Tony Cetinski je filter kolektivne hrvatske savjesti
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 12 Ožujak 2026 18:17
Podsjetili su i da je, “prema službenim podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, dvorana SPENS nakon okupacije Vukovara 1991. godine bila logor za Hrvate, vukovarske branitelje i civile, mjesto na kojem su zarobljenici, a ponajprije žene, bile silovane, mučene, maltretirane i ponižavane, a mnogima se iz te dvorane gubi svaki trag”.
Koliko je nezahvalno pisati o glazbenim preferencijama, toliko je i o simpatijama ili antipatijama prema samim izvođačima. Prostor bivše Jugoslavije oduvijek je bio specifična tvorevina u kojoj su se sudarale različite (glazbene) kulture. No, mnogi građani bivšu državnu tvorevinu, pa i dio u kojem govorimo upravo o glazbi, koncertima i nastupima, još uvijek smatraju “svojom” i “domaćom”. Da ne zadirem u dubine onoga što sam spomenula u prvoj rečenici budući da takve stvari prepuštam svakome u njegova “četiri zida”, dotaknut ću se trenutka sadašnjice – jer glazba uvijek prati povijesni kontekst u kojem nastaje – i ponovno povući paralelu između umjetnosti i vremena. Ovaj put povod mi je dao naš izuzetni glazbenik Tony Cetinski.
Cetinski otkazao koncert u dvorani koja je služila kao logor
Nakon što je danima s raznih strana upozoravan da je dvorana u Novom Sadu, u kojoj mu je bio zakazan nastup na Dan žena, služila kao logor za hrvatske branitelje i civile tijekom Domovinskog rata, Tony Cetinski otkazao je koncert. U podrobnoj objavi, pojasnio je razloge odluke o njegovom otkazivanju. Cetinski je danima unaprijed “vagao” odluku o nastupu, konzultirao se s publikom na društvenim mrežama i preispitivao ‘pluseve i minuse’ te vlastitu savjest.
Potonje mu ipak nije dopustilo da održi koncert na mjestu koje je početkom devedesetih bilo mjesto mučenja, silovanja i ubojstava brojnih vukovarskih žena, branitelja i civila.
Udruge hrvatskih branitelja, logoraša i stradalnika Domovinskog rata održale su nekoliko dana prije pjevačeve odluke konferenciju za novinare. Na njoj su uputile apel povodom najavljenih nastupa hrvatskih glazbenika u dvorani koja je bila mjesto logora te zahtjev o otkazivanju ili izmještanju koncerta. Glavna poruka koja je poslana s konferencije glasila je da mjesta logora ne mogu biti mjesta zabave.
Koncert na mjestu koncentracijskog logora
“Nitko razuman ne bi organizirao koncert na mjestu koncentracijskog logora”, rekli su predstavnici udruga na spomenutoj konferenciji.
Podsjetili su i da je, “prema službenim podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, dvorana SPENS nakon okupacije Vukovara 1991. godine bila logor za Hrvate, vukovarske branitelje i civile, mjesto na kojem su zarobljenici, a ponajprije žene, bile silovane, mučene, maltretirane i ponižavane, a mnogima se iz te dvorane gubi svaki trag”.
I to je točno. Nitko razuman ne bi organizirao koncert na takvome mjestu. Pitanje koje se nameće je – ima li takvih dvorana još?
Platili ‘penale’ za sve buduće generacije
“Glazbenici se pravdaju strahom od plaćanja ugovornih kazni zbog otkazivanja nastupa, poručujemo im: Logoraši, branitelji i civilne žrtve platili su “penale” za sve buduće generacije! Platili su ih krvlju i uništenim životima da biste vi danas mogli slobodno nastupati. Nikakav financijski penal ne može biti teži od cijene žrtve koju smo podnijeli”, poručili su među ostalim branitelji i logoraši.
Udruge su uputile i službeni prijedlog Ministarstvu kulture i medija RH te Ministarstvu turizma i sporta. U njemu predlažu da, u suradnji s relevantnim strukovnim organizacijama, izdaju službenu preporuku hrvatskim izvođačima i sportašima.
Predložili su i da se putem Hrvatske glazbene unije i Hrvatskog olimpijskog odbora daju preporuke glazbenicima i sportašima da ne nastupaju “u prostorima koji su tijekom agresije Srbije i Crne Gore na Republiku Hrvatsku bili mjesta zatočenja, mučenja i koncentracijskih logora za hrvatske branitelje i civile”.
Ima tu još adresa.
Cetinski pod dojmom svjedočanstava ljudi koji nose teške uspomene
“U posljednjim danima upoznat sam s brojnim svjedočanstvima ljudi za koje ta dvorana nosi teške uspomene iz ratnih devedesetih. Kao čovjek koji duboko poštuje svaku ljudsku patnju, osjećam odgovornost da na to ne ostanem ravnodušan. (…)
Mladi današnjice nisu krivi za greške starijih i njih mi je najviše žao razočarati ovim potezom, ali ne mogu protiv patnji svojih bližnjih koji su, da se razumijemo, podržavali inače moj poziv da širimo ljubav bez obzira na razlike, ali ne i na mjestima gdje su se događale teške muke i patnje. U tim trenucima se ipak moramo susresti sa istinom da bi krenuli u ljubavi”, napisao je među ostalim Tony Cetinski.
Susret s istinom
Susret s istinom ljudima najčešće nije i omiljeni susret. Današnji svijet voli površnost i lažni sjaj, a poruka o istini dolazi od pjevača koji posljednjih godina nosi nadodani teret na svojim leđima.
Istupi Tonyja Cetinskog u javnosti gledaju se pod povećalom otkako se u vrijeme pandemije zalagao za slobodu i otkako javno svjedoči svoju vjeru. Ipak, njegove vrhunske vokalne sposobnosti i tekstualno-glazbena kvaliteta pjesama stavljaju ga daleko iznad prosjeka ostatka scene čak i u očima onih kojima Cetinski nije prvi izbor.
Zbog toga njegova poruka o otkazivanju nastupa u Novom Sadu ima dodatnu težinu. Ona, iako će je mnogi htjeti upravo tako protumačiti, nije politička poruka. Ona je ljudska poruka. Poruka čovjeka koji je odlučio poslušati svoju savjest na razini te ljudskosti.
Nastupi izvan granica Hrvatske
Da je Tony Cetinski nedvojbeno vrhunski glazbenik, mogli bi se složiti svi redom, bez obzira na osobni ukus. Ovaj pjevač na sceni je o(p)stao više od tri desetljeća, a naklonost publike davno je stekao i izvan granica Hrvatske.
Nastupi izvan hrvatskih granica, pa i u Srbiji, za naše glazbenike nisu novost. Glazbeno tržište jednostavno funkcionira na temelju ponude i potražnje, a jedna od glavnih niti vodilja jest da glazba povezuje, a ne razdvaja ljude. Ovu rečenicu, dakako, ne treba relativizirati u smislu konzumiranja apsolutno svega što nam se kao publici servira. Unatoč osobnim preferencijama, postoji i svojevrsna realna razina glazbene kvalitete ili njezine odsutnosti. Osnova glazbene kulture uči se u školama, gdje se generacije odgajaju kao slušatelji kvalitetne glazbe, no prije toga ih valja osposobiti za njezino razlikovanje i razdvajanje od “glazbenog kukolja”.
Odgovor na pitanje poznaje li glazba (državne) granice može se pronaći i u kontekstu posljednjih 30-ak godina hrvatske povijesti koja je obilježena Domovinskim ratom. Da glazba može (i želi!) i razdvajati, svojski su se potrudili dokazati pojedini glazbenici u Srbiji koji su upravo u ratnom periodu slali vrlo jasne i glasne poruke stavljajući svoj umjetnički poziv u službu politike i režima.
Pa, ukoliko otvaramo vrata i politici, za čiju su se kvaku nepravedno ulovili oni koji sada bacaju “drvlje i kamenje” po Tonyju Cetinskom, moglo bi se postaviti i pitanje tko u Hrvatskoj relativizira, pa i potencira nastupe onih koji su se priklanjali neprijateljskom režimu.
Ima li glazba granica?
“Umjetničke slike ne moraš pogledati. No, glazbu moraš čuti. Ona je neizbježna, agresivna umjetnost”, rekla mi je jednom prilikom profesorica Povijesti umjetnosti. Ima nešto u tome.
Glazba kao umjetnost nema granica. Međutim, granice postavljaju oni koji nam je nude svojim koncertima i oni koji pristaju biti dio njihove publike.
Svaka normalna osoba, ako to želi, vrlo jednostavno može i shvatiti i prihvatiti zbog čega je Tony Cetinski otkazao koncert u spornoj dvorani u Novom Sadu. Sada, nakon raspleta bitke koju je Cetinski zapravo vodio sam, neki vade “argumente” poput manjka prodanih ulaznica ili predugog broja dana u kojima je pjevač razmišljao o donošenju odluke o nastupu. Neki mu lijepe i političke etikete. Nepotrebno, maliciozno i degutantno.
Oliver Dragojević, koji je za mnoge nedostižan po popularnosti i značaju na suvremenoj hrvatskoj ‘estradnoj’ sceni, nikada od rata nije nastupio u Srbiji. Oliver je jasno pozicionirao svoj stav. Zbog toga je i tamo bio poštovan među ljudima koji su slušali njegove pjesme. Nema razloga da tako ne bude i u slučaju novosadske publike i Tonyja Cetinskog.
Braniteljske udruge koje su apelirale na hrvatske glazbenike i sportaše, igrale su na kartu njihove savjesti. I to je jedina ispravna karta. Pa, kad smo već kod savjesti, okrenimo smjer ove priče protupitanjem. Kada će doći vrijeme za “filter” nekih nastupa po hrvatskim dvoranama?
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
