Kako Možemo! čuva ulicu masovnog ubojice
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 06 Srpanj 2026 13:00
No, kada je na red došao komunistički krvnik Ranogajac, čija je 'tvornica smrti' u jednom danu slala desetke ljudi na strijeljanje bez prava na obranu, nastupila je glasna – i očito namjerna – šutnja", istaknuo je.
U studenom 2022. godine, skupštinski Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova na inicijativu Svjetskog židovskog kongresa (WJC) i udruge Documenta – Centra za suočavanje s prošlošću pokrenuo je postupak za brisanje imena ulica u Zagrebu koje su prema njihovu mišljenju nazvane po osobama koje su "civilizacijski neprihvatljive".
Istodobno, u istom gradu postoji ulica koja nosi ime po Vladi Ranogajcu, a riječ je o ulici koja se nalazi na području Jaruna, u dijelu u kojem su ulice nazvane imenima zaslužnih hrvatskih sportaša i sportskih radnika. Ranogajec pak, nije u povijest ušao niti kao izniman nogometaš niti kao sportski djelatnik, već kao sudac Vojnog suda Komande grada Zagreba koji je 1945. godine izrekao velik broj smrtnih osuda. Na ulicu Vlade Ranogajca, kao i na presudu Županijskog suda u Zagrebu koji je poništio smrtnu presudu Vojnog suda Komande grada Zagreba iz lipnja 1945., osvrnuo se novinar Zvonimir Despot.
"Tvornica smrti Vlade Ranogajca kojemu sekta Možemo čuva ulicu u Zagrebu: kako je zagrebački sud nakon 81 godine srušio komunistički pravosudni linč nad svećenicima", započeo je te nastavio: "Dočekali smo, eto, još jedno pravno 'ispravljanje krivih Drina' iz naše krvave povijesti sredine 20. stoljeća. Županijski sud u Zagrebu poništio je smrtnu presudu Vojnog suda Komande grada Zagreba iz lipnja 1945. kojom su na smrt osuđeni i ekspresno likvidirani dr. Kerubin Šegvić, o. Radoslav Glavaš i trojica njihovih subraće svećenika", napisao je.
"Za svakoga tko je ikada zagrebao ispod površine jugoslavenskih vojnih arhiva i fondova takozvanih "narodnih sudova", ova sudska odluka iz 2026. godine nije nikakvo iznenađenje. Ona je tek zakašnjeli pravni epilog nečega što povijesna struka – barem onaj njezin dio koji drži do zanata i dokumenata, a ne do partijskih narativa – zna već desetljećima. Te famozne lipanjske presude iz 1945., i ne samo lipanjske, nisu bile nikakav pravni akt, nego klasična, hladnoruplatna politička likvidacija s prividom sudskog postupka".
'Pogledajmo činjenice'
"Pogledajmo činjenice koje dokumenti tako jasno prokazuju. Optužnicu i presudu pod brojem Sud. br. 260/45 skrojio je Vojni sud pod ravnanjem kapetana Vlade Ranogajca. U istom tom megaprocesu, u samo jednom danu, na smrt je osuđeno 58 ljudi! Među njima pravoslavni mitropolit Germogen, evangelički biskup Popp, katolički svećenici, intelektualci...", naveo je Despot.
Zatim je upitao: "Kakav je to sud koji u 24 sata uspije 'pravedno presuditi' pedeset i osmorici ljudi za najteža kaznena djela? Nikakav. To je bila tvornica smrti. Ljudi su uhićeni, optuženi, osuđeni i strijeljani u roku od nekoliko dana. Bez prava na obranu, bez odvjetnika, bez ijednog materijalnog dokaza koji bi izdržao i sekundu propitivanja na bilo kojem civiliziranom sudu tog vremena. Njihov jedini grijeh bio je što su bili pismeni, što su bili vjerski dostojanstvenici i što su odlučili ostati u svom gradu, vjerujući da su krivi samo ako su činili zločin. No, nova vlast nije tražila zločince; ona je eliminirala potencijalnu opoziciju".
"Posebno je tragičan lik dr. Kerubina Šegvića. Čovjek je u trenutku strijeljanja imao 78 godina. Bio je povjesničar, književnik, starac na pragu osmog desetljeća života. Kakvu je to opasnost po novu, 'moćnu' armiju predstavljao starac od 78 godina da ga se moralo po kratkom postupku gurnuti u neobilježenu jamu, najvjerojatnije na Dotrščini? To nije bila pravda, to je bila osveta i ideološko čišćenje terena".
'Izuzetno važna odluka suda'
"Ova odluka suda je izuzetno važna jer postavlja stvari na svoje mjesto u pravnom poretku Republike Hrvatske. Ona jasno poručuje: komunistički režim koristio je pravosuđe kao batinu za likvidaciju neistomišljenika. Međutim, ovdje se moramo zapitati ono ključno pitanje: Što mi zapravo činimo s tim istinama? Lijepo je da sudovi nakon osamdeset godina poništavaju ove sramotne presude. Ali dokle god te priče ostaju zaključane u sudskim spisima i specijaliziranim povijesnim časopisima, dokle god o sudbinama ovih ljudi naša djeca ne uče u školama na objektivan način, i dokle god u javnom prostoru imamo rigidne pokušaje relativizacije poslijeratnih partizanskih zločina pod krinkom 'antifašizma', mi kao društvo tapkamo u mraku.
"Poništenje presude Šegviću, Glavašu i drugima nije nikakva 'revizija povijesti', kako to dežurni ideolozi vole vrištati čim se takne u nepogrešivost 1945. godine. Ovo je utvrđivanje povijesne istine. A istina je, sviđala se ona nekome ili ne, da su u ljeto 1945. u Zagrebu na snazi bili teror i bezakonje umotani u vojničke suknene uniforme. Ova presuda je mala, ali bitna pobjeda dokumenata nad dogmom. Ova sudska odluka Županijskog suda u Zagrebu razotkriva sav jad i licemjerje našeg današnjeg političkog i društvenog establišmenta. Dok pravosuđe crno na bijelo utvrđuje da su presude iz lipnja 1945. bile klasični pravosudni linč i ideološko čišćenje Zagreba, ulica čovjeka koji je te masovne smrtne presude potpisivao – kapetana Vlade Ranogajca – i dalje mirno stoji na zagrebačkom Jarunu", upozorio je.
Paradoks i sljepilo zagrebačke vlasti
"I tu dolazimo do ključnog paradoksa i političkog sljepila aktualne zagrebačke vlasti. Sekta Možemo mjesecima je radila veliku dramu i medijski spektakl oko micanja nekoliko imena ljudi koje su povezivali s režimom NDH u ulicama na periferiji grada, kunući se u 'civilizacijske vrijednosti' i 'čišćenje javnog prostora od totalitarne prtljage'. No, kada je na red došao komunistički krvnik Ranogajac, čija je 'tvornica smrti' u jednom danu slala desetke ljudi na strijeljanje bez prava na obranu, nastupila je glasna – i očito namjerna – šutnja", istaknuo je.
Za zagrebačke vlastodržce totalitarni zločini očito imaju boju. Ako je zločin počinjen s crvenom zvijezdom na kapi, onda se potpisnik masovnih likvidacija može i dalje slaviti kroz naziv ulice u modernoj, europskoj prijestolnici. Poništenje presude petorici svećenika stoga nije samo pljuska poslijeratnom teroru, nego i izravna pljuska aktualnoj gradskoj politici koja uporno odbija provesti potpunu i dosljednu dekomunizaciju i detotalitarizaciju zagrebačkih ulica. Dokle god obitelji žrtava na Jarunu moraju hodati ulicom nazvanom po čovjeku koji je njihove pretke gurnuo u neobilježene jame, mi nismo izašli iz 1945. godine.
