Dok će jugoljevičari 9. svibnja uz vatru slaviti dane otetih stanova, Zagrepčani će paliti svijeće za partizanske žrtve

Pin It

I dok se na hodu za život slavi život, na obalama Save, gdje su partizani nakon ulaska u Zagreb presudili stotinama ljudi bez suda slavi se u stvari smrt, slavi se otimanje tuđe imovine i početak 45-godišnje komunističke diktature u bivšoj državi.

Kao što su pojedini političari i mediji uzalud plašili javnost uoči koncerta Marka Perkovića Thompsona, tako se kao potencijalni sigurnosni problem ističe subota 9. svibnja. Tada će se u Zagrebu održati ljevičarski skup na obalama Save, a paralelno na gradskim ulicama Hod za život.

Osim što je to velik posao za policiju, jer se dodatno tada u Zagrebu odigrava i derbi Hrvatske nogometne lige – utakmica Dinama i Hajduka,  ništa se značajno ne bi trebalo dogoditi.

Neodlazak na obale Save, na Trnjanske krijesove, pitanje je ljudske higijene.

Naime, jugonostalgičari, anarhisti, nevladine udruge i sve što se obično svrstava na političkom polu lijevo od centra tada će obilježiti ulazak partizanskih snaga u Zagreb 1945. godine. I dok se na hodu za život slavi život, na obalama Save, gdje su partizani nakon ulaska u Zagreb presudili stotinama ljudi bez suda slavi se u stvari smrt, slavi se otimanje tuđe imovine i početak 45-godišnje komunističke diktature u bivšoj državi.

"Partizani" rođeni daleko nakon 1945.

Mnogima je paljenje vatre na obali Save ispušni ventil što moraju živjeti u državi koju ne vole i u kojoj se ne osjećaju dobro. I to treba reći otvoreno. Ima, naravno,  i mnogo onih kojima je taj dan to sve samo zabava. Uvijek je bilo takvih, no o njima ne treba previše govoriti.

Ono što je zabrinjavajuće jest činjenica da godinama pripadnici lijevog nevladinog sektora, možemovci i antifašisti koji su se rodili daleko nakon Drugog svjetskog rata na tome mjestu paljenjem vatre u stvari slave "dane otetih stanova", početak jugopartizanske diktature i obračuna sa svima koji su mislili drugačije ili su imali značajnu imovinu koja se nekome iz partizanske falange svidjela.

U tome ih osnažuju i mnogi SDP-ovci, pravni nasljednici upravo iste one komunističke partije, koja je tu diktaturu i ratne zločine provodila i opravdavala. Da je tome tako dovoljno je pogledati i imovinske kartice brojnih ljevičara (od Možemo do SDP-a), gdje se kao zajednički nazivnik provlače stanovi u gradskome centru.

I dok se isti, poput zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića i Mile Kekina, zgražaju što svake godine Hrvatska 30-ak godina nakon Domovinskog rata obilježava pobjede i stradanja u borbi za nezavisnu hrvatsku državu, istodobno na ovaj način licemjerno veličaju i financiraju ratne događaje stare 80 i više godina!.

Tih dana 1945. i mjesecima nakon toga brojni Zagrepčani su iščekivali vijesti o svojim najmilijima s bojišta. Mnogi se nisu vratili i mnogima se ne zna niti mjesto gdje su na Križnome putu završili. Oni koji su se uspjeli vratiti mjesecima ili godinama nakon toga suočili su se nerijetko s progonom nove vlasti ili su završili u zatvoru ili egzilu.

Trnjanski krijesovi se održavaju nedaleko od zloglasnog logora Kanal i noćnog kluba Močvara na mjestu kojeg su upravo ti partizani na obalama Save bez suda presudili stotinama onih koji nisu bili po volji novom režimu.

Posljednih tjedana na području Hrvatske i Zagreba posebno otkrivaju se nova stratišta i nove žrtve za koje su odgovorni upravo ti partizani koje se toga dana slavi, koji su ojačani preodjevenim četnicima pokazali tih svibanjskih dana 1945. što čeka one koji hrvatski misle u novoj državi. Takvi brutalni planski partizanski zločini rezultat su osvete jugopartizana ili zaslijepljene četničke mržnje (u partizanskim odorama) prema svemu hrvatskome.

Stoga je smiješno postavljati pitanje, kao što pojedini portali čine, gdje ćete biti toga dana? Dok Možemo i jugoljevičari slave "dane otetih stanova" i priželjkuju reprizu, tiha zagrebačka većina, ona koju je predsjednik Zoran Milanović, najbolje opisao riječima "zakopčani domobrani" suzdržano, ali dostojanstveno i ponosno u tišini zapalit će svijeću svojim stradalima i možda posjetiti groblje, ako im partizani i posljednje počivalište nisu uskratili.

Darko Markušić/direktno.hr