Možemo i Tomašević ignoriraju komunističke zločine jer bi istina srušila njihov mit
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Lipanj 2026 19:07
Vukelić podsjeća da je na području Sesveta nakon ulaska partizanskih postrojbi 1945. djelovao logor u tadašnjoj tvornici Badel, kroz koji su prolazile tisuće zarobljenika dovedenih s križnih putova. Prema iskazima svjedoka, zarobljenici su noću odvođeni u okolne šume gdje su pogubljivani i pokapani u jame, rovove i prikrivene grobnice.
Terenska istraživanja koja Ministarstvo hrvatskih branitelja započinje na lokalitetu Duboki jarak (Gliboki jarek) u Sesvetama ponovno su otvorila pitanje poslijeratnih stratišta na području Zagreba. Prema svjedočanstvima, arhivskoj građi i višegodišnjim istraživanjima, upravo bi šume i rubni dijelovi Sesveta mogli skrivati brojne masovne grobnice žrtava likvidiranih nakon završetka Drugoga svjetskog rata.
Ivica Vukelić, predsjednik ogranka stranke Projekt Domovina Sesvete i predsjednik Mjesnog odbora Dobrodol, na području kojeg se nalaze neke od grobnica, ističe u razgovoru za Narod.hr da se o poslijeratnim stratištima u Sesvetama donedavno u javnosti nije puno znalo.
Vukelić podsjeća da je na području Sesveta nakon ulaska partizanskih postrojbi 1945. djelovao logor u tadašnjoj tvornici Badel, kroz koji su prolazile tisuće zarobljenika dovedenih s križnih putova. Prema iskazima svjedoka, zarobljenici su noću odvođeni u okolne šume gdje su pogubljivani i pokapani u jame, rovove i prikrivene grobnice. Dosadašnja saznanja upućuju na postojanje najmanje šest lokacija masovnih grobnica, među kojima se posebno ističe područje šume Duboki jarak (Gliboki jarek), koje se u pojedinim svjedočanstvima spominje kao jedno od glavnih poslijeratnih gubilišta za istočni dio Zagreba.
Među žrtvama su, prema dostupnim podacima, bili uglavnom zarobljeni hrvatski vojnici, ali i njemački vojnici te civili iz Sesveta, Zeline i okolnih mjesta. Svjedočanstva govore o stotinama, pa i tisućama nestalih osoba čija sudbina nikada nije do kraja rasvijetljena. U razgovoru Vukelić iznosi potresne detalje o poznatim lokacijama stratišta, svjedocima koji su opisivali egzekucije i masovne grobnice te važnosti aktualnih istraživanja koja bi mogla pomoći u utvrđivanju istine o jednom od najtežih poglavlja hrvatske poslijeratne povijesti.
Ivica Vukelić, pričuvni časnik HV-a, sudjelovao je u svim referendumskim inicijativama udruge U ime obitelji. Već dugi niz godina istražuje postojanje masovnih stratišta na području Sesveta. Također, nedavno potaknut događajima proslave oslobođenja i Trnjanskim kresovima napisao je dvije pjesme o zločinima Titove Jugoslavenske armije na području Sesveta nakon prestanka rata te uz pomoć umjetne inteligencije uglazbio.
Nakon 8. svibnja 1945. formiran logor u tvornici alkoholnih pića ‘Badel’
Narod.hr: Što se za sada zna o poslijeratnim stratištima u Sesvetama?
Ivica Vukelić: O poslijeratnim stratištima u Sesvetama donedavno se u javnosti nije puno znalo jer je o toj temi vladao “zakon šutnje”, a svjedoci su bili ustrašeni i nisu se usuđivali javno govoriti. Na području Sesveta, nedugo nakon ulaska partizanskih jedinica 8. svibnja 1945., formiran je logor u tvornici alkoholnih pića „Badel“. Ondje su dovođeni zarobljenici koji su u kolonama po četvero pristizali s Bleiburškog polja pod pratnjom partizanskih jedinica.
Prema svjedočanstvima, u tom se logoru svakodnevno nalazilo oko 7000 do 8000 ljudi. Partizanski vojnici su svake noći kamionima dolazili po zarobljenike, odvodili ih do obližnjih šuma, vezali, ubijali i bacali u jame i rovove. Prema informacijama kojima raspolažem, na području Sesveta i okolice postoji najmanje šest masovnih grobnica, a vrlo je vjerojatno da ih je i više.
Na području Sesveta postoji najmanje šest lokacija stratišta
Narod.hr: Koliko je lokacija i koja su najpoznatija poslijeratna stratišta na području Sesveta?
Ivica Vukelić: Prema mojim istraživanjima i razgovorima sa svjedocima, na području Sesveta postoji najmanje šest lokacija stratišta, no uvjeren sam da ih ima puno više. Najpoznatija su na području šume Duboki jarak (Gliboki jarak), gdje se nalaze najmanje dvije masovne grobnice.
Jedna se nalazi s desne strane ceste kada se ide iz Sesveta prema Popovcu – ondje je bilo gubilište OZNA-e za istočni dio grada, nedaleko od ceste koja na kraju Dubokog jarka vodi prema Sesvetskim Selima.
Druga se nalazi s lijeve strane, blizu bivšeg vojnog skladišta, uz potok pokraj sjecišta šumskih puteva tzv. „Črnog puta“ i „Popovečkog puta“. Jedna lokacija je na području naselja Mala Bosna, od obiteljskih kuća u Ulici Bartola Kašića prema skretanju za rasadnik; u tom su dijelu šume bili iskopani rovovi u koje su bacani ubijeni zarobljenici.
Prema iskazima nekih svjedoka, još jedna masovna grobnica nalazi se na području naselja Selčina, na samom križanju Ulice Pavla Štoosa i Selčinske ulice. Također, jedna bi lokacija trebala biti na području nekadašnjih Ininih skladišta ispod Badelovog brijega, gdje se danas nalazi centar za terapijsko jahanje.
Svake noći tovarili vezane zarobljenike u kamione i odvozili ih u obližnju šumu
Narod.hr: Što se prema dostupnim svjedočanstvima i dokumentima događalo na tim lokacijama nakon 1945. godine?
Ivica Vukelić: Prema svjedočanstvu gospodina Krune Vučičevića iz Slunja, koji je krajem lipnja 1945. stigao u logor „Badel“ u Sesvetama u kojem se već nalazilo 7000 do 8000 ljudi, partizanski čuvari su svake noći dolazili s tri ili šest kamiona, tovarili vezane zarobljenike i odvozili ih u obližnju šumu iza sesvetske crkve.
To se odvijalo kroz svih 19 noći koliko je Kruno Vučičević proveo u logoru. Prema njegovim procjenama, svake je noći ubijeno između 300 i 500 zarobljenika. Čak i ako te brojke smanjimo na 200 zarobljenika po noći, dolazimo do strašne brojke od 3800 pobijenih u tih 19 dana. Nakon nekoliko mjeseci, kad je s grupom zarobljenika pobjegao iz logora u Bjelovaru, prolazeći pokraj Sesveta htio je obići mjesto gdje su pobijeni njegovi prijatelji i supatnici.
Dva i pol kilometra od crkve u Sesvetama naišao je na rov na šumskoj livadi uz rub šume. Rov je bio dug 300 do 400 metara i širok oko 2,5 metra; na dijelovima je zemlja propala do pola metra, a okolo je bilo razbacano vapno. On je svoje svjedočanstvo iznio 1961. godine u Italiji svećeniku Krunoslavu Draganoviću. Također, moram spomenuti pokojnu gospođu Dragicu Šemper, od koje sam dobio vrlo značajne informacije o masovnim grobnicama u Glibokom jarku, jer je kao 14-godišnja djevojčica vidjela egzekucije koje su se odvijale i danju.
Gubilište OZNA-e Sesvete
Narod.hr: Tko su bile žrtve?
Ivica Vukelić: Žrtve su većinom bili zarobljeni hrvatski vojnici (oko 80 posto), oko 10 posto njemački vojnici te 10 posto civilno stanovništvo Sesveta, Zeline i okolnih mjesta. Pokojni djed mi je pričao da je iz zelinskog kraja nestalo, odnosno odvedeno od kuće, više od stotinjak mladih dečki kojima se gubi svaki trag, pa se u Zelini šaputalo da ih je „Gliboki jarek pozobal“.
Narod.hr: Za šumu Gliboki Jarek prema nekim podatcima navodi se da je bilo gubilište OZNA-e Sesvete, sa žrtvama iz svibnja i lipnja. Možete li nam reći nešto više o tom stratištu?
Ivica Vukelić: Da, u jednom dijelu šume Gliboki jarek, onom blizu ceste prema Sesvetskim Selima, bilo je gubilište OZNA-e za istočni dio grada. Ondje su, osim zarobljenih hrvatskih vojnika, pobijeni i ljudi iz Sesveta i okolnih mjesta koji su prokazani kao “antidržavni elementi”. Zanimljivo je da je JNA vrlo brzo nakon rata izgradila skladište streljiva vrlo blizu druge lokacije u Glibokom jarku, vjerojatno kako bi se prikrio pristup tom prostoru.
Možemo i Tomašević ignoriraju zločine jer bi njihovo otkrivanje srušilo mit koji su godinama gradili
Narod.hr: Tomislav Tomašević i stranka Možemo ne prestaju sa slavljenjem i promoviranjem partizanskog pokreta u Zagrebu, od primjerice Trnjanskih kresova do koncerta partizanske pjesme. Kako se zagrebačka vlast odnosi prema zločinima Titove Jugoslavenske armije, prema žrtvama i obiteljima žrtava komunističkih zločina?
Ivica Vukelić: Razumijem kad ostali europski narodi slave 8. svibnja kao dugo čekanu slobodu, no hrvatski narod nažalost nema što slaviti tog dana jer je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim, za hrvatski narod još gorim i pogubnijim.
Tek smo se Domovinskim ratom iščupali iz kandži tog sustava. Komunistički je režim nakon rata pobio oko 200.000, mahom hrvatske mladosti. Zamislite što demografski znači za narod od četiri milijuna ljudi kada mu pobijete 200.000 mladih u dobi od 18 do 40 godina; i puno veći narodi teško bi se oporavili od takvog gubitka.
Što se tiče stranke Možemo i gradonačelnika, ne čudi me da slave „oslobođenje“ uz Trnjanske krijesove i partizanske pjesme, jer velika većina njih su potomci tih istih „osloboditelja“ koji su počinili zločine nad hrvatskom mladošću. Oni godinama uživaju beneficije i pogodnosti koje su njihovi djedovi i očevi stekli uselivši u tuđe stanove i vile 1945. godine.
Ignoriraju i negiraju te zločine jer bi njihovo otkrivanje srušilo mit koji su godinama gradili putem medija i razotkrilo njihove idole.
Na kraju, želim zahvaliti Ministarstvu hrvatskih branitelja i ministru Tomi Medvedu na volji i želji da se konačno krene u istraživanje ovih strašnih zločina počinjenih nad Hrvatima nakon Drugog svjetskog rata, zaključno poručuje Vukelić.
Za kraj pozivamo čitatelje da pogledaju dvije pjesme koje je Vukelić napisao o zločinima Titovih partizana na području Sesveta:
