Samostalna Crna Gora hrvatski je interes i brana velikosrpskim pretenzijama na Jadran
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 09 Studeni 2026 11:16
Predsjednik Vlade Andrej Plenković nedavno je posjetio Crnu Goru, a prilikom razgovora s crnogorskim predsjednikom Vlade Milojkom Spajićem govorilo se o približavanju Podgorice Europskoj uniji i u tom kontekstu o rješavanju zahtjeva hrvatske strane.
Crna Gora nedavno je donijela odluku o promjeni imena kotorskog bazena nazvanom po Zoranu Gopčeviću, koji je sudjelovao u zlostavljanju hrvatskih zatvorenika u logoru Morinj. Odobrena je i spomen-ploča na prostoru bivšeg logora, a prema Plenkovićevim navodima došlo je i do napretka oko obeštećenja zatočenika.
Hrvatska od Crne Gore traži i punu suradnju u rasvjetljavanju sudbine 14 hrvatskih državljana nestalih tijekom Domovinskoga rata, a traži se i povrat ukradenog broda Jadran. U odnosu prema Podgorici Republika Hrvatska donekle uspješno povezuje potporu crnogorskom ulasku u EU s rješavanjem hrvatskih zahtjeva vezanih uz vrijeme agresije. Usporedbe radi, Srbija pokazuje daleko manju koooperativnost u ključnim pitanjima kao što su pitanje nestalih osoba, procesuiranje ratnih zločina i povrat kulturnog blaga. To je posve očekivano jer bi ispunjavanje zahtjeva značilo i priznanje odgovornosti. A kako bi Srbija za što mogla biti ugrožena. Oni su „večito ugroženi“ i nikada ni za što odgovorni.
Za Hrvatsku odnos s Crnom Gorom ima strateško-geopolitičku važnost jer neposredno utječe na sigurnost njezina juga. Povijesno iskustvo dubrovačkoga područja pokazuje koliko su politička i vojna previranja u njegovu istočnom zaleđu znala biti pogubna: od rusko-crnogorskoga pohoda 1806. do agresije JNA i crnogorskih rezervista 1991. godine.
Godina 1806.: pljačka, palež i opsada Dubrovnika
Dubrovačka Republika našla se 1806. između Napoleonove Francuske i Rusije, a potonjoj su se pridružile crnogorske snage. Nakon Požunskoga mira 1805. Austrija je morala prepustiti Dalmaciju i Boku kotorsku Kraljevini Italiji pod Napoleonovom vlašću. Rusko-crnogorske snage preduhitrile su francusku vojsku zauzimanjem Boke početkom ožujka 1806. Francuska vojska potom je 27. svibnja ušla u Dubrovnik.
Uslijedilo je rusko-crnogorsko pustošenje Konavala, Cavtata i Župe dubrovačke. U Konavlima je spaljena 251 kuća. Cavtat je temeljito opljačkan: odnošeni su novac, srebrnina, pokućstvo, pa čak i željezni dijelovi vrata i prozora. Opljačkane su i oskvrnute crkve, a stanovništvo je bježalo pred napadačima.
Rusko-crnogorske snage opkolile su Dubrovnik i bombardirale ga s položaja na Žarkovici sve do razbijanja opsade. Opsada je razbijena 6. srpnja dolaskom francuskih pojačanja, ali su se borbe nastavile u okolici. Republika je iz rata izašla gospodarski i financijski iscrpljena. Francuska vlast u Dubrovniku trajala je od 1806. do 1814. godine. Dubrovačka Republika ukinuta je 1808., a francuska posada napustila je grad u siječnju 1814., nakon čega je uspostavljena austrijska vlast.
Na ovome povijesnom primjeru vidimo strukturnu geopolitičku ranjivost dubrovačkoga prostora, čiji uzak teritorijalni pojas i položaj na sjecištu pomorskih i kontinentalnih interesa njegovu sigurnost čine ovisnom o odnosima snaga u zaleđu, ali i strateškim interesima velikih sila.
Zelenaši i bjelaši: čija je Crna Gora?
Modernu crnogorsku političku povijest obilježil je podjela nastala oko Podgoričke skupštine 1918. Njezinim je odlukama svrgnut kralj Nikola Petrović-Njegoš i proglašeno ujedinjenje sa Srbijom.
Bjelaši su podržavali bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom i dinastiju Karađorđević. Zelenaši su osporavali način provedbe ujedinjenja, branili crnogorski državni subjektivitet i prava dinastije Petrović. Zelenaški pokret nije bio jedinstven u pogledu konačnoga državnog uređenja, ali njegove su vođe uoči Božićnoga ustanka prihvaćale južnoslavensku zajednicu pod uvjetom da Crna Gora u nju uđe kao ravnopravan državni subjekt.
Otpor odlukama Podgoričke skupštine prerastao je u Božićni ustanak u siječnju 1919., u čijoj su organizaciji ključne uloge imali Jovan Plamenac i Krsto Popović. Ustanici su zahtijevali da se o državnom položaju Crne Gore odluči ustavnim putem, uz očuvanje njezine ravnopravnosti u budućoj južnoslavenskoj zajednici. Ustanak je vojno slomljen nakon borbi oko Cetinja.
Suvremene nacionalne podjele pritom ne valja nekritički prenositi na tadašnje političke aktere. Pojedini zelenaški prvaci izjašnjavali su se Srbima, a istodobno branili crnogorsku državnost i dinastiju Petrović, smatrajući da srpska etnička pripadnost ne zahtijeva odricanje od vlastite države. Pitanje crnogorske državne samostalnosti i odnosa prema Srbiji nadživjelo je tadašnje države i dinastije te se u različitim oblicima kroz cijelo vrijeme vraća u žižu crnogorskih političkih sukoba.
Dubrovnik 1991.
Napad na dubrovačko područje počeo je 1. listopada 1991. U njemu su sudjelovale snage JNA i mobilizirani rezervisti iz Crne Gore, uz snažnu potporu tadašnjega političkog i medijskog vrha u Podgorici. Propaganda je agresiju predstavljala kao obranu, a napredovanje prema Dubrovniku kao oslobađanje.
Momir Bulatović i Milo Đukanović ključne su figure toga razdoblja. Đukanovićev kasniji raskid s Miloševićem i zauzimanje za crnogorsku neovisnost ne mogu izbrisati iz 1991. Postojala je i antiratna Crna Gora: Liberalni savez, reformisti, Monitor i pojedinci koji su odbili dusudjelovati u agresiji. Među protivnicima agresije isticao se književnik Jevrem Brković, koji je zbog javnoga protivljenja napadu na Dubrovnik i progona 1991. napustio Crnu Goru te utočište pronašao u Zagrebu. Poznata je njegova pjesma „Dubrovniče, oprosti“.
Odgovornost za zločine povezane s granatiranjem Dubrovnika utvrđena je i pred Haaškim sudom. Pavle Strugar pravomoćno je osuđen na sedam i pol godina zatvora, a Miodrag Jokić na sedam godina.
Rusko-crnogorsko pustošenje 1806. i velikosrpska agresija 1991. pripadaju različitim povijesnim razdobljima, ali oba događaja pokazuju koliko sigurnost dubrovačkoga prostora ovisi o političkim i vojnim odnosima u njegovu zaleđu.
U suvremenim geopolitičkim okolnostima crnogorsko pitanje treba promatrati i kroz djelovanje „srpskoga sveta“, kojim se geopolitički, strateški i identitetski utjecaj Beograda nastoji proširiti preko državnih granica povezivanjem Srbije, Republike Srpske i prosrpskih političkih snaga u Crnoj Gori pod vodstvom Beograda. Geopolitičko vezivanje Podgorice uz taj moderni velikosrpski projekt otvorilo bi Beogradu snažnije uporište na Jadranu, s izravnim posljedicama za sigurnost hrvatskoga juga.
Prosrpske snage u Crnoj Gori već zauzimaju važne položaje u vlasti, premda se razlikuju po stupnju ovisnosti o Beogradu i načinu ostvarivanja svojih ciljeva. Vladu vodi Milojko Spajić iz Pokreta Europa sad, koji je imao i srbijansko državljanstvo, ali je 2023., nakon što mu je zbog dvojnoga državljanstva i prebivališta odbijena predsjednička kandidatura, dovršio postupak otpusta iz državljanstva Srbije. Njegov politički repertoar svodi se na europske integracije i gospodarske reforme, a nastoji zadržati i samostalnost prema Beogradu. Međutim, njegov je koalicijski partner Nova srpska demokratija Andrije Mandića, četničkoga vojvode koji se 2006. protivio crnogorskoj spcneovisnosti i zagovarao očuvanje zajedničke države sa Srbijom. Mandić je predsjednik Skupštine, a njegova stranka preko ministara i drugih dužnosnika utječe na rad Vlade. Njegove veze s Beogradom i Moskvom otvaraju pitanje tko u toj članici NATO-a ima pristup povjerljivim obrambenim i obavještajnim podatcima i kako se sprječava njihovo prosljeđivanje trećim državama.
Drugi istaknuti predstavnik prosrpskoga bloka jest Milan Knežević, čelnik Demokratske narodne partije i blizak saveznik Aleksandra Vučića. Njegova je stranka početkom 2026. napustila Vladu, među ostalim zbog neprihvaćanja zahtjeva za službenim statusom srpskoga jezika, trobojkom i dvojnim državljanstvom.
U cijeloj pripovijesti ne treba zanemariti niti djelovanje Srpske pravoslavne crkve. Naime, u novim pokušajima srbizacije Crne Gore – gdje živi značajan postotak Srba, ali i ljudi podijeljena identiteta – veliku ulogu igra upravo srpsko-pravoslavno svećenstvo. Jedan od vodećih crnogorskih književnika Milorad Popović svojedobno je u razgovoru za Globus filigranski opisao pravu prirodu SPC-a u toj zemlji, što se može preslikati i na Hrvatsku: „SPC je najmračniji dio srpskoga političkog i nacionalnog bitka. U Crnoj Gori ona je prije paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska u onom iskonskom kršćanskom smislu i poslanju. Njihova jedina misija u Crnoj Gori jest da propagiraju srpstvo odnosno velikosrpstvo, negiraju ne samo državnost nego i etničku, kulturnu, društvenu i svaku drugu posebnost Crnogoraca. Njihov je cilj i poslanje da odbijaju, ponižavaju, negiraju i degradiraju svaku naznaku bilo kakve crnogorske posebnosti. Crna Gora je za njih ili povijesni srpski termin ili tek geografski, a najviše što mogu podnijeti kao folklorni. Ovo je jedinstven primjer u pravoslavnom svijetu da ju jedna pravoslavna Crkva ne poštuje i odbacuje svjetovnu vlast u zemlji u kojoj djeluje“
Borba za jadranski prostor
Crna Gora za Hrvatsku ima veću geopolitičku važnost nego što bi se moglo zaključiti iz njezine površine i broja stanovnika. Preko Crne Gore Srbija traži izlaz na more, a Rusija tamo ima pogodnu točku s destabilizacijskim potencijalima za pariranje zapadnom utjecaju. bokaSigurnost Dubrovnika već smo dovoljno naglasili, a ne manje važan je i povijesni identitet Boke kotorske.
Povijesno, riječ je o dijelu hrvatskoga etnografskog prostora koji se stjecajem povijesnih okolnosti (samo jedan od plodova jugoslavenske politike) našao izvan suvereniteta moderne hrvatske države. Oko 60 posto kulturnog nasljeđa Crne Gore djelo je bokokotorskih Hrvata.
Odnos prema Crnoj Gori zato zahtijeva trajnu pozornost hrvatske vanjske i sigurnosne politike, uz zaštitu prava hrvatske zajednice i njezine kulturne baštine.
Ne treba posebno isticati da takvu pozornost treba usmjeriti i prema tzv. Republici Srpskoj. Kao opasnost valja uvijek imati u vidu potencijalnu velikosrpsku koordinaciju političkih struktura u Beogradu, Banjoj Luci i Podgorici. To bi Hrvatsku suočilo s povezanim političko-sigurnosnim izazovima u njezinu jugoistočnom susjedstvu.
Hoće li Zapadu biti dovoljan otklon od Moskve?
Obično se govori o jačanju i prisustvu ruskog faktora u Crnoj Gori. On je nedvojben. Dovoljno je podsjetiti na pokušaj puča 2016. Međutim, potencijalnu opasnost po Crnu Goru predstavlja i mogućnost da zapadne sile dugoročno prihvate prevlast prosrpskoga političkog faktora, pod uvjetom da se on distancira od Moskve, poštuje članstvo u NATO-u i podupire europske integracije.
Zapadu bi mogla biti prihvatljiva vlast koja ispunjava sigurnosne obveze i ne ugrožava njihove najvažnije regionalne ciljeve. Očuvanje cgsupstancijalno samostalnoga crnogorskoga političkog identiteta u takvoj bi konstelaciji moglo pasti u drugi plan. Beograd bi zauzvrat, osobito ako se prebaci na zapadne tračnice, mogao dobiti snažniji prostor političkoga utjecaja, uz obvezu da taj utjecaj ne upotrebljava u rusku korist.
Za Hrvatsku bi takva pogodba bila opasna. Velike sile možda mogu tako zadovoljiti vlastite interese, no to ne znači da su takve pogodbe kompatibilne hrvatskim interesima. Udaljavanje od Rusije nikako ne predstavlja svjedodžbu političke bezazlenosti. Velikosrpska politika sposobna se prilagođavati različitim pokroviteljima. Uostalom, zar nisu neke zapadne zemlje početno podupirale Dražu Mihailovića koji se u odnosu prema Hrvatima svakako nije istaknuo kao veliki humanist?
Kad su vladajuće političke snage u Crnoj Gori u pitanju Hrvatska ih treba procjenjivati prema tome kakav odnos imaju prema hrvatskoj državi i prema crnogorskoj suverenosti. Pristupni proces najvažniji je hrvatski diplomatski instrument. Dok pregovori traju, Zagreb može zahtijevati ispunjavanje obveza i kontrolirati provedbu. Nakon ulaska Crne Gore u Uniju taj će instrument nestati. Zato rješavanje otvorenih pitanja ne treba odgađati. Treba postaviti jasne rokove i pratiti provedbu.
U odnosu prema Crnoj Gori Hrvatska treba voditi strateški mudru politiku koja bi jačanjem odnosa sa suverenističkim snagama u toj zemlji otupila oštricu velikosrpskoga djelovanja. Pritom se ne treba vezati uz jednoga političara ili jednu stranku. Potrebna je mreža partnera kojima su samostalna Crna Gora, korektni odnosi sa susjedima i prava hrvatske zajednice prioritet.
Sudbonosni izbori 2027.
Parlamentarni izbori 2027. mogli bi odrediti dugoročnu ravnotežu politički snaga u Crnoj Gori. Predsjednik Jakov Milatović najavio je konzultacije sa strankama prije određivanja datuma. Krajnji rok za redovne izbore jest 11. srpnja 2027. godine.
Ulog na tim izborima je velik, a obuhvaća odnos prema Beogradu, samostalnost crnogorskih institucija, europski put i suočavanje s ratnim nasljeđem. Hrvatska ima razlog te izbore promatrati kao događaj od neposredne važnosti za vlastito sigurnosno okruženje.
Supstancijalno samostalna Crna Gora ograničava velikosrpski doseg prema Jadranu. Politički Beogradu podređena Crna Gora taj prostor ponovno otvara. Ovdje vidimo jedan od ključnih hrvatskih interesa u jugoistočnoj Europi. Dubrovnik, Konavle i Morinj podsjećaju na to koliko je Hrvatska već skupo platila podređivanje Crne Gore velikosrpskim ciljevima. Potpora samostalnosti Crne Gore zato je ulaganje u dugoročnu sigurnost Hrvatske i suzbijanje velikosrpskih pretenzija prema Jadranu.
Davor Dijanović
