Poruka iz Sarajeva: centralizacija bez granica
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 25 Lipanj 2026 13:50
Bošnjački političar Haris Zahiragić nedavno je u emisiji Otvoreno predstavio političku filozofiju koja već desetljećima oblikuje dominantan dio bošnjačke političke scene. Njegova poruka o Herceg-Bosni, koju Hrvati u BiH, prema njegovu stavu, nikada ne će uspostaviti, sažima projekt centralizirane Bosne i Hercegovine:
jedne političke moći, jedinstvenih institucija i postupnog svođenja konstitutivnosti naroda na mrtvo slovo na papiru.
Političko Sarajevo tu ambiciju godinama oblikuje privlačnijim izrazima. Unitarizam se predstavlja kao građanska država, centralizacija kao funkcionalnost, a politička dominacija kao demokracija. Cilj je koncentrirati moć u institucijama na koje, zbog demografske strukture države, presudno utječe bošnjačka većina. Svojedobna deklaracija SDA o jedinstvenoj republici, identitetu, političkom prostoru i pravnom sustavu pokazuje smjer takve politike. Hrvatima i Srbima ona nudi položaj zajednica s ograničenom mogućnošću zaštite vlastitih interesa.
Središte toga koncepta jest načelo „jedan čovjek – jedan glas“. U takvu sustavu brojniji narod preuzima institucije, određuje politički smjer i definira identitet države. Konstitutivnost postaje dekoracija, a ravnopravnost protokolarna fraza. Najjasniji izraz takve politike politički je uspon Željka Komšića: bošnjačka biračka masa četiri je puta hrvatskom narodu izabrala člana Predsjedništva. Političko razvlašćivanje jednoga konstitutivnog naroda pritom se slavilo kao pobjeda građanske države.
Usporedba sa Sejdom Bajramovićem pogađa bit problema. Milošević je formalno legalnim mehanizmima ostvarivao dominaciju nad drugim narodima u Jugoslaviji. Današnja bošnjačka politika djeluje u drukčijim okolnostima i drukčijom bih hrretorikom, ali politička logika ostaje prepoznatljiva: brojnost postaje izvor političkog prava, a većina određuje granice političke slobode drugima. Bakir Izetbegović godinama je govorio o razbijanju pariteta, navodno prevelikim hrvatskim pravima i pravu najbrojnijega naroda da ostvari svoje ciljeve.
Međunarodna zajednica prema takvoj politici pokazuje znatnu toleranciju. Washington i Bruxelles podupiru jačanje središnjih institucija, dok se zahtjevi za institucionalnom zaštitom konstitutivnih naroda često prikazuju kao prijetnja stabilnosti zemlje.
Posebnu ironiju predstavlja ratno nasljeđe: Herceg-Bosna desetljećima se prikazuje kao sinonim za etničko čišćenje, dok su područja nekada pod kontrolom HVO-a i danas među nacionalno izmiješanijima, za razliku od brojnih homogeniziranih prostora pod nekadašnjom kontrolom Armije BiH i vojske RS-a.
Hrvatski položaj u BiH posljednja dva desetljeća pokazuje posljedice takve politike. Demografski pad prati političko slabljenje, ustavna prava proglašavaju se privilegijama, a legitimno predstavljanje radikalizmom. Politika preglasavanja otvorila je prostor zahtjevu za trećom federalnom jedinicom, jer svaki novi pokušaj centralizacije povećava potrebu za modelom koji bi jamčio hrvatsku političku autonomiju.
Zahiragićev nastup koristan je jer je na nacionalnoj dalekovidnici svima jasno pokazao prave namjere bošnjačke jipolitike. On odražava uvjerenje da političko Sarajevo može određivati granice hrvatskih zahtjeva, oslanjajući se na demografsku nadmoć, međunarodnu potporu i vjeru u centralizaciju.
No promijenjene geopolitičke okolnosti mijenjaju i odnos snaga. Energetski projekti, južna plinska interkonekcija i LNG terminal na Krku povećavaju političku važnost Hrvatske i otvaraju prostor snažnijem hrvatskom utjecaju.
Zato kategorične izjave dijela bošnjačke scene više govore o nesigurnosti nego o samopouzdanju. Zahiragić je, možda nesvjesno, hrvatskoj strani učinio uslugu: razbio je diplomatske fraze o građanskoj državi i pokazao da se iza njih krije politika brojnosti, centralizacije i potiskivanja stvarne ravnopravnosti. Pitanje hrvatske ravnopravnosti zato ostaje jedno od ključnih nacionalnih pitanja hrvatske politike u 21. stoljeću.
