Šarić: Postrožiti uvjete za pravo glasa i roditeljima omogućiti glasanje za djecu
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 29 Svibanj 2026 13:00
Ovo su kontroverzni stavovi u naslovu. Ili ipak nisu? Pravo glasa u Hrvatskoj zajamčeno je svakoj osobi koja navrši 18 godina. Dovoljno je tek biti upisan u registar birača. Pravo glasa ne gube ni najveći kriminalci, a dobivaju ga automatizmom maturanti koji su dan ranije pravno gledano bili – djeca. Mozak se u potpunosti razvije s tek 25 godina, niti to ne bi trebalo zanemariti.
Za glasati na izborima ne postoje gotovo nikakvi kvalitativni kriteriji, a to pravo zadržava i Kristijan Aleksić koji je hladnokrvno ubio Luku Milovca. Vlast je slika naroda, oko toga uopće nema spora. HDZ je na vlasti odlukom naroda, onog dijela koji je glasao i onog dijela koji nije izašao na izbore. Tomašević je s ceste ušao u Ured gradonačelnika Zagreba odlukom birača koji su mu povjerovali da će zatvoriti Jakuševec i onih koji nisu izašli na izbore.
Nešto treba strukturno mijenjati. Imam dva (kontroverzna) prijedloga koji bi podigli kvalitetu vlasti i razinu odgovornosti kod birača.
Stranačke mašinerije protiv milijun pojedinaca
Mnogo je poznatih citata velikih državnika o demokraciji, a najpoznatiji je onaj Winstona Churchilla: „Demokracija je loš oblik vladavine, ali ne znamo za bolji“. Demokracija ima mnogo mana, ali je nemjerljivo bolja od diktature ili oligarhije. Jake demokracije treba izgraditi, a to se postiže odgojem građana i usađivanjem svjesnosti važnosti izlaženja na izbore. Nažalost, naši građani nisu dobro odgojeni za demokraciju i imaju slobodu ne izlaziti na izbore i to nakon što su se njihovi preci, pa i mnogi od njih još uvijek živi, za to pravo morali krvavo izboriti.
Često znam kazati da je možda i dobro što dobar dio građana ne izlazi na izbore. Kada bi im zbilja bilo stalo do domovine u kojoj žive i opće dobro, izlazili bi na izbore. Vrlo vjerojatno je dobar dio ljudi koji ne izlazi na izbore ujedno i politički nepismen i kada bi koristili svoje pravo glasa pitanje je kako bi to ispalo. Nešto poput davanja nekvalificiranoj osobi da upravlja zrakoplovom. Međutim, postoji i druga strana medalje.
Stranačke mašinerije, posebice HDZ-ova, vrlo je jaka i konzistentna. Izgrađena je od najniže razine, od mjesnog odbora do razine grada i županije. Ljudi glasaju za vlastitu egzistenciju u državi u kojoj je slobodno tržište ustavna vrijednost, no praksa je često socijalistička i naslijeđena iz razdoblja bivše države, pogotovo kada je u pitanju korupcija. Na pozicije u općinama, gradovima i državnim poduzećima dolazi se temeljem članstva u partiji, sada „demokratskoj“. Upravo postojanje tih mašinerija često obeshrabruje milijun pojedinaca da se prošeće par minuta do svog biračkog mjesta nekoliko puta u četiri godine.
Možda i nije toliko važan odgoj koliko mi Hrvati imamo loše pamćenje
Kako odgojiti građane za izbore? Smatram kako je potrebno početi od izmjena Ustava i zakona koje bi trebale građanima sugerirati da se pravo glasa zaslužuje, a ne dobiva na dan proslave 18. rođendana, tek tako. No znamo kako vlast reagira kada građani spomenu riječ „referendum“. Jedan je ukrao SDP 2014., a drugi HDZ 2018. godine. U imalo zdravim i razumnim demokracijama birači bi te dvije stranke prekrižile na izborima 2020. i pronašli alternativu, ali stranačke mašinerije su jake, a i mnogi se stranački poslušnici ponašaju vrlo sektaški, ne samo u stranci Možemo koja je zadobila kolokvijalni naziv „sekta“, već i u mnogim drugim strankama, u manjem ili većem intenzitetu.
Branitelji su HDZ-u oprostili sve moguće izdaje i dan-danas, iako niti jedan u nezavisnoj Hrvatskoj nije postao premijer, predsjednik države ili predsjednik Sabora, i dalje gromoglasno plješću Plenkoviću na obilježavanju obljetnica iz Domovinskog rata, dok on s druge strane obasipa novcem Pupovca i Srpsku pravoslavnu crkvu te njihovu velikosrpsku i jugoslavensku propagandu. O resoru kulture da ne govorimo. Tu su i nebrojene izdaje „demokršćanstva“, od državne validacije istospolnih partnerstva preko Istanbulske konvencije do „promjene spola“ u državnim maticama.
Možda i nije toliko važan odgoj koliko mi Hrvati imamo loše pamćenje. Između dva izborna ciklusa zaboravljaju se sve „crvene linije“ koje su vlastodršci prešli. Tu je i biranje „manjeg zla“, što je zlo samo po sebi. Koliko bi nam bilo bolje kada bi milijun pojedinaca biralo dobro bez obzira na izborne ankete?
Postrožio bih pravo glasa
Što bih ja konkretno napravio kada bih bio izabran na vlast i ne bi me u kratkom roku proždro sustav, odnosno crveno-plavi partijski duopol koji sprječava svaku istinsku promjenu? Vrlo nedemokratski, rekli bi neki, postrožio bih pravo glasa! Podigao bih dob za glasanje na minimalno 20 i neku godinu. Osim biološke prepreke, postavio bih i ekonomsku te pravnu. Glasati bi mogle samo zaposlene osobe i oni koji imaju minimalno nekoliko godina staža. Finese treba doraditi, ovdje pišem samo načelno. Temelj prava glasa, između ostalog, trebao bi biti i opipljivi doprinos društvu, a što je bolje kao polazišna točka od zaposlenosti? Nekada su pravo glasa imali samo oni sa zadovoljavajućim imovinskim cenzusom, no to nikako ne bih podržao. Zaposlenost bi, prema mom mišljenju, trebala biti temelj prava glasa, uz dob. Naravno, ako je osoba spriječena raditi zbog invaliditeta ne bi gubila pravo glasa.
Nadalje, smatram da bi prije uvrštenja u registar birača trebalo položiti i nekakav ispit, kao i u autoškoli. Ako moramo znati prometne propise, zašto ne bismo morali i poznavati politički sustav u koji ulazimo i koji će našem djelovanjem oblikovati budućnost države? Koliko bi maturanata koji su ludovali u petak znalo imenovati tri ministra i predsjednika Sabora? Definirati ulogu parlamenta i razlikovati tri grane vlasti? U konačnici, koliko birača pročita izborni program stranke za koju glasa na izborima?
Zašto zatvorenici uopće imaju pravo glasa?
Dolazimo i do gubitka prava glasa koje može biti trajno ili privremeno. Opet potežem usporedbu s upravljanjem automobila. Ako je moguće izgubiti vozačku zbog vožnje pod utjecajem alkohola, zašto građani ne bi izgubili i pravo glasa na određeni period za čitav niz razloga koji se mogu protumačiti kao ponašanje nedostojno jednog birača koji odlučuje o sudbini države i ima odgovornost kreiranja općeg dobra? Konkretno, ako vozač izgubi vozačku na šest mjeseci mogao bi u tom periodu biti i bez prava glasa? Preoštro? Smatram da nije.
Zašto zatvorenici uopće imaju pravo glasa? Svaku zatvorsku kaznu trebala bi pratiti i privremena zabrana glasanja. No kod nas se i pravomoćno osuđeni za kaznena djela mogu kandidirati na izborima. Stoga me ne čudi demokracija koju „uživamo“ u državi. Jedan od citata o demokraciji nepoznatog autora kaže kako je jedna od najvećih mana što svatko ima pravo glasa. To mi je možda i najdraži citat o demokraciji.
Roditelji bi trebali imati pravo glasati za svoju djecu
I drugi moj „kontroverzan“ prijedlog jest taj da bi roditelji trebali imati pravo glasati i za svoju djecu. Primjerice, ako bi bračni par imao četvero djece, tada bi jedan od roditelja trebao imati pravo još četiri puta zaokružiti svog kandidata na izborima. Naravno, do punoljetnosti djeteta. I na djecu utječu politike ljudi koje izabiremo, a ona su, kako se često kaže, budućnost, te stoga ne vidim nikakav kontraargument zašto ovaj nimalo kontroverzan prijedlog ne bi postao sasvim normalna praksa u svim demokracijama. Koliko bi tek političari bili ozbiljniji i odgovorniji kada bi ovisili i o ljudima koji imaju najveću odgovornost koju čovjek može imati – odgojiti dijete.
Tu sam ideju prvi put čuo od Stjepe Bartulice dok sam još pohađao fakultet. No to nije njegova originalna ideja, o tome se već desetljećima raspravlja, ali najmanje je bitno tko iznosi taj prijedlog. Prihvatio bih ga i kada bi dolazio iz usta Rade Borić ili Tomislava Tomaševića. Oni ga vjerojatno nikada i ne bi iznijeli jer nemaju djecu i njihov glas bi bio slabiji od sedmeročlane obitelji. Tako bi Thompson mogao glasati šest puta, Dalija Orešković u dogovoru s bivšim mužem triput, a da nismo već svi punoljetni, jedan od mojih roditelja bi glasao čak dvanaest puta. Jednom u svoje ime, a potom za djecu koja će izgrađivati zemlju, plaćati poreze i doprinose te ovu državu možda jednoga dana voditi ili ne daj Bože – braniti.
Diskriminacija?
A zašto ne bismo imali i tako posložen sustav glasanja? Htio bih čuti jedan, samo jedan doista jak argument zašto roditelj ne bi trebao glasati i za svoju djecu? Usprotiviti bi se tek mogle stranke koje njeguju kulturu smrti i svoje birače pronalaze u „močvarama“ i nekim povorkama. Jedini tobože jak argument bi bio da bi tada bilo narušeno načelo „jedan građanin, jedan glas“. Odnosno, neki bi se osjećali „diskriminirano“. Međutim, ovdje nije riječ ni o kakvoj diskriminaciji. Štoviše, rekao bih da su obitelji, posebice one višebrojne, diskriminirane jer nisu proporcionalno zastupljene u izbornom procesu.
Zaključak bi glasio: kako bismo ojačali demokraciju u Hrvatskoj potrebno je postrožiti uvjete za pravo glasa i roditeljima dati pravo da biraju i za svoju djecu. Toliko od mene i moje političke filozofije ovog četvrtka.
