Od Pariza do Tara: Tko zapravo plaća ‘umjetničku slobodu’?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 25 Lipanj 2026 16:05
Srpanj 2024., usred Pariza. Pred milijardama gledatelja diljem cijelog svijeta, na svečanom otvaranju Olimpijskih igara, priređena je scena koja je izazvala val zgražanja kakav se u novijoj povijesti rijetko viđao. Za stolom su sjedila polugola tijela u ekstravagantnim kostimima, uokvirena pozlatom i aureolama, u direktnoj aluziji na Posljednju večeru.
Bogohulna parodija jednog od najsvetijih kršćanskih motiva, priređena uz suglasnost i financijsku potporu francuske vlade. Organizatori su se pravdali ‘umjetničkom slobodom’. Kad je zgražanje postalo pregromko, pozvali su se na “pogrešno tumačenje”. A Francuska je ipak i formalna domovina “slobode, bratstva i jednakosti”, pa se kršćanski simboli zasigurno ne smiju uzimati doslovno…
Iz Pariza do istarskog Tara
Ni dvije godine poslije, isti obrazac, samo manji budžet i nešto više provincijska pozornica.
Sredinom lipnja, na Festivalu uličnih čarobnjaka u Taru, najavljen je program kao „zabava za sve generacije”. No, ono što su djeca i roditelji zatekli bilo je nešto sasvim drugo.
Francuska žonglerska skupina izvela je pred djecom scenu u kojoj se dva muškarca ljube, dok jedan od njih nosi haljinu. U drugom trenutku jedan muškarac leži na stolu s podignutom haljinom prema drugom muškarcu, ispod haljine šprica tekućina, a potom drugi muškarac iz međunožja izvlači lutku. Pred djecom.
Ista domovina, isti izvozni artikl. Ovaj put bez olimpijskog predznaka.
Financiranje javnim novcem
Organizator festivala je pulska udruga Čarobnjakov šešir, koja se u 2026. financira s 10.400 eura iz Ministarstva kulture i 10.700 eura od Grada Pule. Javni novac, dakle. Vaš i moj. Uplaćen porezima, povučen iz proračuna, iskorišten da se pred istarskom djecom prikaže sadržaj koji ni po kojim mjerilima nije namijenjen djeci. Koliko god to neki pokušavali osporiti.
Direktorica Turističke zajednice Tar-Vabriga ispričala se i priznala da je došlo do “pogrešne procjene”.
Pogrešna procjena. Isti izraz kojim se pravdao Pariz. Kao da je u pitanju bio serviran čips s paprikom umjesto slanog, a ne eksplicitni seksualni sadržaj pred nevinim očima.
Mehanizam je uvijek isti. Netko osmisli sadržaj koji pomiče granicu. Netko drugi ga financira javnim novcem. Treći ga uvrsti u program “za sve generacije”.
Kad dođe do reakcije, odmah nastupa faza žrtve: optužuju se oni koji su prozvali, ne oni koji su to organizirali. Organizatori su čak najavili tužbe prema onima koji su ih javno prozvali, umjesto da se suoče s odgovornošću.
Ovu formulu poznajemo. Primijenjena je u Parizu 2024., primijenjena je u Taru 2026.
Pulska parada s 200 sudionika
A nekoliko dana nakon skandala u Taru, u Puli se odvijala treća po redu gay parada. Prema dostupnim podacima, centrom Pule prošetalo je oko 200 sudionika. Unatoč tome što su lokalni mediji naveli “veliku podršku građana”, organizatori su naveli broj od 200-tinjak osoba. To je, mora se priznati, sam po sebi izuzetno skroman podatak za grad s pedesetak tisuća stanovnika i pod punom turističkom sezonom. (Zanimljivo, nitko nije brojao komentare na društvenim mrežama koji su bili sve, samo ne podrška.)
No, brojka od 200-tinjak otvara jedno legitimno pitanje koje nitko od (vječno naklonjenih) medija nije postavio: koliko je od tog broja osoba bilo policajaca u civilu? Sam organizator lanjskog događaja napomenuo je da će “prije, za vrijeme i poslije povorke u cijeloj Puli biti prisutan veći broj policijskih službenika”. Ako je isti obrazac primijenjen i ove godine, legitimno je zapitati se kakav je omjer stvarnih sudionika i osoba u službenoj ili neslužbenoj dužnosti.
Nitko to ne pita. Kao što se nitko nije pitao tko je odobrio olimpijsku blasfemiju iz Pariza. Kao što se nitko nije pitao koliko je puta pulska udruga Čarobnjakov šešir dosad dobila javna sredstva. A niti jedan dužnosnik koji je potpisivao uplatnice još nije snosio nikakvu odgovornost. I koliko toga u “kulturi” financira premijerova ‘afektivna ljubav’, ministrica Nina, ali još nije isplivalo pred oči roditelja i djece?
Ciljana publika – djeca
Poruka koja se šalje ovim nizom događaja nije nimalo složena. Štoviše, vrlo je jednostavna. Kršćanski simboli slobodna su meta. Djeca su slobodna meta. A javni proračun je tek alat kojim se financira probijanje društvenih normi.
Otpor tom probijanju proglašava se mržnjom. Fašizmom. Katolibanstvom. Nazadnošću. Etiketiranjem. Pitanje o broju policajaca u civilu proglašava se teorijom zavjere. A scena “poroda” s umjetnim spolnim organima ispred istarske djece proglašava se – pogađate! – “umjetničkom slobodom”!
Iz Pariza je krenula uvertira. Tar je ponovio lekciju. Pula je neki dan upisala treću godinu parade. A jučer se u ovom gradu diskutiralo i “o roditeljstvu LGBTIQ osoba i duginim obiteljima”. Znate li gdje? Posve “slučajno”, na istoj adresi gdje se nalazi i udruga organizator predstave prikazane u Taru.
Hrvatska je još uvijek dovoljno zdrava da reagira, što su otkazivanja predstave u Istri i dokazala. Ali zdravlje nije samo odsutnost bolesti. Zdravlje je i sposobnost da prepoznaš što ti ubrizgavaju pod krinkom umjetničke slobode.
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
