Trostruka invazija – napad na Europu s istoka, juga i iznutra
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 18 Rujan 2024 14:02
Potpuno svjesni progresivnih trendova europskih društava (kasnije stupanje u brak, kasnije rađanje prvoga djeteta, planiranje obitelji, zaposlenje oba partnera itd.), prihvatili su sporu ali učinkovitu strategiju islamizacije Europe putem visoke stope rađanja.
Dr. sc. Janko Bekić, voditelj Odjela za obrambene analize u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske i predavač na Hrvatskom vojnom učilištu, na platformi Heretica je objavio studiju “Trostruka invazija – napad na Europu s istoka, juga i iznutra”.
Bez da je toga uopće svjesna, Europa se trenutno nalazi u najvećoj opasnosti od završetka Hladnoga rata. Istovremeno je ugrožena iz tri smjera: Ruska agresija na Ukrajinu nije tek asimetrični oružani sukob dvije zemlje na istoku Europe; ona predstavlja napad orijentalnog imperija na europsko međunarodno društvo sastavljeno od suverenih nacionalnih država.
Masovne i velikim dijelom ilegalne migracije iz smjera Globalnog juga nisu samo humanitarna, pa čak ni sigurnosna kriza; radi se o dugoročnoj, egzistencijalnoj prijetnji opstanka Europe kao kršćansko-sekularnog kontinenta. Međutim, najperfidniji napad na Europu, i Zapad općenito, dolazi iznutra. Radi se o rušilačkom woke pokretu koji svjesno razara sve tradicionalne stupove društva i namjerno produbljuje jaz između ljudi i skupina dijeleći ih u kategorije privilegiranih, odnosno potlačenih.
Engleska škola međunarodnih odnosa, na čelu s Hedleyem Bullom, 1970-ih godina razradila je vrlo koristan i povijesno utemeljen koncept međunarodnog društva. Radi se o društvu država čije vodeće elite dijele temeljne vrijednosti, uzuse i norme i međusobno se – barem u teoriji – priznaju kao jednakopravne.
Imperij uzvraća udarac
Ako među njima izbije rat on je ograničen određenim pravilima i kao ishod najčešće nema nestanak niti jedne od zaraćenih strana. Svrha ravnoteže snaga – jedne od temeljnih nematerijalnih institucija međunarodnog društva – nije osigurati mir među državama, nego njihovu slobodu. Najpoznatiji su povijesni primjeri međunarodnih društava na tlu Europe polisi antičke Grčke, zatim novovjekovna kršćanska Europa, te naposljetku vestfalski poredak suverenih nacionalnih država nakon 1648.
Svako od navedenih međunarodnih društava imalo je svojeg velikog suparnika i osporavatelja: antička Grčka imala je Darija, Kserksa, zatim Aleksandra, i na koncu Oktavijana; novovjekovna kršćanska Europa imala je osmanske sultane – Mehmeda II., Sulejmana I. i ostale; a vestfalska Europa Napoleona. Darije, Kserkso i osmanski sultani bili su orijentalni despoti, u svakom pogledu ksenoi (stranci). Aleksandar i Oktavijan dolazili su s ruba helenskog svijeta, objedinjujući u svojim osobama grčku uljudbu i orijentalnu težnju za apsolutnom vlašću. Napoleon je pak čisti insajder, ali odmetnuti. Imperiji koje su vodili nisu bili dijelom gore spomenutih međunarodnih društava, već njihovi suparnici i neprijatelji unutar šire koncipiranog međunarodnog sistema.
Akteri potonjeg mogu, doduše, trgovati i održavati diplomatske odnose, ali se zbog fundamentalne „drugosti“ (otherness) u smislu vrijednosti i pravila ponašanja međusobno doživljavaju kroz duboku skepsu i nepovjerenje. Jedna od osnovnih razlika između imperijalnih sustava i onih utemeljenih na ravnoteži moći više aktera jest imperijalna težnja ka ostvarenju trajnoga mira. To je potka Rimskog carstva (Pax Romana) ali i drugih imperija, neovisno o dominantnoj religiji ili filozofiji. Perzijanci i Osmanlije jednako su se hvalili ostvarenjem mira i stabilnosti unutar svojih granica, suprotstavljajući tome vječni kaos koji je vladao Heladom i kršćanskom Europom.
Slična suprotnost danas se ispoljava između Europe (Zapada) i Rusije, čiji je predsjednik Putin samo jedan u dugom nizu prijetećih orijentalnih despota. Europska unija i NATO s jedne te Ruska Federacija s druge strane najkasnije od ilegalne aneksije Krima 2014. godine više ne čine dio istog međunarodnog društva, nego su međusobno suprotstavljeni unutar daleko labavijeg koncepta međunarodnog sistema. Kao što je ranije već rečeno, to ih ne sprječava da trguju i održavaju diplomatske veze; iako u znatno skromnijem obimu od početka otvorene ruske agresije na Ukrajinu 2022.
Međutim, njihov je odnos obilježen dubokim animozitetom i nepovjerenjem. S europske (zapadne) strane, oni proizlaze iz opravdanog straha da se ruska armija neće zaustaviti na Ukrajini, te iz činjenice da je Europska unija organizirana kao moderna verzija simpolitije (dobrovoljnog saveza grčkih polisa), dok je Ruska Federacija pod Putinom izravna sljednica Ruskog Imperija, ali i SSSR-a od kojih je preuzela principe autokracije (самодержа’вие) i nasilne ekspanzije teritorija u svim smjerovima. S ruske strane, zazor prema Europi i tzv. „kolektivnom Zapadu“ proizlazi iz straha od njegove meke moći kojom privlači nekadašnje ruske gubernije i sovjetske republike te prijeti političkom kontaminacijom uže (Velike) Rusije.
Ukratko, rusko-ukrajinski rat daleko je više od lokaliziranog sraza dvaju susjednih zemalja. Radi se o napadu treće inačice ruskog imperija na aktualno europsko međunarodno društvo koje se sastoji od država članica Europske unije i NATO-a kao i država koje (bez fige u džepu) streme članstvu u tim savezima. Liberalnom principu samostalnog odlučivanja država o pristupanju političkim i vojno-obrambenima grupacijama, dominantnom na Zapadu, suprotstavlja se imperijalna logika prema kojoj velike sile imaju prirodno pravo na sfere utjecaja, odnosno na vazale, satelite ili privjeske na svojim granicama.
Autor ovih redaka na nedavno održanoj politološkoj konferenciji u Varšavi upitao je vodećeg indijskog stručnjaka za međunarodne odnose za objašnjenje krajnje rezerviranog stava New Delhija prema patnji Ukrajinaca, pogotovo ako uzmemo u obzir da je Indija, poput Ukrajine, demokratska država. Njegov odgovor nemalo je iznenadio prisutne: „Države koje se nalaze u susjedstvu velikih sila nisu i ne mogu biti u potpunosti suverene“. To je, u osnovnim crtama, i stav Kremlja te ujedno jedan od glavnih razloga zašto je Rusija napala Ukrajinu, a preko nje i europsko međunarodno društvo.
Oružje masovne migracije
Godine 1973. u Francuskoj je objavljen distopijski roman Tabor svetaca. Autor Jean Raspail u njemu opisuje fiktivnu pomorsku invaziju ilegalnih migranata iz Indije na obale južne Francuske. Ubrzo nakon masovnog iskrcavanja, koje je pokrenulo bijeg francuskog stanovništva prema sjeveru zemlje, vlada u Parizu se predaje, a vlast preuzima „Pariška multirasna komuna“. Potporu pridošlicama pružaju već prisutni imigranti kao i ljevičarske te anarhističke grupacije. Sličan obrazac ponavlja se i u drugim europskim zemljama, izuzev Švicarske koja odbija otvoriti granice. Na koncu, Švicarska biva proglašena odmetnutom državom, a međunarodni pritisak i nju prisiljava na kapitulaciju.
Osnovna pretraga ovog romana na internetu uputit će čitatelja na niz članaka koji knjigu proskribiraju kao huškačko štivo, a njezinog autora kao rasista. Pa ipak, scene kojima svjedočimo najkasnije od početka migrantske krize 2015. godine neodoljivo podsjećaju na opis iz Raspailovog Tabora svetaca. Čamci i brodice prepuni ilegalnih migranata gotovo svakodnevno prelaze Sredozemno i Egejsko more u smjeru Španjolske, Italije i Grčke. Na njihovom putovanju nerijetko im asistiraju ljevičarske nevladine organizacije, prebacujući ih na veće i sigurnije brodove i prevozeći ih do europskih luka.
Dakako, sve se odvija pod parolom humanitarnog djelovanja i spašavanja na moru.
U ovom transferu populacije epskih razmjera iz Globalnog juga prema razvijenom Sjeveru često sudjeluju i državni akteri, odnosno vlade koje koriste migrante kao sredstvo pritiska na pojedine države članice ili Europsku uniju u cijelosti. Iz tog razloga u stručnoj literaturi sve se češće rabi pojam „oružje masovne migracije“ američke politologinje Kelly M. Greenhill, koja ga je skovala očito aludirajući na stariji i poznatiji termin „oružje masovnog uništenja“. Najeklatantniji primjeri državnog sudjelovanja u ilegalnim migracijama u novije su vrijeme zabilježeni na tursko-grčkoj, bjelorusko-poljskoj i rusko-finskoj granici, što ukazuje na postojanje istočnog kraka invazije koja se prije svega odvija na relaciji jug‒sjever. I dok Lukašenkov i Putinov režim dosljedno negiraju prebacivanje migranata na vanjske granice EU, turski lider Erdoğan više je puta otvoreno zaprijetio da će preplaviti Europu izbjeglicama i migrantima s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.
Međutim, problem nije samo u ilegalnim migracijama i ne postoji tek od 2015. Radi se o kulminaciji procesa koji je započeo 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, u jeku velike poslijeratne obnove i ekonomskog procvata Zapadne i (djelomično) Srednje Europe. Priča je poznata – u nasušnoj potrebi za radnicima, vodeće europske ekonomije počele su dovoditi ljude iz bivših kolonija (Britanija, Francuska, Belgija, Nizozemska) ili geografski najbližih izvora radne snage (Njemačka, Austrija, Švicarska). Prema izvornoj zamisli, „gastarbajteri“ su u zemljama primateljicama trebali boraviti privremeno, te se nakon nekoliko godina vratiti u svoje domovine. Iz tog razloga niti jedna država nije ulagala ni približno dovoljno u njihovu integraciju. Međutim, s vremenom se pokazalo da dobar dio ovih ljudi nema namjeru vratiti se kući. Štoviše, umjesto repatrijacije pojavio se trend spajanja obitelji. Jednom kada je obitelj bila na okupu, motivacija za integracijom u društvo domaćina dodatno se smanjila.
Paralelno s legalnim ekonomskim migracijama iz Afrike i Azije odvijao se i trend vjerske, kulturne, a na koncu i političke (re)islamizacije brojnih emitirajućih država od Magreba do Mašrika i dalje prema indijskom potkontinentu. Na ovu temu teško je naći bolju knjigu od „Božje osvete“ („La Revanche de Dieu“) francuskog politologa i orijentalista Gillesa Kepela. Uvjerena u meku moć svojega laicizma, Europa je kunjala dok je u predgrađima njezinih velegradova stasala druga i treća generacija imigranata koji ne samo da se više nisu željeli integrirati, nego su prihvatili tumačenje svojih imama o podjeli svijeta na dar al islam (domenu islama) i dar al harb (domenu rata).
Oko njih više nisu živjeli domaćini, nego kuffar (nevjernici) s kojima nema kontakta osim u svrhu njihova preobraćenja. Jedan od načina borbe je i rast nataliteta useljenika. Potpuno svjesni progresivnih trendova europskih društava (kasnije stupanje u brak, kasnije rađanje prvoga djeteta, planiranje obitelji, zaposlenje oba partnera itd.), prihvatili su sporu ali učinkovitu strategiju islamizacije Europe putem visoke stope rađanja. Utoliko ne čudi podatak da je Muhammad već godinama najpopularnije ime za novorođenu mušku djecu u Britaniji.
Dakako, muslimani nisu jedini imigranti koji dolaze u Europu. Brojni su i hindusi, budisti te sikhi, kao i kršćani iz supsaharske Afrike, Latinske Amerike, Filipina i drugdje. Međutim, između njih i domicilnog europskog stanovništva nikada nije bilo one vrste napetosti koja obilježava kršćansko-muslimanske odnose još od vremena Kordopskog emirata, pa križarskih ratova i španjolske rekonkviste, sve do višestoljetnog sukoba europskih država s Osmanskim Carstvom.
Kršćanski i islamski svijet neprestance su se borili za prevlast nad istim geografskim prostorom od 8. do 18. stoljeća, kada moć Visoke Porte počinje opadati, a europski primat u svijetu postaje neupitan. Sraz dvije velike abrahamske i monoteističke religije gubi na važnosti u pretežno sekularnom 19. i 20. stoljeću. To je razdoblje obilježeno novim bezbožnim ideologijama nacionalizma, socijalizma/komunizma i fašizma/nacizma. No, s iranskom revolucijom 1979., sovjetsko-afganskim ratom i prvom palestinskom intifadom islam se u velikom stilu vraća na globalnu političku scenu, što će se s vremenom odraziti i na Europu. Jedan od prvih koji je uočio da nakon pada Istočnog bloka neće doći do kraja povijesti nego do razbuktavanja sukoba na razmeđi civilizacija pokojni je američki politolog i bête noire progresivne ljevice, Samuel P. Huntington.
Danas je teško pročitati vijesti bez da se pojavi članak o nekoj vrsti civilizacijskog sukoba na relaciji islam-kršćansko-sekularna Europa; bilo da se radi o prehrani, odjeći, slobodi govora, ravnopravnosti spolova, odvojenosti duhovnog i svjetovnog, ili vjerski inspiriranom nasilju s terorizmom kao najekstremnijom manifestacijom. Napetost između islama i Europe kakvu poznajemo je stvarna, a nastojanje političko-medijskog mainstreama da ju prikaže manjom nego što jest ili čak u potpunosti ignorira ne pomaže nikome. U tom kontekstu ne iznenađuje ni konvergencija ateističke ljevice i islamskog radikalizma, o kojoj je u knjizi „Tiranija kajanja“ tako lucidno pisao francuski filozof Pascal Bruckner.
Odrekavši se bijelog proletarijata ljevica je ostala bez revolucionarne mase, pa se sada služi islamistima „kao ovnom protiv liberalnog kapitalizma“. Međutim, nastavlja Bruckner, suradnja krajnje ljevice i totalitarne teokracije ne proizlazi samo iz oportunizma, nego i stvarnih afiniteta: „Ona koja nikada nije prežalila komunizam ponovno nam ukazuje na činjenicu da njezina istinska strast nije sloboda, nego sužanjstvo u ime pravde“. Dodajmo tome i jednu prizemniju motivaciju: izgubivši simpatije bijele radničke klase – koja danas predstavlja glavni bazen potpore krajnje desnim strankama – ljevica poticanjem imigracije samoj sebi nastoji uvesti potencijalne birače. Stoga možemo bez pretjerivanja zaključiti da invazija s juga, kao i ona s istoka, ima svoje simpatizere i pomagače iznutra.
Samomržnja woke pokreta
Između 1966. i 1976. Narodnu Republiku Kinu poharala je „Velika proleterska kulturna revolucija“. Pokrenuta od samoga vrha Komunističke partije, s ciljem uništenja preostalih „buržujskih elemenata“, ubrzo se odmetnula i poprimila razmjere jakobinskog terora. Njezini udarnici – mladež i studenti organizirani u Crvene garde – čvrsto su odlučili iskorijeniti „stare ideje, staru kulturu, stare običaje i stare navike“. U tom procesu spaljivane su knjige i vrijedni spisi, uništavani hramovi, groblja i kipovi, fizički su napadani i izvrgavani ruglu intelektualci, profesori, književnici, ili naprosto ljudi obučeni u tradicionalne kineske nošnje. Vrhunac kolektivnog ludila ostvaren je iskapanjem i vješanjem posmrtnih ostataka budističkih monaha i pripadnika carske elite. Ovaj kulturocidni rušilački pohod trebao je pretvoriti Kinu u tabulu rasu s ciljem izgradnje potpuno novog, utopijskog društva utemeljenog isključivo na zasadama Maoizma.
Sjevernom Amerikom i Zapadnom Europom posljednjih petnaestak godina hara usporedivi pokret budnih, tj. onih koji su svjesni društvenih nepravdi (engl. – woke). Njegovi su najgorljiviji nosioci, kao i u Maovoj Kini, studenti i mladež – pripadnici generacije Z. Bez jedinstvene ideologije i Male crvene knjižice koja bi objedinjavala osnovne ideje i ciljeve, woke pokret široka je i labava koalicija aktivista i aktivistkinja (obavezan je ženski oblik imenice, a po mogućnosti se dodaje i treći – rodno neutralni) koji se bore za klimatsku pravdu, oslobođenje djevojčica i žena, prava seksualnih i rodnih manjina, otvaranje granica i primanje izbjeglica, Palestinu „od rijeke do mora“, i sl., a protiv zagađivačkih industrija, patrijarhata, hetero- i cisnormativnosti, rasizma i islamofobije, „aparthejdske“ Države Izrael, postkolonijalnih izrabljivačkih praksi itd.
Poput crvenih gardista, woke rulja ruši ili oštećuje kipove velikana zapadne povijesti (damnatio memoriae), zahtjeva drastične promjene kurikuluma kako bi se, primjerice, Kristofora Kolumba prikazalo ratnim zločincem, okupira sveučilišne kampuse onemogućavajući neistomišljenicima održavanje predavanja i skupova, „otkazuje“ nepoželjne profesore (optužene za korištenje tzv. „mrtvih imena“ i krivih rodnih zamjenica ili nedovoljnu osjetljivost prema vjerskim osjećajima muslimanskih studenata i studentica), vandalizira remek-djela europske likovne umjetnosti (pošteđen nije bio ni prethistorijski spomenik Stonehenge), obustavlja promet lijepeći se za kolnike, prosvjeduje – ruku pod ruku s islamistima – za ukidanje židovske države…
Iza svega toga stoje različite postmarksističke škole mišljenja poput radikalnog feminizma, queer teorije, kritičke rasne teorije i postkolonijalizma. Zajedničko im je fokusiranje na odnos moćnih i nemoćnih, s eksplicitnim odmakom od Marx-Engelsovog klasnog pristupa 19. stoljeća. Paradigma je sljedeća: pojedinci i skupine mogu biti i jesu diskriminirani na osnovi brojnih markera: rase, etniciteta, vjere, spola, rodnog identiteta, seksualnog opredjeljenja, fizičkog izgleda, dobi, invaliditeta i dr. Prema inter sekcionalnom tumačenju također je moguća višestruka diskriminacija ako je, primjerice, osoba istovremeno tamnoputa, transrodna i s viškom kilograma (ovo posljednje danas je neprihvatljivo i pomisliti, a kamoli izgovoriti jer predstavlja krimen body shaminga, odnosno posramljivanja na temelju fizičkog izgleda).
U osnovi, odnos je uvijek binaran: svjetloputo-tamnoputo, kršćansko-nekršćansko, muško-žensko, cisrodno-transrodno, heteroseksualno-lezbijsko, gay ili biseksualno, mršavo-debelo, mlado-staro, pokretno-nepokretno. Međutim, kad se sva ova svojstva objedine, ultimativni moćnik, a samim tim i meta pravedničkog gnjeva, postaje bijeli, kršćanski, cisrodni, heteroseksualni muškarac koji je uz to mlad, vitak i pokretan. A upravo su takvi, u pravilu, izgradili i formirali Europu i Zapad kakve danas poznajemo.
Zaključak woke pokreta stoga može biti samo sljedeći: zapadna civilizacija suštinski je diskriminatorna, uređena po mjeri i u interesu bijelog, heteroseksualnog itd. muškarca te izgrađena na muci svih ostalih. Svemu tome valja pridodati preveliki grijeh (maxima culpa) zapadnjačkog imperijalizma i kolonijalizma 15. do 20. stoljeća koji je u izrabljivački odnos uveo ostatak svijeta.
Riječima već spomenutog Brucknera: „Hiperkriticizam tako okončava u mržnji prema samome sebi“. Jedini put za iskupljenje Zapada njegova je negacija, odnosno dekonstrukcija nosivih stupova povijesti, umjetnosti, religioznosti i znanosti. Iz tog razloga veliki europski pomorci i istraživači postaju zločinci (politički je nekorektno čak i reći da su Amerika i Australija otkriveni, uz objašnjenje da se ne može otkriti kontinente koji su već bili nastanjeni), a otvorenje Olimpijskih igara u Parizu pretvoreno je u paradu ponosa.
Fiktivni likovi europske književnosti, pa i oni stvarni (poput egipatske kraljice grčkog podrijetla Kleopatre) u novim su filmovima i serijama prikazivani kao crnci i crnkinje, što se opravdava kao protumjera (maltene osveta) za nekadašnju praksu whitewashinga, odnosno odabira bijelih glumaca za uloge tamnoputih likova. Kršćanska vjerovanja i simboli redovno su podvrgnuti najbrutalnijem izrugivanju i vrijeđanju, dok se manjinskim vjerskim zajednicama pristupa s maksimalnim oprezom i pijetetom (jedino Francuska izričito dozvoljava blasfemiju, i to svih religija podjednako). U konačnici, rodni studiji trebaju pružiti alternativni pogled na cjelokupni fond humanističkih i društvenih znanosti te iznjedriti komesare koji će nadzirati provođenje nove dogme u državnom, javnom i privatnom sektoru.
Upravo je privatni sektor najbrže uskočio na vlak političke korektnosti. Korporacije moraju pratiti znakove vremena i podilaziti hirovima potrošača (među kojima oni najmlađi postaju sve relevantniji). Stoga se firme u kontekstu novog woke kapitalizma međusobno natječu u isticanju vrlina kao što su smanjivanje ugljičnog otiska, promoviranje pravedne trgovine, stvaranje „sigurnih prostora“ za LGBT+ osobe, dizanje postotka žena u upravnim i nadzornim odborima, itd. Istovremeno, ne zamaraju se previše temama Baby boomera i Generacije X kao što su rast plaća ili zdravstveno osiguranje onih na dnu korporativne ljestvice – noćnog čuvara, čistačice ili vozača kamiona.
Tvrtke koje proizvode sportsku odjeću i opremu sportski će hidžab predstaviti kao svoj doprinos osnaživanju žena, firme specijalizirane za kozmetiku i osobnu higijenu slavit će pretilost i depigmentaciju kože kao nove ideale zdravlja i ljepote, dok će kompanije za mušku njegu pokrenuti reklamnu kampanju protiv „toksičnog maskuliniteta“. Svrha ovog orvelijanskog doublethinka nije ništa manje nego okrenuti društvo naglavačke: Pokriveno je slobodno. Debelo je lijepo. Mekano je muževno.
S obzirom na to da je korporativni svijet već dugi niz godina ideološki suputnik woke pokreta, ovaj je izgubio svoju izvornu revolucionarnu dimenziju, iako se i dalje tako, dakle lažno predstavlja. Wokeness je danas hegemonijska kultura, kako ju je između dva svjetska rata opisao talijanski marksistički filozof Antonio Gramsci. Istina, kultura budnosti nije proizašla iz vladajuće klase, ali su je političko-ekonomske elite uspješno kooptirale kako bi otupile njezinu antikapitalističku oštricu.
Woke pokret sasvim sigurno neće izazvati značajniju preraspodjelu bogatstva ali bi mogao razgraditi kulturne temelje Zapada pretvarajući ga u amorfnu masu spremnu za apsorpciju u globalizirani svijet. Britanski povjesničar Niall Ferguson svoju knjigu „Civilizacija: Zapad i ostali“ završava porukom da stvarnu prijetnju Zapadu predstavlja naš gubitak vjere u civilizaciju koju smo naslijedili od naših predaka. Utoliko je pokret koji želi „otkazati“ Zapad kao takav možda i najveća od tri opasnosti obrađene u ovom radu.
Zaključak: Velike teme i mali narodi
Na kraju, potrebno je postaviti pitanje gdje je Hrvatska u svemu ovome, tiču li nas se uopće velike teme Europe i zapadne civilizacije? Naša zemlja ima sreću da se ne nalazi u blizini Ruske Federacije. Međutim, naš prvi susjed s druge strane Dunava je mini-imperij koji se poput velikog ruskog brata ne miri s gubitkom svojih „povijesnih zemalja“ i koji mašta o „zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“, što je i dio naziva službene deklaracije Svesrpskog sabora održanog u lipnju ove godine u Beogradu.
Sabor i na njemu donesenu deklaraciju blagoslovio je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije, isti onaj koji je 2022., povodom otvaranja radova na dijelu autoceste između Beograda i Banja Luke istaknuo „da su se kroz povijest granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da … se neće mijenjati i ubuduće“.
Iz djelovanja i javnih nastupa srpskih svjetovnih i duhovnih vođa jasno proizlazi da oni Republiku Srbiju ne doživljavaju kao zaokruženu nacionalnu državu, već kao (geo)političku jezgru i ishodište budućeg okupljanja tzv. „Srpskog svijeta“. S obzirom na bliske veze i prijateljske odnose Beograda s Moskvom, ali i Pekingom, hrvatska politika i društvo moraju osvijestiti da se naša država ponovno našla, ako ne u ulozi onda sasvim sigurno u položaju predziđa Europe.
Isto vrijedi i po pitanju ilegalnih migracija. Migranti koji kroz šume i preko rijeka nezakonito prelaze vanjsku granicu EU te ulaze na hrvatski, a potom slovenski i austrijski teritorij prolaze istim putem kao onomad turski akindžije i janjičari na svojim pljačkaškim pohodima po Hrvatskoj i habsburškim krunskim zemljama Kranjskoj, Štajerskoj i Koruškoj. No, za razliku od tih vremena, današnji hrvatski graničari imaju striktna uputstva da s ilegalnim migrantima postupaju „humano“, štiteći njihova „ljudska prava“; a push-backovi, odnosno vraćanje zatečenih migranata preko granice, strogo su zabranjeni.
Od donošenja novog Zakona o strancima u siječnju 2021. Hrvatska se po prvi put u svojoj povijesti susreće s fenomenom masovne legalne imigracije, odnosno s useljavanjem velikog broja stranih radnika iz zemalja u razvoju, ponajviše s indijskog potkontinenta. Tako je u siječnju ove godine u našoj zemlji boravilo oko 200 tisuća stranih radnika, a prema procjenama Hrvatske udruge poslodavaca do kraja ovog desetljeća Hrvatska će imati između 400 tisuća i pola milijuna stranih radnika.
Za zemlju s katastrofalnom demografskom slikom i nezaustavljivim padom stanovništva (s 4,8 milijuna stanovnika 1991. na 3,8 milijuna 2021.), ovo su promjene biblijskih razmjera. Ako se paralelni procesi prirodnog pada stanovništva i pojačanog uvoza stranih radnika dugoročno nastave, hoćemo li zamjenu stanovništva i dalje odbacivati kao desničarsku teoriju zavjere ili će ona postati hrvatska stvarnost?
Političko-medijske reakcije na izgrede koji su se tijekom ljeta dogodili u Zagrebu upućuju na zaključak da je na djelu svojevrsna priprema domicilnog stanovništva na takav ishod: minorni incidenti u kojima su „žrtve“ bili strani radnici izazvali su pomno režiranu moralnu paniku vladajućih i kompletnog medijskog mainstreama, dok su puno ozbiljnija kaznena djela, poput oružane pljačke trudnice u zagrebačkim Dugavama, a koju su prema izjavama očevidaca počinili azilanti iz obližnjeg prihvatilišta, pometena pod tepih, postavši ne-događaj. U Britaniji ovakvo ponašanje represivnog aparata dobilo je naziv two-tier policing, odnosno obavljanje policijskog posla dvostrukim mjerilima: maksimalno strogo prema domaćima i krajnje popustljivo prema pridošlicama. Prve naznake ovakvog pristupa odnedavno se manifestiraju i kod nas.
Kultura budnosti sa znatnim je zakašnjenjem došla i u Hrvatsku, za početak u Zagreb gdje se nalaze sjedišta svih nacionalno relevantnih ljevičarskih političkih stranaka, udruga i nevladinih organizacija.
Mjesec lipanj intenzivno se obilježava kao mjesec ponosa seksualnih i rodnih manjina (pride month), a njihove su zastave istaknute na svim najvažnijim zagrebačkim trgovima. Tko se tih dana prošeta od Trga žrtava fašizma preko Trga bana Jelačića do Trga kralja Tomislava mogao bi pomisliti da se glavni grad Republike Hrvatske nalazi pod okupacijom neke strane sile.
Na „8. mart“ održava se feministički Noćni marš po Zagrebu, a tu je i Klimatski marš u organizaciji zagrebačke podružnice globalnog ekološkog pokreta Extinction Rebellion. Sve su češći, iako ne i masovniji, prosvjedi za otvaranje granica izbjeglicama i migrantima, kao i za slobodnu Palestinu. Po uzoru na američki pokret Black Lives Matter, i u Zagrebu se klečalo protiv policijske brutalnosti nad Afroamerikancima. Međutim, woke ljevica u Hrvatskoj kulturni rat ne vodi samo na ulici; njezin je utjecaj itekako vidljiv u mainstream medijima gdje je ostvarila apsolutnu nadmoć nad konzervativnim pogledima na svijet. Dominaciju ima i unutar kulturnog establišmenta, te u visokoj znanosti, posebice na fakultetima humanističkog i društvenog usmjerenja.
Najskromnije iskorake ostvarila je u zakonodavstvu, što pokazuje da volja većine u društvu još uvijek ima kakvu-takvu težinu u procesu donošenja zakona. Također, korporativni sektor u Hrvatskoj još uvijek je pretežno tradicionalnog usmjerenja te promiče domoljubne i obiteljske vrijednosti. To, dakako, ne proizlazi iz iskrenog uvjerenja nego je rezultat istraživanja tržišta i vrlo se lako može promijeniti u budućnosti.
Rezimirajući, možemo reći da Hrvatska kao EU i NATO članica s respektabilnom oružanom silom nije vjerojatna meta vojne invazije. Međutim, mora biti spremna na potencijalne političke i ine potrese u svom neposrednom istočnom susjedstvu, kao i na moguće prijetnje hibridnog karaktera. U tom smislu, temeljno vojno osposobljavanje predstavlja mjeru koju svakako treba pozdraviti. Hrvatska je daleko ranjivija u pogledu nezakonitih ali i zakonitih migracija.
Njezin mekani pristup čuvanju granice, katastrofalno loša demografska slika te nagli i masovni uvoz strane radne snage predstavljaju spoj koji bi već u skorijoj budućnosti mogao dovesti do ozbiljnijih društvenih lomova. Kulturni rat u punom je zamahu; woke ljevica u Hrvatskoj dominira srednjostrujaškim medijima, civilnim društvom, kulturnim establišmentom i visokom znanosti, no još uvijek ne uspijeva samostalno oblikovati politiku i njezinu zakonodavnu funkciju. Dokle god tako ostane, progresivna (pseudo-)elita i tradicionalni plebs nevoljko će se tolerirati.
Dr. Janko Bekić/Heretica/maxportal
