.
Protuustavno djelovanje
Postavlja se pitanje što SOA zna o ovoj družini? Jer, ako netko zaziva revolucionarno (nasilno) rušenje kapitalizma i demokracije i stvaranje Jugoslavije, onda su tu radi o protuustavnom djelovanju. Takve pojave treba nadzirati i sankcionirati. Ili su problem samo „ekstremni desničari“?
Nasilno rušenje kapitalizma već je jednom provedeno, najprije u Sovjetskoj Rusiji, a onda i diljem svijeta koji je imao tu nesreću da je upoznao blagodati komunizma. Moskovska Pravda je 1918. poručila: „Himna radničke klase bit će pjesma mržnje i osvete!“. Kad mladi boljševici danas prizivaju nasilno rušenje kapitalističkog poretka i revoluciju nakon koje će radnička klasa oduzeti prevlast „trulom kapitalizmu“ onda ponovno zazivaju masovna ubijanja i obračun s srp„buržoazijom“ i „kulacima“. Jednom kad i ovi budu istrijebljeni, onda kreće obračun sa svima, jer komunizam može živjeti jedino konstantnom proizvodnjom novih neprijatelja s kojima se treba obračunati.
U prvome broju Crvenog mača, kijevskoga glasila Čeke, moglo se pročitati: „Mi odbacujemo stare sustave morala i 'čovječnosti'. Njih je izumila buržoazija, kako bi mogla tlačiti i iskorištavati 'niže klase'. Naš moral nema uzora, naša je čovječnost apsolutna, jer se temelji na novom idealu: uništenju svakog oblika potlačenosti i nasilja. Nama je sve dopušteno, jer mi smo prvi na svijetu koji nismo digli mač radi tlačenja i porobljavanja, nego radi oslobođenja čovječanstva od lanaca... Krv? Neka teku rijeke krvi! Jer samo krv može pretvoriti crni stijeg gusarske buržoazije u crvenu zastavu, zastavu revolucije“.
Ovakve su politike rezultirale s više od 100 milijuna pobijenih ljudi. S rijekama krvi. Zato samo ridikuli i ljudi pomračenog razuma mogu danas zazivati povratak ovakvih ideologija. U slučaju Hrvatske, boljševizam je imao i izrazito protuhrvatsku crtu, a vidimo da i ideološki sljednici nakaznih ideologija ne mogu bez Jugoslavije.
U Hrvatskoj ipak koliko toliko djeluje institucije (doduše, nerijetko selektivno) pa je za očekivati da će policija pokucati na vrata mladim revolucionarima koji zazivaju nasilje i ubijanje. Za razliku od svojih predšasnika, ovi će teško u šumu. Tamo nema iPhona, Netflixa i ostalih tekovina „trulog kapitalizma“. Revolucionarni romantizam lako je njegovati u društvu čije se tehnološke i potrošačke blagodati svakodnevno konzumiraju. Utopije su uvijek primamljivije kad se o njima raspravlja uz stabilnu internetsku vezu i centralno grijanje na plin.
Hannah Arendt je upozoravala na banalnost zla – na sposobnost ideologije da se normalizira kroz trivijalizaciju, stoga ne treba zanemariti pojavu mladoboljševičkih skupina kao dijagnozu i simptom vremena. I kao opasnost da ovakve ideologije u budućnosti pronađu nove sljedbenike.
Relativizacija komunističkih zločina
Ipak, trenutno je veći problem po Hrvatsku to što se s najviših političkih razina relativiziraju komunistički zločini. Dok se fašistički bezuvjetno osuđuju, za komunističke se uvijek pronađe opravdanja, makar pod krinkom tzv. antifašizma.
Implicitna argumentacija glasi: komunizam je počinio zločine, ali je odigrao važnu ulogu u slamanju nacizma koji se huda jamapritom definira kao „apsolutno zlo“. Pritom se negira elementarna logika. Ako zločinac A ubije zločinca B, je li on time postao dobar i jesu li time opravdani njegovi drugi zločini? Zdravorazumski i etički je dati negativan odgovor. Ipak, u slučaju komunizma taj se logički i etički princip relativizira.
Kao argument u prilog komunizmu može se čuti i teza da je barem plemenit u ideji, a da je praksa loša. Ta je teza također logički teško održiva. U temeljnim komunističkim dokumentima kao što je Manifest komunističke partije otvoreno za zaziva upotreba nasilja (nasilno rušenje dotadašnjega poretka), a Marx i Engels zazivali su dekapitaciju nepoćudnih naroda i klasa. Brutalne likvidacije u SSSR-u, Jugoslaviji i drugim zemljama komunističkoga državnog terorizma predstavljale su vjerno izvršavanje Engelsova zahtjeva po kojemu svi reakcionarni elementi moraju nestati s lica zemlje.
To isto danas zaziva mlada makabrična boljševika uz otvorena vrata glavnostrujaških medija. S druge strane, u političkom životu nije baš poželjno otvoreno zazivati komunističke ideje i prakse (osim rijetkih iznimaka na ljevici u stanju tekućih poruka), ali će se tekovine 1945. uvijek nastojati očuvati. A nije teško pogoditi i zašto.
U Hrvatskoj vladajuća politička klasa od stvaranja države do danas dominantno je proizišla iz bivšega komunističkog sustava. Braneći taj sustav oni brane i svoje privilegije i biografije svojih očeva i stričeva.
Zato ne možemo očekivati zabranu komunističkih simbola u Hrvatskoj jer bi se time urušio čitav politički sustav. Politički akteri rijetko delegitimiraju sustav iz kojeg proizlazi njihova vlastita legitimnost. Zato je odbijanje zabrane komunističkih zločina očekivano. A zato se i u glavnostrujaške medije pripuštaju ridikuli koji zazivaju nasilje i smrt. Problem ostaju jedino zatucani hrvatski nacionalisti. I zdrav razum.
Davor Dijanović
