Ide li kapitalizam svojem kraju?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Listopad 2024 09:55
Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi općim slabljenjem kapitalizma kao svjetskog političkog sustava, smanjivanjem važnosti privatnog kapitala i jačanjem uloge državne politike u zemljama izvan Zapada.
Pravi kapitalizam vlada samo Zapadom: Amerikom, Britanijom i Europskom unijom. Osvrt se uistinu bavi borbom kapitala i narodâ za prostor.
Kapitalizam je iznimna vrsta civilizacije, u kojoj narodima ili životnim zajednicama ne vladaju zakonite političke vlasti, kakve god one bile, nego privatni kapital ili novac koji pripada pojedincima te koji je na njihova imena zapisan u bankama, ulagateljskim zavodima ili u vlasničkim listinama proizvodnih, uslužnih i obrazovnih korporacija. U kapitalizmu privatno nakupljen novac propisuje što je dobro za nacionalno gospodarstvo te određuje politiku država, vodi njihovu zaštitu i bira sustav uvjerenja, koji je jamačno jedan od sojeva liberalizma. Nositeljima kapitala je više stalo do daljnjeg nakupljanja kapitala, nego do dobrobiti ljudi okupljenih u životne zajednice, koje su postojale i prije uspostave kapitalizma kao političkog sustava. Politička vlast u kapitalizmu je novac.
Kapitalizma nije bilo dok se nije pojavio u sjevernotalijanskim i jadranskim te u nekim baltičkim gradovima u četrnaestom/petnaestom stoljeću. Kapital se je nakupljao u poduzetnim obiteljima ili u gradovima, nad kojima nije bilo prave carske, kraljevske, kneževske ili papinske vlasti. Prve nakupine privatnog kapitala nastale su trgovinom u Sredozemlju i u Baltiku.
Prije pojave kapitalizma vladari su bili poduzetnici. Oni su nadzirali svoj prostor i vladali ljudima, koji su radom i vještinama stvarali bogatstvo. Vladari su često međusobno ratovali u nakani da zavladaju i tuđim prostorom, kako bi množili svoje bogatstvo na širem prostoru i s više ljudi.
Međutim, kapitalu je za nakupljanje isto potreban prostor. Zato i nečovjekoliki kapital nastoji svoju političku vlast širiti tuđim prostorom i to obično ratom, kao što su prije radili čovjekoliki vladari. Zato nije bilo neobično to, što su se Europljani u „cik kapitalizma“ upustili u kolonijalna osvajanja. Ta osvajanja su omogućivali i nadzirali vladari, ali su osvajanje tuđeg prostora izvodili vitezovi i jaki feudalci, koji su se u kolonijama osobno bogatili. Za Hernána Cortésa se piše, da je bio osvajač, pustolov i istraživač, a on je zapravo bio privatni poduzetnik. U kolonijama su se bogatili kraljevi, knezovi, velikaši, biskupi, crkveni redovi, obitelji i „pustolovi“. Europljani su u Afriku te u Sjevernu i Južnu Ameriku išli po zlato.
(U najnovije vrijeme se mnogo piše o iseljavanju Europljana u Južnu Ameriku i u Jugoistočnu Aziju. Prije su Europljani u prekooceanske zemlje išli po zlato, a sad u globaliziranom svijetu traže prikladniji životni prostor. Europa je zbog dolarinenadziranog useljavanja izgubila prijašnju sljubljenost ili koheziju pučanstva. Europskim ljudima je sve teže pripadati Europi.)
Sprva su se „kapitalistička“ kolonijalna osvajanja odigravala na morima, a osvajani su uglavnom otoci i uski primorski kopneni pojasi. Dublje u kopno se nije zalazilo. (Na visoravnima Nove Gvineje zapadni ljudi su se pojavili istom početkom dvadesetog stoljeća.) Ipak, izum željeznice i uspostava željezničkog prijevoza u devetnaestom stoljeću otvorili su za osvajanja golem kopneni prostor. Tako je uz poduzetnost, snalažljivost, spretnost ili promućurnost pojedinaca prostor postao temeljnim izvorom nakupljanja kapitala.
Godine 1904. engleski profesor, geograf i političar Halford Mackinder (1861.-1947.) objavio je u Kraljevskom geografskom društvu članak Zemljopisni stožer povijesti (The Geographical Pivot of History), u kojemu je naglasio važnost kopnenih prostranstava, kakva primjerice ima Rusija, za razliku od dotadašnje važnosti oceana. Profesor Mackinder je zagovarao ujednačen gospodarski razvitak mjesnih prostora i upozorio svjetske velesile, da će „svaki prasak političkih sila odjeknuti s daleke strane svijeta i smrskati slabe sastojke političkog i gospodarskog organizma svijeta“. Mackinder je očito predviđao da će doći do globalizacije poslovanja i naše vrste. Političari su sprva malo držali do Mackinderovih zamisli o prostoru, ali su ih kasnije izuzetno uvažavali.
Poslije Mackindera se je u raspravu o ulozi prostora u kapitalizmu i za kapital uključila njemačka socijalistkinja Rosa Luxemburg (1870.-1919.), koja je olako ustvrdila, da će kapitalizam propasti kad osvoji posljednji komadić Zemlje. Rosi Luxemburg je odgovorio Vladimir Lenjin (1870.-1924.) u knjizi Imperijalizam kao najviši stupanj kapitalizma objavljenoj 1917. godine tvrdeći, da „izbijanje kapitalizma na drugi kraj svijeta“ neće prouzročiti slom kapitalizma, nego početak dubokog previranja unutar kapitalizma, koje će dovesti do svjetskog vojnog obračuna. Lenjin je imao pravo!
Poimanje zemljopisnog prostora se je u zemljopisnoj znanosti i nadalje mijenjalo. Koncem devetnaestog stoljeća švedski geograf Johan Rudolf Kjellén (1864.-1922.) dao je izrazu „životni prostor“ (Lebensraum) umjesto etnografskoga geopoltikageopolitički smisao. Nijemci su tom izrazu dali smisao dodatnog zemljopisnog ili nacionalnog prostora. Treći Reich je zapodjenuo Drugi svjetski rat, jer mu je, navodno, nedostajao Lebensraum. Taj rat je upropastio njemački narod, a Njemačku sveo na najmanji prostor, koji su Nijemci imali u povijesti.
Međutim, na svojem skučenom zemljopisnom prostoru Nijemci su poslije rata stvorili „gospodarsko čudo“. To je njemačke geografe navelo na novo poimanje prostora. Po novoj njemačkoj geografiji prostor ne proizvodi narode i ljude, kako se je ranije smatralo te kako je mislio i veliki Alexander von Humboldt (1769.-1859.). Nasuprot tomu, životni prostor je to, što narod stvori ili izgradi na svojem zemljopisnom prostoru. Prostor nije apsolutan ili odriješen, nego je relativan ili odnošajan. Trajanje naroda mijenja poimanje prostora. (Ako se kao mjera izgrađenosti životnog prostora uzme bogatstvo, koje jedan čovjek u prosjeku stvori po četvornom kilometru nacionalnog zemljopisnog prostora, njemački životni prostor je devetnaest puta izgrađeniji od američkoga. Američki životni prostor je petostruko izgrađeniji od kineskoga.)
Poslije Drugoga svjetskog rata došlo je do ideološke podjele svijeta. Atlantskim svijetom je vladao kapitalizam, velikim dijelom Eurazije komunizam, a golem broj zemalja se sklonio u Pokret nesvrstanih zemalja. Industrijalizirani Zapad je stvarao toliko bogatstvo, da komunistički blok nije mogao izdržati nadmetanje u osuvremenjivanju oružja i u naoružavanju pa je došlo do sloma europskog komunizma.
Godine 1989. došlo je do rasula Varšavskog ugovora, a 1991. godine i do mirnog razdruženja Sovjetskog Saveza. (Godine 1978. počela je velika opća preobrazba političkog sustava u Kini.) Činilo se je, da je stvoren jednostožerni svijet pod Amerikom kao nositeljicom svjetske hegemonije. Činilo se je isto, da cijeli prostor Zemlje – kopno, more i zrak – stoji na raspolaganju kapitalu nakupljenom u SAD te da Amerika po svojoj volji može svagdje uređivati (tuđi) prostor.
Uspostavom Svjetske trgovinske organizacije (WTO) – koju nisu bili uspjeli uspostaviti predsjednici Roosevelt i Truman wtoposlije 1944. godine kad su utemeljeni UN, MMF i Svjetska banka – stvoreno je svjetsko slobodno tržište, koje je donijelo veći porast blagostanja zemljama u razvitku uključujući i Kinu, nego razvijenim zapadnim zemljama. Amerika je nastojala globalizirati poslovanje velikih zapadnih korporacija, ali ju je zadesila i globalizacija vrste Homo sapiens.
Globalizacija naše vrste ima izrazit politički vidik pa su politički zreliji narodi u razvitku počeli svojatati i svjetskom hegemonu otimati svoj zemljopisni prostor, kako bi na njemu po svojoj volji izgrađivali životni prostor. Tako je svjetska borba za prostor doživjela prevrat i zaokret. Otvorilo se je pitanje: „Komu pripada prostor Zemlje: kapitalu ili narodima? Ili možda vrsti Homo sapiens?“
U sadašnjem desetljeću svjetski kapital, koji je još uvijek ponajviše usredotočen u Americi, je na nastalo stanje odgovorio deglobalizacijom poslovanja velikih korporacija, koja ima jako protukinesko usmjerenje. Svrha američkog političkog nastojanja da deglobalizira svjetsko poslovanje i da razori svjetsko slobodno tržište je zgrabiti za Ameriku samo atlantski dio Zemlje, kako bi kapital na tom ograničenom zemljopisnom prostoru mogao provoditi svoju volju. Kapital se ponovo bori za prostor, kao i u početku prodora kapitalizma u samostalne države i u suverene narode. Kapital je sad u povlačenju.
Sad teče postupak osamostaljenja država, kojima veliko ohrabrenja dolazi od silnog otpora svjetskom kapitalu političkih velesila Rusije i Kine, koje su isto bile izložene političkom nasilju kapitala i Amerike. Sve se više zemalja oslobađa američke hegemonije. Razlika između carevine i hegemonije je u tomu što u carevini središnja vlast nadzire i vanjsku i unutarnju politiku naroda, a u hegemoniji hegemon nadzire vanjsku politiku naroda, a unutarnju prepušta mjesnoj vlasti. Hegemon očito nadzire i zemljopisni prostor naroda. Osamostaljenje naroda uklanja vlast hegemona iz vanjske i unutarnje politike, ali i vlast hegemona nad nacionalnim prostorom. Narodi iz hegemonije osim ukupne politike odnose i svoj zemljopisni prostor, na kojemu bi svoj životni prostor željeli izgrađivati po svojoj volji.
Zato se naveliko piše o višestožernom ili multipolarnom svijetu. Ipak, to nije točno, jer osim američkog stožera, oko kojega se okupljaju zapadne zemlje, drugog stožera nema. Bolje je govoriti o svijetu, koji je politički raspačan, razdijeljen, usitnjen ili izmrvljen na narode. Postupak postupnog osamostaljenja naroda stvara novu podjelu u našoj vrsti. Svijet se dijeli na Zapad i na Svjetsku većinu.
U novoj podjeli vrste kapital stoji nasuprot nacionalne politike. U državama postoje globalistički i suverenistički politički bricssustavi. Bitna razlika među novim taborima je u načinu povezivanja unutar tabora. U globalističkom taboru hegemon povezuje podređene narode, a u suverenističkom taboru suvereni narodi se sami povezuju međusobnom suradnjom.
Dobru sliku razlike u unutarnjem uređenju novih, privremenih tabora pružaju američka hegemonija i BRICS. Amerika kao hegemon nameće zapadnim zemljama gospodarski rat protiv Kine te je nametnula gospodarski i vojni rat protiv Rusije, koju se na Zapadu uzima kao neprijateljicu Europe. U BRICS-u se odlučuje skupno, a svakoj se zemlji prepušta, da sama odredi stupanj provedbe skupno donesenih odluka. Prihvatljivost skupne politike BRICS-a dobro pokazuje to, što BRICS zasad ima deset članica, a već je 159 zemalja Svjetske većine odlučilo da će rabiti BRICS-ov novi način plaćanja u prekograničnom trgovanju, koji će zaobilaziti američki dolar kao sredstvo plaćanja i SWIFT kao sustav plaćanja.
(Izuzetno je zapaženo najavljeno iznimno sudjelovanje glavnog tajnika UN Antónija Guterresa na skupu na vrhuncu BRICS-a u ruskom gradu Kazanju od 22. do 24. listopada ove godine. Imajući u vidu prigovore vodećih zemalja BRICS-a sastavu i djelovanju Vijeća sigurnosti UN, nije teško zaključiti, da bi s vremenom BRICS kao slobodna udruga, koja nehotice zastupa zemlje Svjetske većine mogla zamijeniti Ujedinjene narode kao opće političko tijelo naroda svijeta. Ni Ujedinjeni narodi ne uvažavaju činjenicu da je naša vrsta nepovratno globalizirana.)
Kod usporedbe globalizma i suverenizma treba uvažiti nedvojbenu činjenicu, da Zapad propada u sadašnjem, „zrelom“ razdoblju kapitalizma. Kapitalizam je koristio narodima koji su „išli na tuđe“ dok se je moglo ići na tuđe, odnosno dok svijet nije bio globaliziran. Na žalost, kapitalistima, svijet se ne može deglobalizirati. Za razliku od sustava američke hegemonije, u kojoj podložene zemlje politički, gospodarski i ljudski propadaju, Svjetska većina se vidno politički i gospodarski uspinje. Suverenizam ili politizam se mnogim narodima pokazuje prikladnijim od kapitalizma.
Tako nije bilo kod opreke kapitalizma i komunizma kad se je kapitalizam pokazao prikladnijim od komunizma. Sovjetima je komunizam poslužio da se obrane od napada Trećeg Reicha jer su Sovjeti uspjeli na vrijeme napraviti tešku industriju, koja je proizvodila teško oružje. Međutim, takva industrija nije bila prikladna za stvaranje mirnodopske proizvodnje, posebice kućanskih uređaja i potrošnih dobara, kakvi su se proizvodili u kapitalističkim zemljama, u kojima tržišna potražnja određuje proizvodnju dobara.
Opreka suverenizma i globalizma je suvremena svjetska politička opreka koja je nadomjestila prijašnju opreku kapitalizma i komunizma. Komunizam se je suprotstavio kapitalizmu, ali nije uspio. Sad se kapitalizmu suprotstavljaju otporni i zreli narodi. Komunizam je bio zamisao i ideologija, a narodi su stvarnost i život.
Sad vlada neravnoteža među političkim taborima u svijetu. Američka hegemonija je stara kojih sto godina – od nastojanja Woodrowa Wilsona (1913.-1921.) da zavlada svijetom putem pobačene Lige naroda – a BRICS je nova slobodna udruga, koju vode stari, prekaljeni narodi (Kinezi, Indijci, Rusi, Perzijanci i Arapi). Životna snaga dvaju tabora nije jednakomjerna ili simetrična. Prevaga Svjetske većine nad Zapadom biva sve očitijom. Zato se postavlja pitanje: „Kad će zapadni narodi uvidjeti da im kapitalizam slabo služi?“ (Zapadni narodi zauzvrat još služe kapitalu.)
Zasad u zapadnim mudrosnim zakladama i medijima vlada fanatična vjera u kapitalizam. Međutim, zapadni ljudi na svojim plećima nose sve teži teret nevolja, koje na njih navaljuje propadanje Zapada, koje uzroči izrođeni kapitalizam. Zapadni narodi se polako bude iz kapitalističkog sna, a kapitalisti će se prenuti iz kapitalističke noćne more. Kapitalisti globalizacijaće uvidjeti da u globaliziranoj vrsti nema izgleda za preporod kapitalizma. Pravo je da razdoblje kapitalizma koje traje kojih sedam stoljeća konačno prestane. Globaliziranoj vrsti Homo sapiens potrebno je novo uređenje odnosa u njoj te u njezinim povijesnim i novim narodima.
Dolazi razdoblje suradnje i uzajamnosti u narodima i među narodima ili životnim zajednicama. Kapitalizam kao „najviši stupanj civilizacije“, ali i sve prijašnje civilizacije su neprirodni umetci u našu vrstu. Kod uspostave izvornih civilizacija ljudi su prisilno prihvatili laž da je podaništvo političkim vlastima, koje su ih svrstale u radne postrojbe bolje od životnog zajedništva. (U ostalim vrstama života nisu se mogli uspostaviti ni prijašnje civilizacije ni kapitalizam jer u njime nema razmetnog pojmovnog mišljenja. U ostalim životinjskim vrstama postoji samo slikovno znanje koje je vjerno stvarnosti, a u biljnim vrstama postoji vjerodostojno kemijsko znanje.)
Životno zajedništvo je baština ukupne evolucije života, koja uključuje i kulturnu evoluciju u našoj vrsti. Kapitalizam je protivevolucijska zasada. Kapitalizam se konačno povlači iz naše vrste. Globaliziranoj vrsti Homo sapiens kapitalizam ne treba. Globalizacija naše vrste je grobarka kapitalizma, kojemu je zajamčen ukopni prostor.
