Mural u pothodniku i uništeni Zagreb
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 15 Ožujak 2026 17:06
Nebrojenih je tekstova o temi uništenja Zagreba kao europskoga grada kroz koji prohodu ne samo njegovi stanovnici, nego i turisti. Zamjeraju pisci kako je glavni problem oronulost fasada i odvratne šarotine koje ponekad sežu preko prozora prizemlja sve do prvoga kata.
Kažu mi neki znalci da nema puno tih „umetnika“ koji uništavaju fasade, možda tridesetak pa kad bi se uhvatio jedan i kaznio zatvorom i materijalnom naknadom za oličenje cijele fasade, ubrzo bi propjevao i o ostalim razbojnicima. Ali nema nikoga tko bi pazio na red i koračao ulicama kao pozornik i danju i noću. Ne rade to komunalni redari, to treba raditi policija. Zašto već dvadesetak godina nema ni jednoga policajca kao službenoga pozornika, ne znamo. A nema, dragi moji čitatelji, ni kamera! Ako ih ima, nikako da uhvate te uništavatelje, noćne štakore koji nagrizaju zadnji prazni i svježe obojeni zid i u starom i u novom Zagrebu.
U svijetu koji živi u postmodernom stanju tijela i duha, kako to naše doba nazivaju strahovito mudri komentatori, postoje takvi uništeni gradovi ili njihovi dijelovi, ponajviše u novim bezličnim višekatnicama gdje stanuje manje imućna klasa. Tamo se, kažu mi, okupljaju bande i masovno se i bjesomučno šaraju zidovi. Tako se nedavno vratio jedan našijenac iz Australije i ugledavši Prilaz Gjure Deželića i Ilicu, strogi centar našega glavnoga grada, uplašeno povikao: skupljaju li se tu narko-bande? Umiruje ga rođo: ma nije to, ne brini se, to su neiživljeni umjetnici!
Onaj danas oronuli zid na Zapadnom kolodvoru, kao i onaj u Branimirovoj ulici koji je bio urešen pristojnim muralima još prije rata, rijetke su iznimke. Sve ostale fasade grafitima unakažene djelo su jedne nekolicine, bande, koja svodi Zagreb na prizore havanskih zidova. Havana kao glavni grad Kube oronula je do krajnje mjere i osim potpuno okrnjenih lica zgrada, šarotine i prljavština okupirale su grad. Vlasti su obnovile nekoliko hotela za strance, a malo iza ugla – užas. Da ne kažu kako se grdi samo socijalizam, pogledajte kapitalističke gradove, nove nastambe, nebodere i slične zgrade – tu se ostvaruje ta postmoderna kojoj kao da ne vjerujemo. Ali promotrite Sjevernu Koreju! Gledali smo bar pet dokumentarnih uradaka o toj zemlji – nismo vidjeli ni jedan mural ni grafit, osim onih posvećenih Velikom Vođi. Pa si ti misli!
No, dobro, oni su na Kubi još u socijalizmu, ali mi smo već više od trideset godina izmakli tom rajskom stanju. Ili se vraćamo? A ne sjećam se da je onomad, kad je mili-cajaca pozornika bivalo i previše, itko baš tako intenzivno mazao zidove. Možda i bi, da se usudio. A jesu li ti ondašnji mili-cajci pozornici čuvali ovaj naš grad iz ljubavi, ili za visoke plaće? Možda postoji i nešto treće.grafiti zagreb Možda su neki roditelji i u školi učitelji rekli djeci da se to ne radi gnijezdu koje ti je dom? A ne radi se tako nešto ni u tuđem gradu! Nisu im govorili o seksu i kontracepciji i modelima vagine, ne, priglupi roditelji i učitelji naučavali su kanone obiteljskoga života, ljepote prirode, umjetnosti slikarstva, glazbe, nukali djecu da planinare, da sade vrtove oko škola, da grade kule od pijeska na skupnim ljetovanjima… trudili se održati dostojanstvo čovjeka koji ne bi trebao živjeti na smetlištu, iako je uvijek bilo onih koji su to zagovarali. Nismo ni u primisli smjeli šarati po kućnim zidovima vlastita stana, a kamoli po javnim površinama.
Hm…nekako se uzroci ovoga raspomamljenoga uništavateljskoga vala jedva daju racionalno objasniti, ako ne prihvatimo da je uistinu postmoderna otvorila pitanje: tko ima pravo biti umjetnik? Zašto ne ja? Kakva akademija, kakvi bakrači! Šaraj i troši tisuće eura na kupovinu sprejeva! Tisuće eura? Pa tko to plaća? Tata i mama? Možda netko treći? Pravi triler.
Ima ljudi koji su čvrsto odlučili stati tome na kraj: oboje svoju fasadu čim ju neka banda uništi. Eto, slučaj kolege Zvonimira Hodaka. (Neka mi oprosti što ga uzimam za primjer!) Nekoliko puta bojio je išarane zidove, da bi sutradan osvanuli isti ili još gori! Jači su štakori noćnih ostvarenja. Idol im je ono što mogu u svojoj postmodernoj svijesti dosegnuti: ružnoća! Ružnoća je inače zauzela mjesto ljepote u likovnoj umjetnosti. Ima i kod nas u hrvatskoj likovnoj umjetnosti vrlo cijenjenih umjetnika i umjetnica koji slikaju nakon završene Akademije likovnih umjetnosti same strahote: rasparana ljudska crijeva, otkinute glave bolesne djece i tome slično. Sve više je onih slikara koji nemaju ideju što slikati pa se bave performansima: novinski papir zgužvan i bačen na prljavi pod, stare cipele u sanduku, jaja u cijelo i jaja razbijena. Pa onda pomama oponašanja jadnoga J. Pollocka koji se prvi dosjetio da baca boju onako, ne znamo kako. I tu je kvaka: svaka luda misli da može kao on! Bacaju boju onako, nasumce te misle da će im to donijeti slavu kao njemu! A neki su čuli da je jedan talijanski umjetnik Pier Manzoni još 1961. zapakirao izmet u 90 konzervi i dobro prodao pod nazivom umjetnosti. Kritičari su oduševljeno zamijetili da je „pomaknuo granice umjetnosti“! Moj brajo!
Sve takve novotarije kritičarsko oko sokolovo proglašavalo je apstraktnim ekspresionizmom, akcijskim slikarstvom, avangardnim iskoracima!
No, dobro. Mi još nismo u toj umjetničkoj fazi bar kada se radi o razmazivanju po fasadama. Imamo još uvijek klasične boje, ne koristimo Manzonijeve konzerve. Ali nikada se ne zna kada će nekome od umjetnika i to pasti na um. Mašta nema granica. To je blagodat dara! Jest istina da se gol čovjek, imenjak nekada slavnoga pjesnika i filozofa, prošeta pred našom pokojnom Namom i to se odmah pretvori u značajni iskorak, golemom talentu oda se počast institutom samoga njega!
Onda se netko dosjeti i naslika vrlo monumentalan i lijep mural u pothodniku blizu onoga čudovišnoga izgorjeloga nebodera.
Velika hrvatska zastava, znamenja naših vojnih gardijskih brigada, sve uredno i s velikim nastojanjem da to privlači oko i mračni podzemni prostor učini boljim i ljepšim. Osobito je uočljiv napis: Hvala im na svemu – slobodni smo ljudi! To je Thompsonov stih. A među znakovljem brigada – HOS! Užas! Sjatili se novinari oko grdonačelnika i pitaju je li on dao odobrenje za taj mural? Nije. Tko ga je naslikao? Ne zna. Kako su mogli naslikati kad je tamo postavljena policijska traka? Ne zna on. Hoće li narediti da se taj mural briše? Nije mu to „prioritet“.
Novinar HRT ne pita zašto bi se mural brisao, koji bi razlog bio da se briše? Vrijeđa li taj mural nekoga? Čime? Brisat će ga, to je ispod teksta grdonačelnika, samo kad mu postane prioritet! Zašto mu to sada nije prioritet, to je jasno: pa sav grad je u komi! Na vidiku su i neki sudski procesi! Razlog za brisanje očito nije taj što je izveden bez odobrenja. Novinara najviše zanima tko je to izveo! Kao u vrijeme komunizma: reci tko te uveo u organizaciju za rušenje jugoslavenskih naroda i narodnosti?
A zeko je u grmu: može grdonačelnik i sada brisati mural, ali ne zbog navedenih razloga, nego mu je muka što bi to utjecalo na buduće izbore. Mrzi on do zla boga svoga ovakve murale gdje su se udružili Za dom spremni i Thompson. A mogli bi doći i oni nezgodni mladići koji su to načinili, a koji se vide na snimci! Uz njih još pola milijuna drugih. Nije zgodno, uvukao se neki strah u grdonačelnika. Brzo okončava svoje izjave, guta glasove, guturalno provlači riječi kroz nos i isturene zube.
Neka vas crtača ovakvih murala, djeco naša, neka naših murala bude što više, neka u njima zablista Hrvatska kao ljubav, kao san, kao muka, trpnja i ponos!
