Most bez druge obale
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 30 Siječanj 2024 19:06
Most je vrlo učinkovita alatka za sprječavanje nacionalističkih snaga da osvoje vlast u zemlji. Okretali to kako god hoćemo, ostaju činjenice da su spriječili Karamarka i njegov HDZ da nešto promijene u zemlji, doveli su Plenkovića na čelo HDZ-a, nepristajanjem na zajedništvo na prethodnim su izborima omogućili Plenkoviću da oformi vlast s Pupovcem i elegantno zaobiđe desnicu u kombinaciji za vlast.
Nevoljko analiziram domaću političku scenu, nagađam tko će s kim i kakve su čije šanse. DPNema od toga fajde, samo čovjek na sebe navuče ljutnju uvjerenih da ih se neobjektivno sagledalo. Svejedno, treba reći neke stvari, ako ništa drugo – onda mirne savjesti radi. Pa kada je tako, krenimo redom.
Postoje, uvjetno rečeno, tri veće grupacije u hrvatskom političkom životu. Prva je – i vjerojatno još uvijek najjača – HDZ sa svojim satelitima: SDSS -om, HSLS-om, HDS-om, to jest Zekanovićem, HSU-om i ostalom političkom sitneži. Druga je takozvana ljevica, Možemo i SDP s ideološkim srodnicima kao što su Beljakovi seljaci, Bernardićevi socijaldemokrati, Kata Šmajser i njezina fronta, a vjerojatno i na lijevo nehereni Centar, Pametno, Stranka s imenom i prezimenom i slični. Treća skupina su rogovi u vreći hrvatske desnice: Domovinski pokret, Most, Hrvatski suverenisti, Hrvatsko bilo, Odlučnost i pravednost te brojne derivacije HSP-a. Oni koji nisu obuhvaćeni ovom podjelom - kao npr. Fokus, Republika ili IDS – spremni su u slučaju potrebe prikloniti se ljevici ili HDZ-ovoj grupaciji.
Od navedenih političkih grupacija najkompaktnija je HDZ-ova, barem dok ih čvrste spone vlasti vezuju. Ljevica je, unatoč određenim osobnim animozitetima, također spremna nastupati zajednički ako im se ukaže prilika da preuzmu vlast. Jedino u trećoj grupaciji, nazvali je nacionalnom, konzervativnom, desnom ili kako god, ne postoji spremnost na Saborjedinstvo, čak ni kada bi kojim čudom bili nadomak preuzimanja vlasti u zemlji. Inače, grubo procijenjeno, svaka od tri navedene grupacije može računati na 20 – 25 posto glasova i prilično su izjednačene.
Ono što treću skupinu čini hendikepiranom u odnosu na druge dvije jest nemilosrdni rat između Domovinskog pokreta i Mosta. U situaciji kada su pozicije manje-više fiksirane, to nacionalnu grupaciju udaljuje od ozbiljne mogućnosti osvajanja vlasti. Ipak, postoje dva načina na koji dvije najjače stranke u toj grupaciji mogu participirati u vlasti. Jedan je opcija tzv. ideološkog moratorija u kojoj Most pristaje oformiti privremenu vladu zajedno s ljevicom. Što bi se iz toga na kraju izleglo, Bog dragi zna, no sigurno ne ništa dobro. Druga je mogućnost da Domovinski pokret kao manji partner oformi vlast zajedno s HDZ-om. Pri tomu bi netko od njih morao odstupiti od onoga u što su se do sada zaklinjali: ili DP od zavjeta da neće s Pupvcem, ili HDZ od vjernosti dugogodišnjem partneru Pupovcu. Sumnjam da će do toga doći, no vidjet ćemo.
Postoji i teoretska mogućnost da HDZ oformi vlast s Možemo ili SDP-om, no to je uistinu tako mala mogućnost da je ne vrijedi ozbiljno ni razmatrati. Uglavnom, kada se razmotre sve mogućnosti, dolazi se do zaključka da ne postoje gotovo nikakve šanse da se oformi vlast u kojoj bi većinu činile suverenističke političke snage iako je barem pedesetak posto birača sklono konzervativnoj, nacionalnoj, desnoj ili kako već hoćete politici. To je tih vjerojatno više od 25% koncentriranih u gore spominjanoj grupaciji okosnicu koje čine DP i Most te velika većina birača HDZ-a, koji HDZ-ovo ideološko vrludanje opravdavaju pritiscima izvana i pipcima ''duboke države'' koja rovari iznutra. S druge strane velika je mogućnost da ljevica s 25% ili nešto više birača osvoji vlast u kombinaciji s Mostom i raznoraznim ''centristima''. Za lijevu, protusuverenističku ideologiju dobitna je kombinacija i pobjeda HDZ-a sa sadašnjim partnerima ili u kombinaciji s ''centristima'' ili čak dijelom ljevice.
Iz svega izloženog nameće se da je glavni problem suverenističkog spektra hrvatske politike Most. Još od izbora 2015. Most je vrlo učinkovita alatka za sprječavanje nacionalističkih snaga da osvoje vlast u zemlji. Okretali to kako god hoćemo, ostaju činjenice da su spriječili Karamarka i njegov HDZ da nešto promijene u zemlji, doveli su Plenkovića na čelo HDZ-a, nepristajanjem na zajedništvo na prethodnim su izborima omogućili Plenkoviću da oformi vlast s Pupovcem i elegantno zaobiđe desnicu u kombinaciji za vlast. Sada se već dulje vrijeme s nevjerojatnim entuzijazmom i zagriženošću obrušavaju na Domovinski pokret kao da su oni na vlasti, a ne HDZ. Zaboravljeno je u međuvremenu da su Petrov i njegova ekipa napravili prvi juriš na Todorića, tu stvar je onda preuzeo Plenković, donio Lex Agrokor i ''mostovce'' izbacio iz vlasti. Sada ''mostovci'' zapjenjeno jurišaju na Pavla Vujnovca, a šute o Rogliću, braći Pivac, Tedeschiju, Špiljku… Očito su problem tajkuni bez dubokog komunističko-orjunaškog zaleđa. Doduše, svojedobno je Miro Bulj nešto rogoborio protiv Tedeschija dok mu uz janjetinu i žubor bistre vode nisu objasnili da to ne treba činiti.
Gledam nedavno Nikolu Grmoju: kod Bujanca dolazi u kožnjaku, a kod Stankovića u odijelu. Osobno mi se ne sviđa previše ni Bujančev ni Stankovićev stil vođenja emisije, ali Bujanec je kudikamo korektniji voditelj, a o odnosu prema hrvatskoj državi da i ne govorimo. S druge strane znakovito je da Stanković još od pojave Mosta na političkoj sceni zove njihove prvake u svoju emisiju kada god im treba podizati rejting. Čini mi se da su češći Stankovićevi gosti od onih iz redova velikih stranaka kao što su HDZ i SDP. Naravno, sve je to slučajno. Na koncu, razmotrimo i Grmojin prigovor kako je Radić, po njemu pravi vođa Mosta, tajkun te ga kao takvog vode interesi, a ne politički ideali.
Nisam više mlad i znam da bez love nema svirke, to naročito vrijedi u politici. Nekako više volim znati tko daje lovu, nego da mi se prodaje priča kako su se poštenjačine bez love domogle Acine emisije i Sabora. Rečeno, naravno, ne znači da sam pristaša Domovinskog pokreta, njihova je politika anakrona, zarobljena domoljubnim repertoarom emocija i ideja devedesetih prošloga stoljeća, moguće čak i da su naslonjeni na određene financijske i poslovne interese… No, i takvi najbliži su onome što bi se moglo označiti kao hrvatska konzervativna, suverenistička politika.
Damir Pešorda
