Holjevac o odrješenju grijeha Manoliću: ‘Mnogi smatraju da bi bio primjereniji egzorcist’
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 02 Siječanj 2024 19:03
Svećenik je Joži dao sakramente, a Joža njemu oprost – duhovit je komentar Zvonimira Hodaka na vijest da je komunistički velmoža Josip Manolić primio sakramente od svećenika te se ispovjedio. Očito, ima puno istine u onoj izreci da u rovovima i na samrtnoj postelji nema ateista. Mnogi smatraju da bi za Manolića bio primjereniji egzorcist, no zasad je sve ostalo na svećeniku.
Koliko je ispovijed trajala nije poznato, no po onom što se o Manoliću zna trebala bi trajati godinama. Zločini protiv čovječnosti koji su bili navedeni u prijedlogu optužnice protiv njega bili su jednostavno previše degutantni i da bi se prepričali, a počinjeni su većinom u poraću. Uostalom, komu još u Hrvatskoj treba objašnjavati tko je stvarno Joža Manolić, zloglasni šef zloglasne komunističke tajne policije? Ono što je teško objasniti jest kako je netko poput njega stekao imidž gotovo pa dobroćudnog starčića i postao predmetom benignih šala zbog svoje dugovječnosti. Postoji i popularna stranica “Joža Manolić je nadživio”, gdje su navedeni i kraljica Elizabeta i Darwinova kornjača i brojni drugi, a sad neki kažu da je nadživio i vlastiti ateizam.
Hoće li svevišnji uvažiti ispovijed
Posebno je zanimljivo to da je svećeniku Manolićeva ekipa ubila i oca i djeda iako nitko od njih nije bio nikakav ustaša. Otac svećenika Zvonimira Alojzija Sekelja, koji je ispovjedio Manolića i kojemu bi već zbog toga trebalo osigurati psihološku pomoć, bio je pravnik te je po završetku studija pozvan na odsluženje vojnog roka u domobranima, gdje je automatizmom, kao osoba s diplomom fakulteta, dobio poručnički čin. Ubijen je, kao i većina hrvatskih žrtava 2. svjetskog rata, nakon što je rat završio – u svibnju ’45., kad za takva smaknuća više nije bilo nikakvog opravdanja o kome god da je bila riječ. Njegov je pak djed ubijen 1943. kad su partizani zauzeli Koprivnicu pa postrijeljali većinu uglednih građana, onako kako su već komunisti postupali s boljima od sebe.
Hoće li svevišnji uvažiti Manolićevu ispovijed, je li ona iskrena ili tek pokušaj trgovine s Bogom, plod straha od nepoznatog, i kad i kako se misli iskupiti za svoje grijehe kad mu očito nije preostalo puno vremena, ne znamo. No ostaje činjenica da se nikad nije iskreno hrvatskoj javnosti ispričao i pokajao za sva ona ubojstva koja je, prema optužnici, osobno počinio, a ni ona koja je kao poratni šef Ozne naredio. A bio je na tom položaju upravo u vrijeme kad su besmislena smaknuća bez ikakvog suda bila na vrhuncu. Stoga mu javnost ne bi smjela oprostiti. Ali eto, izgleda da velikim dijelom ipak jest.
A što je s pravdom?
No to da će Joža otići na onaj svijet nekažnjen od ljudske pravde svakako je sramota hrvatske države, posve neovisno o tome koju je ulogu u njezinu stvaranju odigrao sa svojom udbaškom ekipom (nažalost, vrlo veliku). To je veliki moralni teret nelustrirane naše, ali i ekonomski. Upravo je činjenica da je Hrvatska jedna od samo nekoliko postkomunističkih zemalja koje nisu provele lustraciju rezultirala time da smo, umjesto stvarne privatizacije, dobili neki vid pseudokapitalizma u kojem su nekadašnji socijalistički direktori postali titulari vlasništva, nekadašnji članovi Centralnog komiteta ugledni demokratski političari, a nekadašnji članovi represivnog aparata ugledni i utjecajni građani.
Udbaši su postali moralisti i kreatori javnog mišljenja, mediji su dobrim dijelom ostali režimska uporišta u kojima su nastavili pisati isti ljudi – i njihovi istomišljenici i potomci. Hrvatska je digla spomenik jednom Smoji pa će ga vjerojatno dignuti i Manoliću. A novine će i dalje pisati o nekažnjenim zločinima iz Domovinskog rata i tome da nitko nije odgovarao za Aleksandru Zec (što nije ni istina!).
O tome tko je ikad odgovarao za sve one desetke tisuća ljudi pobijenih nakon Drugog svjetskog rata, za sve one koji su desetljećima nakon toga uhićivani, ostajali bez posla i egzistencije i bili praćeni i špijunirani, čija su i djeca ostajala bez prava na obrazovanje jer su im roditelji označeni kao kulaci i narodni neprijatelji, neće se pisati – jednostavno će se konstatirati da su umrli, u miru, neometani od pravosuđa. No ako u Hrvatskoj i četnici koji su klali Hrvate devedesetih umiru neometani od zakona i pravde, zašto onda ne bi i jedan Joža Manolić? A kako je krenulo s Vatikanom, možda ga papa beatificira i prije kardinala Stepinca, kojeg je utamničio.
Pohvalan postupak
U kršćanskoj i zapadnoj tradiciji – kojoj je Hrvatska uvijek pripadala, a i danas pripada – božićni se blagdan s pravom smatra najradosnijim jer s njim dolazi okupljanje obitelji i radost druženja u toplini i miru doma – rekao je Milanović u božićnoj čestitci koju je uputio “svim sugrađankama i sugrađanima širom domovine, Hrvaticama i Hrvatima širom svijeta, posebno onima u bliskoj Bosni i Hercegovini”.
Pohvalno je što je čestitao Božić, a ne kako je danas na zapadu moderno – i za kršćane uvredljivo – “blagdane”. I to što je čestitao svim Hrvatima, ne samo onima “koji plaćaju porez u Hrvatskoj”, kako neki definiraju državljanstvo. I što je rekao da Hrvatska pripada kršćanskoj tradiciji: “Danas, kada se sve male narode sve manje sluša, kada se njihov glas uzima zdravo za gotovo i prije nego ih se išta pita, još je važnije sačuvati i osnažiti svijest o toj pripadnosti. Jer, i u novijoj povijesti pokazalo se to presudnim za očuvanje naše države i našeg identiteta”, kaže i dodaje kako posebno smeta ravnodušnost svijeta za brige hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, čija se jednakopravnost i konstitutivnost – zajamčena Daytonskim sporazumom – pokušava omalovažiti, pa i ukinuti.
No mnogima je zasmetalo što je oprao, kažu, HDZ zbog korupcije. I točno je, političke govorancije nemaju mjesta u božićnoj čestitci, kamoli otvaranju svađa i korištenju Božića za prozivke.
No nisam primijetio da je igdje spomenuo HDZ iako naslovi u novinama govore “Milanović u božićnoj čestitci napao HDZ”. Spomenuo je, doduše, izvršnu vlast: “Gotovo svima nama, uvjeren sam, posebno i najviše smetaju nepravda i nejednakost pred zakonima i institucijama države. Raširena korupcija i zlouporaba javnog novca poprimili su takve razmjere da se ta pošast ne može prešutjeti ni u ovo blagdansko vrijeme”, kaže predsjednik pa dodaje kako “takve pojave, sada već svakodnevne i bez adekvatnih sankcija, uništavaju vjeru ljudi u institucije naše države i više od svega tjeraju naše ljude iz države… odgovornost je sviju nas – a najviše izvršne državne vlasti – da zvučne blagdanske poruke koje slušamo budu pretočene u stvarnost”.
Odmah su reagirali
Je li to prozivka HDZ-a? Možda, u celofanu, no u konačnici – Milanović je jasno rekao da je borba protiv korupcije odgovornost svih, s tim da izvršna vlast mora prednjačiti, i ispravno detektirao korupciju kao trenutno najveći problem države. A da si ne lažemo, HDZ ima toliko afera da je nemoguće spomenuti korupciju a da se oni ne osjećaju prozvanima.
Naravno, odmah su reagirali i Plenković i Božinović i drugi HDZ-ovci. “Borbe protiv korupcije ima samo ako ima slučajeva, a imate razdoblja da nema slučajeva”, kaže premijer. Ima, naravno, pa ne može baš svaki dan neki ministar završiti u zatvoru, ponekad i u Hrvatskoj prođe par dana da nema niti jedne afere. Ali je nejasno što je htio reći. Da se bore protiv korupcije samo kad im nekoga ulove? Jer očito da to ne rade sustavno, unutar stranke, inače toliko slučajeva ne bi bilo.
A Božinović pita “kako znate da se netko borio protiv korupcije”. Pa, znali bismo da jeste kad vam u stranci ne bi bilo toliko korupcije, zar ne? Oni kao dokaz svoje borbe protiv korupcije ističu kako je DORH za njihova mandata imao puno više posla nego u mandatima prethodnih vlada: “To je i dokaz da se borimo, sve što smo radili u našem mandatu i to potvrđuje i puno više nego u nečijim drugim mandatima”, kaže Božinović. Ne, to je samo dokaz da u vašoj vladi ima puno više korupcije: DORH je, naime, potpuno neovisan od Vlade pa si ona stoga ne može prisvajati zasluge DORH-a na suzbijanju korupcije. Naročito zato što je uglavnom pronalazi upravo u Vladi.
Marcel Holjevac/dnevno.hr
