Povijesna znanost i komunističko nasljeđe
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 03 Srpanj 2026 18:04
Pred nama su tri vrlo sažeta pogleda na nedavnu hrvatsku prošlost. Jedan je uvid sveučilišnoga profesora povijesti, drugi je pristup jednom segmentu hrvatske državne politike, a treći, je jedna tvrdnja ovdašnje srpske zajednice. Profesor povijesti s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, ovih je dana ovako govorio o hrvatskim ibpotencijalima: „Mi ne možemo projicirati utjecaj prema Austriji, Češkoj ili Slovačkoj.
Nemamo za to ni veličinu, ni kapacitete. Ali možemo prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i širem susjedstvu.“ (T. Jakovina). To pozivanje na hrvatsku usmjerenost prema istoku, umjesto prema Europskoj uniji, zaslužuje više pozornosti.
Danas su Hrvati sa Slovencima, Talijanima, Mađarima, Francuzima i mnogim drugim europskim narodima u zajednici koja se zove Europska unija i tamo uspješno šire svoj utjecaj i primaju utjecaje drugih članica, otvoreni za dobrobiti koje im donosi ta zajednica naroda i svih dobronamjernih ljudi, neovisno od toga odakle dolaze. Uporaba oznake 'šire susjedstvo' bila bi razumljivija u jeziku slabije obrazovana čovjeka koji nije siguran bi li mu neka riječ, koju koristi u nejavnom prostoru, mogla prouzročiti kakvu štetu kad je javno koristi. Međutim, kad profesor povijesti koristi oznaku 'šire susjedstvo', kako bi izbjegao uporabu imena jedne države (Srbije), pozivajući Hrvatsku na drukčiju orijentaciju od one koju danas prihvaća, bilo bi dobro razmisliti o pravim razlozima za takav postupak Dakle, pred nama je sugestija: državnu politiku 'orijentirati' prema BiH, Crnoj Gori i 'širem susjedstvu', umjesto prema EU.
Predlaže da Hrvati, zbog svojih, navodno, ograničenih mogućnosti („nemamo za to ni veličinu ni kapacitete“) „projiciraju svoj utjecaj“ prema istoku, na onu stranu svijeta na koju su ih pokušavali okrenuti znatno više od jednoga stoljeća. Iako sve države u hrvatskom istočnom susjedstvu, osim Srbije, ulažu znatne napore kako bi se približili Europskoj uniji, dakle i Hrvatskoj, profesoru povijesti se čini kako svojim sugestijama pridonosi da „Hrvatska među malim europskim državama, bude među najboljima, a ne među najnevidljivijima“.
Hrvatski potencijali
Ta bi 'nevidljivost' prema njegovu sudu nestala kad bi Hrvatska projicirala svoj utjecaj prema „širem susjedstvu“ sa svoje istočne strane, jer za ostatak svijeta, kako govori, nemamo 'veličine i kapaciteta'. Lako je dokazati kako je posve u krivu, jer Hrvati bez prestanka pokazuju da imaju 'kapaciteta', u mnogim sferama ljudskoga djelovanja, širiti svoj utjecaj 30posvuda u svijetu i primati vrijedne utjecaje drugih. Korisno je promisliti zašto se iznose tvrdnje kako je Hrvatska, zbog svoga članstva u EU, 'nevidljiva', a orijentacijom prema 'istočnom susjedstvu' bi, navodno, postala 'vidljivijom'.
T. Jakovina, u vrlo opširnom razgovoru s novinarom dnevnih novina iznosi i svoje povjesničarsko znanje o tomu kako je Hrvatska odabrala jedan svoj praznik (Dan državnosti). „Odabrala je datum kada je u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske, pod Titovom slikom i bistom, na vlast došla pobjednička stranka nakon prvih posthladnoratovskih višestranačkih izbora. To je važan datum, ali taj je praznik onda trebalo drugačije nazvati jer to nije Dan državnosti.“ Dakle, prema, riječima profesora povijesti na zagrebačkom Sveučilištu, hrvatska demokratska država uspostavljena je nakon „posthladnoratovskih višestranačkih izbora“, pod 'Titovom slikom'! Zbog nekoga razloga, ne da mu se izgovoriti da su ti slobodni izbori održani nakon skoro pola stoljeća totalitarne vlasti komunista.
Citirani znanstvenik, dakle, 'hladni rat' uzima izvorom protudemokratskoga terora, a ne Lenjinovu revoluciju koja započela 1917. To nije baš razumljivo. Nije razumljivo ni zašto 'stranačkim praznikom', naziva dan kad su u Hrvatskoj uspješno okončani prvi slobodni, višestranački, demokratski izbori, koji označavaju kraj komunističke svevlasti i uspostavu demokratske RH. Taj dan označava preokret prema pluralizmu, demokraciji i oslobođenju. Stoga i zaslužuje biti nacionalnim praznikom, neovisno o tomu kako će se zvati. Ako je tada uspostavljen temelj demokratskoj, višestranačkoj hrvatskoj republici, može se zvati i Danom hrvatske državnosti. Uspješno završenim prvim slobodnim, demokratskim izborima, u povijest je otišla država koja je uz pomoć Partije komunista, policije i tajnih služba od 1945. nadzirala sve, onemogućujući bilo kakav politički pluralizam.
Komunizam ili hladni rat
Ne slavi se samo pobjeda jedne stranke (koju je narod izabrao, a ne Partija), nego je to nacionalni praznik kojim se obilježava uspostava demokratskoga, umjesto totalitarnoga poretka. Dan slobode, Dan demokracije, jest i Dan hrvatske državnosti, označavali ga ili neoznačavali tim imenom. Citirani povjesničar radije bi godine 2026., više od tri desetljeća nakon prvih slobodnih izbora, komunizam označio vremenom 'hladnoga rata'. 'Hladni rat' se odnosi na međunarodne srpodnose, a komunizam na ideologiju, na sustav totalitarne jednostranačke vlasti. Novinar pita: „Mislite li da će taj proces potiskivanja pojedinih dijelova prošlosti ići još dalje?“ (Moguće je da je to 'potiskivanje' povezano i sa uporabom pojma 'hladnoga rata', umjesto 'komunističkoga totalitarizma'). T. Jakovina odgovara. „Mislim da je takva atmosfera prisutna.“ I zbog toga, za razliku od osvajačkih nacionalizama koji „uglavnom želi obuhvatiti više ljudi, više prostora i više različitosti“, hrvatski nacionalisti žele obuhvatiti samo svoje, svoju baštinu, svoje različitosti, svoju zemlju i živjeti u miru sa svima.
„Hrvatski nacionalizam ima jednu zanimljivu osobinu. Za razliku od nacionalizama koji uglavnom žele obuhvatiti više ljudi, više prostora i više različitosti, hrvatski nacionalizam često želi obuhvatiti što manje. Kao da je cilj ukloniti sve što se smatra nepoželjnim ili problematičnim. I zato smo spremni zanemariti cijele dijelove vlastite povijesti. To je možda i najveći problem našeg odnosa prema prošlosti.“ (T. Jakovina). Zbilja? A Hrvati su bili ustrajni u obrani i čuvanju 'cijelih dijelova' u vremenima kad su oružjem branili svoje od udara s istoka, kako bi očuvati vlastiti narodni identitet i vlastitu zemlju. Hrvatski nacionalizam nije želio, niti želi 'obuhvatiti' tuđe, nego čuvati i sačuvati svoje. Povjesničar nudi dodatna, svoja znanja, koja čine razumljivom njegovu postavku o tomu zašto 'hrvatski nacionalizam često želi obuhvatiti što manje'. Hrvati su, doista, izgubili svaki interes za 'jugoslavensko' 'više', što ne znači da bi trebali, izvan ideoloških okova, zapustiti istraživanja ne tako daleke vlastite povijesti.
Tisućljetno pamćenje i 'isti jezik'
Hrvati, primjerice, ne žele uzeti ni 'jugoslavenski', ni 'naš', ni 'zajednički', ni 'srpskohrvatski', ni 'hrvatskosrpski' jezik, nego ustrajavaju na svom imenu svoga hrvatskog jezika. To je bilo i ostat će hrvatsko 'manje', bez obzira na ponude, od vremena V. S. Karadžića do nekih današnjih profesora povijesti. T. Jakovina je upućen i u razdvajanje jedne od, kako govori, posljednje 'zajedničke institucije koja je ostala 'iz vremena Jugoslavije, „odnosno državne zajednice Srbije i Crne Gore, a to je kontrola zračnoga prometa.“ „Meni se čini da bi bilo logično da Hrvatska za to (kontrolu zračnoga upitnikprometa, op. a.) pokaže najveći interes. Imamo i s t i j e z i k, dobro poznajemo prostor, prometne navike i cijeli kontekst. To bi bilo sasvim prirodno.“ (T. Jakovina). Ostavimo po strani govor o kontekstu, navikama (!, op. a), prostoru, jeziku 'kontrole zračnoga prostora' a zastanimo uz tvrdnju - „ imamo isti jezik“. To je, valjda, ilustracija postavke da Hrvati žele 'manje', a mogli bi imati 'više', imaju hrvatski, a nudi im se hrvatskosrpskobosanskocrnogorski … I oni odbijaju to - 'više'.
Ima, dakle, i povjesničara, a ne samo političara, koji nastoje zanemariti dijelove hrvatske tisućljetne povijesti u korist naslijeđenoga - 'zajedničkoga pamćenja' sa susjednim narodima, iza svojih istočnih granica. Ostalo je puno neistraženih dijelova te povijesti iz davnih vremena, ali i onih bližih, recimo, dio hrvatske povijesti pod velikosrpskom i komunističkom vlašću. Mogli bi nizati mnoge primjere, ali zbog vremenske blizine obilježavanja nekih događaja, zadržat ćemo se na 'partizanskom ustanku' u Hrvatskoj (22. lipnja).
Kad su, partizani, u našoj zemlji krenuli u rat? Prošlih dana slavio se datum označen kao početak partizanskoga ustanka. Govoreći o navodnom osnivanju Prvoga sisačkoga partizanskog odreda 22. lipnja 1941., predsjednik RH Z. Milanović je na proslavi u Brezovici podsjetio kako je toga dana nacistička Njemačka napala Sovjetski Savez, što je ocijenio važnim za razumijevanje tadašnjih okolnosti u Hrvatskoj. Posebno je naglasio prinos hrvatskih Srba antifašističkoj borbi, ali, kako mu se čini, o tomu se nedovoljno govori.
Staljinovi ljudi i Brezovica
Nasuprot takvim političkim nastupima, istraživači tvrde da nema dokumenata koji bi posvjedočili da je 'ustanak' započeo na dan koji se slavi. Sjećanja sudionika, koja su postala javno dostupna, dosta se razlikuju. A ni slika, koju su kasnije komunističke vlasti pokušavale učiniti vjerodostojnom, ne odgovara utvrđenim faktima. Ljudi koji su se udubili u aapretraživanja povijesnih izvora i partijskih prikaza, vide da je u prvom planu „niz improviziranih poteza i užurbanih odluka, ponajprije usmjerenih na izvlačenje ključnih partijskih ljudi iz grada.“ (H. Čapo). Glavni akteri nisu 22. lipnja 1941. završili u šumi, kako se opisivalo, nego u kući Katice Lasić Lovreković u Žabnu.
Između okupljanja 'skupine' sisačkih komunista 22. lipnja 1941. i onoga što se kasnije naziva Prvim sisačkim partizanskim odredom, prošlo je 'nekoliko tjedana'. „Zapravo je taj početak kolovoza vrijeme kad možemo govoriti o nekom sisačkom partizanskom odredu koji već ima neke organizacijske strukture i neke vojne jedinice.“ Svi tadašnji sisački partizani bili su Hrvati. Svi su išli pomoći Sovjetskom Savezu. (H. Čapo).
Napadom Njemačke na SSSR propao je Pakt Staljin - Hitler. I taj je sporazum veoma važan za razumijevanje ondašnjih zbivanja, koja se i danas pokušavaju evocirati i tumačiti na različite načine. Tek kad je nacistička Njemačka, Staljinova saveznica, napala SSSR, Kominterna (komunistička internacionala) je pozvala na otpor i oružanu pomoć SSSR-u. Globalni rat se prelio na lokalne razine. Međutim, za vrijeme vlasti komunista nastojalo se zaobilaziti prikaz prilika koji bi iznio i ono što je prethodilo njemačkom napadu. A to je spomenuti 'pakt', sporazum između nacista i komunista čije se intencije na različite načine pokušavaju prikrivati.
Veze Hitlera i Staljina
Pakt između nacističke Njemačke i SSSR-a, najčešće nazivan Pakt Ribbentrop-Molotov, potpisan je 23. kolovoza 1939. Tek nakon njegove propasti i napada Njemačke na SSSR, Komunistička internacionala pozvala je na oružani otpor nacizmu. Ali i prije toga sporazuma između nacista i komunista 1939., postojale su, rijetko spominjane, veze hit staljinizmeđu Lenjina, Staljina i njemačkih vlasti. Ima tragova koji govore da je Lenjin u Petrograd došao 1917. uz izravnu pomoć Njemačke, u posebnom vlaku i s dosta zlata, koje je trebalo poslužiti financiranju revolucije. Kasnije se Staljin nije protivio Hitlerovim napadima na Poljsku i druge europske države, a i Rusi su okupirali istočnu Poljsku, Estoniju, Latviju, Litvu, dijelove Finske i Rumunjske.
Staljin je 1939. odbijao sklopiti sporazum s Britanijom kako bi zajednički zaustavili nacističke napade. Tako su saveznici i prijatelji, Hitler i Staljin napravili novi korak u planiranoj podjeli svijeta - što je nepune dvije godine poslije, poremetio nacistički vođa napadom na SSSR i tako pružio priliku sovjetskom vođi da se silom prilika preobrati u “antinacista”. Pakt Hitler-Staljin trajno je promijenio Europu. Sovjetski Savez je zadržao ono što je dobio dogovorom s Hitlerom. Tek su 1990. baltičke zemlje ponovno stekle neovisnost. Unatoč tomu što je kumovao novim političkim realnostima u poslijeratnoj Europi, pakt Hitler-Staljin je godinama bio 'zaboravljen'. Nakon pada Berlinskog zida ova se tema vratila u javnost. U Sovjetskom Savezu se o sporazumima između Staljina i Hitlera nije govorilo. Operacija Barbarossa, Hitlerov napad na SSSR, započela je 22. lipnja 1941. Kako smo na početku ovoga teksta spomenuli, taj je događaj imao odjeka i među komunistima u Hrvatskoj.
'Novosti' ne pristaju na mrvice
Vođa komunista, Staljin nije se protivio Hitleru dok ovaj nije oružanom silom napao SSSR. Suprotno od toga, omogućio mu je stvaranje nužnih preduvjeta za daljnju ekspanziju. Dao mu je na korištenje mornaričku bazu za opskrbu gorivom (u blizini Murmanska). Rusi su nacistima davali logističku potporu, posebno u vrijeme sukoba nad nebom Velike Britanije između njemačke Luftwaffe i britanskog RAF-a (u ljeto 1940.), kad su sovjetski brodovi slali neophodne meteorološke podatke njemačkim zračnim snagama. Hitleru su pomagali i sovjetski ledolomci na Arktiku kako bi otvorili putove za udare na savezničke brodove.
Na proslavi 1. svibnja 1941. godine na Crvenom trgu u Moskvi, među uzvanicima su bili visoko rangirani Hitlerovi časnici. To je bilo manje od dva mjeseca prije operacije Barbarossa (22. lipnja 1941.), vojne invazije Trećega Reicha na SSSR. Tako bi, u osnovnim crtama, mogla izgledati znatno šira slika okupljanja u kući Katice Lasić Lovreković u Žabnu, ili pored nje. Srpske 'Novosti' iz Zagreba sve to vide drukčije: „Ne treba pristati na mrvice, nego treba jasno reći da je početak masovnog ustanka u Hrvatskoj bio 27. srpnja 1941., da su u borbi sudjelovali Hrvati i Srbi iz Hrvatske zajednički s drugim narodima u Jugoslaviji i da je tu borbu predvodila KPJ na čelu s Titom. Sve manje od toga, nažalost, predstavlja falsifikat.“ (Novosti, 21/6/2023.).
Možda su mogli spomenuti i tko je predvodio 'borbu' u Srbiji. (Nakon pada Užičke republike krajem 1941. u Srbiji nema ozbiljnijih partizanskih aktivnosti. Srpski partizani i četnici su otišli ratovati protiv NDH. Nakon Titove amnestije iz kolovoza 1944. četnici masovno prelaze u partizane. Umjesto kokarda na kapama su im petokrake. Srbija je nakon pada 'Užičke republike' (uspostavljene u rujnu 1941.) živjela u miru do dolaska Crvene Armije (1944.). Vidimo da je pred ideološki neopterećenim povjesničarima puno posla, od pretraživanja dostupnih izvora, do kritičkih analiza i interpretacije, kako bi se uklonili velikosrpski i komunistički falsifikati.
