Velik je broj tih hrvatskih sela s jednim starim stanovnikom, ograđen masovnim grobnicama svojih susjeda i najmilijih
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 17 Kolovoz 2024 17:26
O brutalnostima muslimanskih ratnih zločinaca ubijanja, masakriranja, rušenja, silovanja, prevođenja na islam, mučenja po konclogorima zarobljenih Hrvata, žena, djevojčica, dječaka, časnih sestara, svećenika, teško je i pisati, kao i slušati preživjele hrvatske žrtve muslimanske mržnje iz vjere.
Ni napisane tone zapisa i saslušane tisuće i tisuće hrvatskih žrtava koje su prolazeći kroz muslimanske zločinačko terorističke torture samo Božjom milosti spašene za svjedoke proživljenih strahota, kako bi dolazećim hrvatskim generacijama prenijele istinu muslimanske mržnje prema katolicima, braniteljima “križa časnog i slobode zlatne”, nisu još uvijek zabilježile sve te kataklizmičke strahote muslimanskog okupatorskog rata krvi i tla.
Nisu, nisu stigli jer veliki broj preživjelih hrvatskih mučenika ubrzano je umirao u izborenoj slobodi od strašnih slika i sjećanja koja su ih pratila. One koji su ostali još na životu i kao starci vraćali se na svoja sablasno pusta i spaljena ognjišta kao povratnike Muslimani su ubijali kao zečeve. Svi oni nisu se mogli uklopiti u normalnost, ako ima išta normalno u šerijatskom uređenju muslimansko-bošnjačkog društva, života, zbog tolikih proživljenih trauma i viđenih slika kako im muslimani ubijaju i masakriraju najmilije, susjede, poznanike, branitelje, fratre, svećenike, časne sestre, i ruše najveće svetinje, crkve, kapele, groblja.
Skrivene masovne grobnice
Nisu svi slučajevi nacionalnog i vjerničkog hrvatsko katoličkog stradanja mogli biti, a niti će ikada biti, zabilježeni i zbog genocidno stradalničke istine u kojoj su Muslimani poubijali, masakrirali i zakopali u skrivene masovne grobnice cijele hrvatske obitelji, od novorođenčeta do starih devedesetogodišnjih djedova i baka. Nisu mogli biti zabilježeni i za budućnost sačuvani svi ti slučajevi velevalskog stradanja katoličkog puka od muslimanske isilovske mržnje iz vjere i zbog činjenice više nepostojećih hrvatskih sela, koje je muslimanska zločinačko-teroristička ruka, pod zapovjedništvom muslimanskog a zatim bošnjačkog Bin Ladena, Alije Izetbegovića i njegovih vjerskih fanatika, ne sravnila sa zemljom nego zatrpala pod zemlju.
Nisu pod zemlju zatrpana, i u šumu zarasla, čime Muslimani skrivaju svoj genocidni zločin, samo hrvatska sela Miletići, Putkovići, Banovići, Brdo, Šarići, Bikoše, Ovnak…, nego i ona danas pusta ili sa jednim starim seljaninom koji čeka smrt pod muslimanskim nadzorom kojim ga čuvaju kao dokaz muguće održivosti multi kulti beha zajednice. Velik je broj tih hrvatskih sela s jednim starim stanovnikom, ograđen masovnim grobnicama svojih susjeda i najmilijih u tim suvremenim rezervatima, sa kojima se kao argumentom zločina brani i čuva trajno nestala, pred muslimanskim zločinima iz vjerske mržnje, beha multi kulti zajednica. A ta muslimanska mržnja prema kršćanima, iz koje su sve današnje muslimanske zemlje diljem svijeta postale vjerski islamski čiste, oružje je u rukama muslimana Bošnjaka sa kojim etnički i vjerski čiste, gotovo i očistili, i kraljevinu kraljice Katarine, Bosnu i Hercegovinu. To je oružje koje se daje u dječje ruke nakon rođenja, i sa kojim raste i odrasta cijelo vrijeme na način da im roditelji brane i ulazak u sinagogu u Sarajevu, i sve druge nemuslimanske bogomolje.
Ti muslimanski mladi u lažnoj multi kulti beha zajednici odgajaju se u mržnji prema kršćanima, napose prema katolicima koji su povijesno obranili svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu od potpune islamizacije, u osveti prema toj katoličkoj obrani ulaze u crkve i katedrale, kao ratni zločinci Mehmed Alagić s Genjcem i Džaferovićem u gučogorski samostan, tijekom Svete Mise i uz psovke, vrijeđaju i prijete Velikim Alahom okupljenim vjernicima da je Sarajevo i “beha multi kulti” muslimanska.
Pred tim muslimanskim prijetnjama zatvoreni u svojim zaštićenim i ćuvanim uredima na smrt preplašeni šute i Visoki predstavnik, i američki veleposlanik čekajući stišavanje i smirivanje Alijinih budala. I njima se u tim trenucima izlijeva muslimanske mržnje prema katolicima, pred očima smjenjuju sve one slike, koje su zasigurno vidjeli, muslimanskih ratnih zločinaca nad katoličkim pukom odsječenih glava, i onih koje Genjac, Mlaćo, Džaferović i silna ta grupa muslimanskih barbara odvodi na smaknuća u zeničke visoke peči, visokog i od turskog genocidnog perioda do danas nezabilježenog zločina nad katolicima u fratarskoj Bosni i Hercegovini.
Svi ti zločini nezabilježenih brutalnosti u suvremenoj europskoj povijesti vidjeli su, i znaju za njih kao i sami muslimanski počinitelji, i UN-i, i Haaški tribunal, i američki veleposlanik, i visoki predstavnici, i sve udruge muslimanskih majki, ali i dalje šute i pokušavaju ih duboko, duboko, zatrpati u hrvatskoj krvlji natopljenoj zemlji, kraljevini kraljice Katarine.
Bez obzira na aktualnu svemoć muslimanskih počinitelja barbarskih zločina nad katolicima samo zato što nisu muslimani, i svemoć onih koji šutnjom i skrivanjem postaju supočinitelji, ostat će barem dio tih planiranih zločina iz vjerske mržnje zapisani i saćuvani hrvatskim dolazećim generacijama.
Povijesne žrtve Hrvata katolika
Nigdje, kao u muslimanskoj mržnji nestaloj Bosni i Hercegovini, se ne potvrđuje ona narodna izreka, “zemljica se zaklinjala raju da se tajne sve saznati moraju”. Same tolike povijesne žrtve katolika na granici svjetova, vjera i kultura, graditelja i ćuvara Europe i njenih vrijednosti, ne daju da ih se zaboravi, jer svaki zaborav na njih suicid je hrvatstva i katoličanstva u zemlji u koju su dovedeni i koja im je obećana i darovana. Ne zabilježiti tu stradalničku istinu, značio bi i hrvatski prestanak borbe i obrane Domovine Bosne i Hercegovine, i muslimanske trajne okupacije koja bi bila u znaku potpune islamizacije.
Ne spomenuti samo jedan dan u godini barem jedno stradalničko mjesto Hrvata u vjerskom beha sukobu za teritorij, zločin je prema žrtvama i svetom cilju za koji su se borili. A to i jest muslimansko-bošnjački cilj, zatrpavanje i nepriznavanje hrvatskih žrtava i zločina koje su počinili, a koje i dalje čine politikom skrivanja i ratnih zločinaca, i masovnih hrvatskih grobnica razasutih po svakom beha komadiću preko kojeg su u agresiji prošli džihadisti za Velikog Alaha.
No, kada je okupaciona muslimanska armija krenula u osvajanje hrvatskog teritorija i njegovo etničko čišćenje, pod komandom vrhovnog zapovjednika cjeloživotnog muslimanskog vjerskog fanatika Alije Izetbegovića, za, i u ime Velikog Alaha, kad više nema i ne smije biti mjesta za kršćane i kršćanstvo, onda se odmah znalo, iz iskustva turskog zuluma, da će za katolike rat biti tragićan a muslimanski zločini barbarski. I bili su takvi, i traju i danas nad malobrojnim hrvatskim povratnicima, od Konjica, Ovnaka, Dolca, Travnika, Kaknja, Zenice, Bugojna… I njih kao i one ratne muslimanski Bošnjaci ne priznaju, zatrpavaju i skrivaju, sve to pred prestrašenom i ušutkanom svjetskom zajednicom koja šutnjom sudjeluje u skrivanju i jedni i drugi. Da ih preživjele hrvatske žrtve ne zabilježe i ne memoriraju, za što nema ni dovoljno dana u godini da bi se svaki zločin zapamtio, danas bi muslimansko-bošnjački počinitelji pobjednički uzviknuli, što i čine tiho, Hrvata nema u Bosni i Hercegovini, sami su se protjerali, poubijali, u grobnice zatrpali, crkve porušili. Izvršili su ratni i poratni suicid, te i taj zločin laži uzdižu na razinu istine zajedno sa dijelom svjetske zajednice, koja u hrvatskoj tragediji vidi svoj interes u muslimanskim naftnim zemljama.
Ali, istina se ne može sakriti, pa tako i ta svjetska zajednica zasigurno zna, iako oficijelno “ne zna” i za muslimanske ratne zločine u Lašvanskoj dolini, koje je zabilježilo Hrvatsko Vijeće Obrane u svojoj ratnoj dokumentaciji. U toj dokumentaciji koja opominje na trajnu borbu hrvatskog naroda na suverenost i konstitutivnost, na jednakost i ravnopravnost, na istinu vjerskog beha sukoba, na trajno memoiranje svake hrvatske žrtve i svakog mjesta muslimanskih zločina, zapisano je između ostalog ” u kampu na Orašcu, zarobljene su Hrvate natjerali da ljube odrubljenu glavu Dragoljuba Popovića, a najmlađeg zarobljenika, Dalibora Adžaipa, tjerali na izvršavanje islamskih obreda”. Eto, samo jedne u nizu, hrvatske Srebrenice što je napraviše Muslimani u ime Velikog Alaha, pred kojom šuti i UN, i Haaški tribunal, i sva muslimanska udruženja, napose “Majke Srebrenice” i svi muslimanski “građani” koje predvodi Željko Komšić, i američki veleposlanik, i visoki predstavnici, i svi nekažnjeni muslimanski počinitelji tih zločina i njihovi zapovjednici. Zločini nad zločinima, na kojima i sa kojima muslimani Bošnjaci grade zločinački entitet, cjelovita, ali zasigurno nikad održiva, Bosna i Hercegovina. O njima hrvatski narod mora pisati i svijet opominjati na nepravdu koja vlada u zemlji zločina. A da muslimansko-bošnjačko čelništvo ne može bez zločina nad kršćanima katolicima govori, zasigurno ne i zadnji primjer Bakirovog odbijanja europske pomoći vrijedne 70 milijuna eura, namijenjenih za bolje danas, i bolje sutra beha zajednice. I na taj način muslimani Bošnjaci ne daju Bosni i Hercegovini u Europu, čuvajući je za ulazak u društvo islamskih zemalja.
Vinko Đotlo/hrvatski-fokus.hr
