Jugoslavenski povjesničar Dragan Markovina objavio roman u kojem krvožedno slavi i opravdava partizansko ubojstvo mostarskog franjevca fra Lea Petrovića
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 15 Ožujak 2024 13:07
Mostarski franjevci ogorčeni, a provincijal fra Jozo Grbeš poručuje: Markovinin je roman zlo iskazano u riječima
Žalosno je što fra Jozo Grbeš kaže da je fra Leo ubijen zbog vjere umjesto da odgovori Markovini zašto bi potpora fra Lea Petrovića poglavniku i NDH bila ikakav, a kamoli smrtni grijeh, odnosno da je jedini zločin bio zbog toga ubijati ljude i svećenike kao što su činile Titove partizanske zvijeri.
Fra Jozo brani, na žalost, samo pravo fra Lea na vjeru, ali ne i pravo na svoju državu i time na nekoj razini i sam nesvjesno opravdava zločin Titovih koljača
Prije nekoliko godina besramno je lagao o fra Bernardinu Sokolu, ustrajao u tome unatoč dokumentima i svećenicima koji su ga demantirali, a sada se povjesničar Dragan Markovina u svomu najnovijem romanu prigodno nazvanome 14. februar 1945., danu kada je, kažu oni, Mostar oslobođen od fašizma u Drugome svjetskom ratu, a zapravo okupiran od ubojica hrvatskoga naroda, obrušio na fra Lea Petrovića, provincijala samostana u Mostaru koji je tu dužnost obnašao od 1943. do njegova ubojstava 1945. godine.
Dečko s mostarskoga asfalta, povjesničar kojemu se pričinjaju ustaše i 2024. godine, ili na njima dobro zarađuje, svoj najnoviji pisani uradak iskoristio je kako bi još jednom klevetao hrvatsko svećenstvo, a ono hercegovačko ipak mu je u susjedstvu pa je fra Leu prišio etiketu ustaškoga podupiratelja i pomagača samo zato što je bio uz narod i tada hrvatsku državu. A kad stigmatiziraju ovi s ljevice, s čijih se ruku hrvatska krv još nije osušila, rijetko se nađe koja druga osim one ustaške. Jer za njih je svaka, a najviše Nezavisna Država Hrvatska zločinačka i njihov je koncept jasan – ako si protiv zločina, onda si protiv NDH, a ako si za NDH, onda si za zločine. Na Markovinin roman reagirao je ovih dana provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije Jozo Grbeš, istupivši pomalo glasnije nego mnogi prije njega.
Za ljevicu svaki svećenik ustaša
Fra Jozo Grbeš kaže da je fra Leo Petrović bio častan i pravedan čovjek te da je ponosan zvati ga svojim predšasnikom.“Ubili su ga partizani iz mržnje prema vjeri kao što su ubili više od 600 hrvatskih svećenika, a po svršetku rata stotine nevinih osudili na dugogodišnje zatvorske kazne, na čelu s pravednim i blaženim Alojzijem Stepincem. Časni su to ljudi. Živjeli su u teškim vremenima rata 1940-ih godina“, navodi Grbeš.
Da je fra Leo Petrović bio častan i pravedan čovjek reći će svaki fratar, pogotovo hercegovački, jer je svjestan i zna što su njegova subraća proživljavala tih ratnih godina u Hercegovini i s kojom su se razularenom i povampirenom gomilom partizanskih ubojica morali nositi.
Provincijal je poručio kako je čak 45 franjevaca ubijeno u veljači 1945. te da je u 'romanu ispisano toliko mržnje prema njihovom provincijalu da je teško vjerovati da Markovina živi u 2024. godini'. „Markovina napada jednu ideologiju (ustašku), a brani drugu ideologiju (komunističku) i to preko imena naše braće. One dijaboličke riječi koje stavlja u usta provincijala u potpunoj su suprotnosti sa svim onim što je on živio i za što se zalagao, i dakako u potpunom raskoraku sa svim povijesnim dokumentima koje posjedujemo. Žao mi je Markovine jer je puno tame u njegovu pisanju, vođen je nasljednom komunističkom ideologijom iz koje ne može izići i širi mržnju u gradu iz kojega je otišao', oštar je bio u priopćenju provincijal Grbeš te nastavlja: „Krug zla utemeljen na Markovininu romanu nastavio se u planiranoj predstavi Oslobođeni Mostar redatelja Zlatka Pakovića. Mržnja uvijek rađa mržnjom, a laž ratovima. Žao mi je ljudi kad im se zbog laži više ne može vjerovati. Stalno su u napadačkom modusu bez obzira na teme. Žao mi je svih ovih i onih koji misle da se rušenjem gradi i da se napadima stvara“, zaključio je provincijal, ističući kako franjevci biraju mir i dobro jer se samo ljubavlju može graditi budućnost.
Međutim, fra Grbeš zaboravlja da partizanija nikada na načelu ljubavi nije gradila budućnost, nisu oni ljudi mira i poznaju samo kaos, laži i ubijanja, a takvi su im i nasljednici koji danas zagađuju kulturni prostor i čiji su otrovi upereni protiv svih koji su bili za hrvatsku državu, neovisno o tomu kada je i kako tijekom povijesti nastajala. Nije bitno je li riječ o Daliboru Milasu, bivšemu franjevcu, kojemu je nedavno zasmetalo što je na izložbi o materijalnoj i nematerijalnoj baštini RH i BiH, koja je održana u EP u Bruxellesu, predstavljen i hercegovački franjevac fra Radoslav Glavaš. Kaže tako Milas kako se Glavaš zbog nečije nepažnje našao u skupini od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca koje se smatra mučenicima jugoslavenskog režima koje su partizani u svom navodno oslobodilačkom pohodu ubili iz tzv. mržnje prema vjeri. Dalje navodi, a on je, eto, baš upućen, da je 'jedan od razloga zbog čega je kauza o proglašenju mučenicima ubijenih hercegovačkih franjevaca u Vatikanu trenutačno zamrznuta činjenica da Radoslav Glavaš nije bio običan franjevac, nego 'načelnik bogoštovlja' u Pavelićevoj vladi i jedan od najutjecajnijih ljudi u NDH za pitanja i odnose prema Katoličkoj crkvi, te je uhvaćen i partizani su ga pogubili po kratkom postupku.'
Po iskrivljenoj su logici ovoga bivšega franjevca onda svi fratri i svećenici, biskupi, svi koji su bili za hrvatsku državu, zločinci. Onda je i onih 666 svećenika, ali i časnih sestara koje su partizani nemilosrdno likvidirali, radilo za ustaše pa je to, po njemu, 'tako moralo biti' jer su, i po obrascu bivšega predsjednika Ive Josipovića bili 'legitiman cilj' radeći za ustaški državni poredak.
Milas i Markovina ustrajni u lažima
Dakle, kao što taj Milas, tako i Markovina i njemu slični opravdaju komunističke zločine i ubojstva svećenstva time što su potonji 'radili za ustaše'. Pa što ako i jesu? Zar je to razlog da ih se tako okrutno likvidira i zatre, ubije i baci, ne dopusti pravo na grob? Uostalom, što bi to bio sporno i zašto je problem da se svećenstvo svrstalo uz one koji su tada htjeli svoju hrvatsku domovinu, neovisnu o višestoljetnim tlačiteljima, što je uopće sporno da je svećenstvo podržalo narod koji je htio istu tu domovinu i pomagalo mu u tome, što bi bilo sporno da se tadašnje svećenstvo sastajalo s predstavnicima vlasti, kao i fra Leo kada se sa svojim hercegovačkim fratrima našao s poglavnikom Antom Pavelićem. Podosta smeća već su Markovina i srodni istresli na mnoge pripadnike Katoličke crkve tijekom povijesti koje su, da ne bude zabune, njihovi prethodnici hladnokrvno likvidirali i mnogima se ni danas ne znaju grobovi.
Najnovije laži u knjizi 14. februar 1945. nisu ništa doli reciklirano smeće kojim se isti autor prije koju godinu obrušio na fra Bernardina Sokola tvrdeći kako je surađivao s Nijemcima, prokazao partizane te kako je zbog toga ubijen. Po Markovini, koji je sve ove optužbe čuo od nekih Korčulana i ljudi s otoka, Sokol je sam kriv za svoju sudbinu. Iako povijest pamti drukčije, iako ga dokumenti i svećenici opovrgavaju, čak i komunističke knjige, Markovina je ostao ustrajan u svojim lažima i do danas se nije ispričao, a kamoli pokajao oko izgovorenih laži o fra Bernardinu. Ista se situacija sada događa i s hercegovačkim provincijalom koji je sa svojom subraćom 1945. odveden iz samostana u kojemu je djelovao, i ubijen.
Podsjetimo, Franjevački samostan u Mostaru proglašen je ustaškim vrhovnim štabom te ga je JNA, uz još nekoliko ciljeva u Mostaru, bombardirala 8. veljače 1945. Tadašnji provincijal fra Leo i braća spustili su se u podrum koji je služio kao sklonište gdje su bili tjedan dana. Nakon prestanka granatiranja, 14. veljače u Mostar ulaze vojnici 14. divizije Osmoga dalmatinskog korpusa Jugoslavenske narodne armije i prema pisanju fra Bazilija Pandžića, istoga su dana na vrata samostana pokucali Brana Popadić i nekoliko vojnika, zovnuli fratre, popisali ih i ispitivali. Kada je provincijal izdiktirao sva imena i rekao koliko je braće tu, a koliko nedostaje, vojnici su otišli do upravnoga štaba i ostavili stražara da čuva fratre. Prema Pandžiću, stražar nije pretjerano pazio i, da su htjeli, svećenici su mogli pobjeći. Podsjeća kako je, nakon što se već doznalo za stravične likvidacije fratara na Širokom Brijegu, u Mostarskom Gracu, na Čitluku, u Gradnićima i Čapljini, na Humcu, u Ružićima i Izbičnu, a braću obuzeo strah, u samostan došao jedan njemački oficir te im savjetovao, ako žele ostati živi, da bježe. Pandžić navodi u svojim dokumentima kako se 'provincijal fra Leo trudio razbiti strah koji je prožimao svakog brata…'. Nakon dva sata pojavila su se ista dva vojnika, ušli u blagovaonicu i u odmah počeli razvrstavati braću, prozivali ih imenom, prezimenom i po službi te ih odvajali na stranu. Odvojeni su provincijal fra Leo Petrović, gvardijan fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Nenad Pehar, fra Darinko Brkić i fra Zlatko Sivrić kojima je naređeno da ostanu dok su ostale poslali na spavanje. Fra Darinka Brkića i fra Zlatka Sivrića pustili su jer su imali propusnicu Ozne, gdje je pisalo da su tu samo u posjetu. Odvojeni svećenici otišli su s vojnicima i za njih se više nije čulo. Skončali su kao i mnogi tada, o njihovoj smrti nije se smjelo govoriti, a tijela ima nikada nisu pronađena. O tadašnjim događanjima, odvođenju fratara iz mostarskoga samostana i ubojstvima njih sedmorice govorio je i jedan od preživjelih – fra Gaudencije Ivančić. Čini se kako je on Markovini potpuno nepoznat, jer da je čitao što je sve pisao i govorio fra Gaudencije, sigurno ne bi ovakve gadosti stavljao na papir.
Žalosno je, međutim, što fra Jozo Grbeš kaže da je fra Leo ubijen zbog vjere umjesto da odgovori Markovini zašto bi potpora fra Lea Petrovića poglavniku i NDH bila ikakav, a kamoli smrtni grijeh, odnosno da je jedini zločin bio zbog toga ubijati ljude i svećenike kao što su činile Titove zvijeri. Fra Jozo brani, na žalost, samo pravo fra Lea na vjeru, ali ne i pravo na svoju državu i time na nekoj razini i sam nesvjesno opravdava zločin Titovih koljača.
Andrea Černivac/Hrvatski tjednik
