Novi velikosrpski pamflet protiv Hrvatske s potpisom izroda Lordana Zafranovića

Detalji
Objavljeno: Četvrtak, 14 Ožujak 2024 19:04
fShare
Pin It

Redatelj Lordan Zafranović, rodom sa Šolte, napravio je film Djeca Kozare za potrebe Srbije. Slijedio je izmišljeni velikosrpski narativ o Jasenovcu. Srbija pokušava promidžbeno poentirati nakon što su kao pamfleti raskrinkani Dara iz Jasenovca, Oluja, Dnevnik Diane Budisavljević… Zafranoviću laž nije problem, sve svoje povijesne filmove temeljio je na četničkim i komunističkim falsifikatima.

Tako je i u filmu Okupacija u 26 slika partizanske zločine pripisao ustašama, samo da potisne priču o pokolju na Daksi

        Filmski redatelj Lordan Zafranović davno je prodao dušu vragu i sve što danas radi, u poznim godinama života, manifestacija je te faustovske kapitulacije jednoga bijednika. Ovih dana trijumfalno nastupa pred kamerama srbijanskih medija jer je za potrebe te agresorske države snimio film Djeca Kozare. O dovršenome filmu govori s patosom, sakralizira mu značenje govoreći da je to sveti film i da će trajati sto godina, zatim da njime skida ustašku košulju sa sebe, igra se Apsoluta i poručuje Hrvatskoj da joj nema oprosta dok ne klekne u Jasenovcu.

 Nakon propasti i ismijavanja koje je Srbija doživjela promašenim filmskim projektima Dara iz Jasenovca i Oluja, nakon što je raskrinkan i u Hrvatskoj napravljeni velikosrpski pamflet Dnevnik Diane Budisavljević, jer je u njima laž toliko očita da su takvi tragikomični uradci u svijetu izazvali, prvo, zgražanje, a onda i sprdnju, Srbija je promijenila taktiku. Htjela je nekoga redatelja iz Hrvatske i ako je moguće glumce iz Hrvatske kako bi valjda uvjerljivost filma bila veća. I kud će suza nego na oko: izbor je pao na Lordana Zafranovića, dokazanoga orjunaša, a uz to i strasnoga srebroljupca koji je sa svojim stilom života prepunoga kurvi i viskija oponašao voljenoga mu ratnog zločinca Tita, a danas privatno izgubljenoga i dezorijentiranoga starca kojega u Hrvatskoj svi preziru kao izdajnika, pa živi na relaciji Prag-Beograd-Zagreb. On je prihvatio, dakle, snimiti film Djeca Kozare. Zapravo kaže da je odavno to želio, još u Jugoslaviji, a inspiriralo ga je i tijelo jednoga dječaka koje je vidio na talijanskoj plaži pa je sebi rekao „imamo i mi takvih tijela“. Voli Zafranović beskrajno lupetati kada svoju mržnju umata u nekakve moralne ili umjetničke porive.  Koliko je dosad poznato, dobio je za taj projekt 3.5 milijuna eura, od čega oko dva milijuna od T-coma Srbije, koji nadzire srbijanski predsjednik Vučić, a ostatak od poduzetnika Filipa Zeptera. Pretpostavlja se da to nije konačna svota i da je ovaj redatelj još toga utržio tamo daleko. Snimao je film na niz lokacija u Srbiji, ne i u Jasenovcu. Od Hrvatske nije dobio novac, ali uspio je angažirati neke hrvatske glumce – Leona Lučeva, izgleda i Renea Bitorajca… Priča Djece Kozare ne temelji se ni na kakvom povijesnom dokumentu, nego na općem izmišljenom jasenovačkome narativu kao mjestu u kojemu su navodno ubijana i srpska djeca. Po službenim podatcima Javne ustanove SP Jasenovac nešto više od 83 tisuća stradalih u tom je logoru, od toga 20 000 djece, ali za to nema apsolutno nikakvih dokaza – riječ je o jugoslavenskome popisu iz 60-ih prošloga stoljeća svjesno lažiranome radi naplate ratne štete. Ne postoji ni jedan dokaz da je u tom logoru smaknuto i jedno dijete, kao što ne postoji ni dokaz da je Jasenovac bio masovno stratište. Srbi se ni s takvim službenim lažnim prikazom Jasenovca ne zadovoljavaju, oni ne priznaju ništa ispod 700 tisuća ubijenih Srba. Redatelj Zafranović, rodom sa Šolte, poput mnogih čiji su umovi ostali zatočeni u dogmama terorističke i okupacijske Jugoslavije slijedi taj velikosrpski jasenovački mit. Uskoro se očekuje distribucija filma, planira ga, kaže poslati na festival u Veneciju, slijedi vjerojatno bjesomučna eksploatacija po njihovim medijima, stvaranje serije navodno od 10 nastavaka po jedan sat. Nije isključeno da to otkupi i sramotna Hrvatska televizija koja se ionako odavno koprca u anacionalnom kaosu i svako malo emitira četnički pamflet Dnevnik Diane Budisavljević premda su ga raskrinkali svi vrsni povjesničari.

   Srbija je, dakle, posegnula za „hrvatskim kadrom“ ne bi li konačno stvorila film kojemu će svijet povjerovati. Kako sada stvari stoje, Zafranovićevu uratku smiješi se sličan ishod kao i Dari iz Jasenovca, (čiji se redatelj Predrag Antonijević na kraju potukao s glumcem Bjelogrlićem jer sve počne i završava na novcu, a za istinu ili laž – manje-više), neovisno o njegovu optimizmu da će se film gledati sto godina. Premda je Zafranović kvalitetniji redatelj od onih koji su radili Daru iz Jasenovca, Dnevnik Diane Budisavljević i Oluju, nema ni on nikakvih međunarodnih rezultata ni priznanja. Filmovi su završavali u granicama regiona u dvoranama pred poluotvorenim ustima indoktrinirane mase vječno pripravne na pranje mozga. Ako Djeca Kozare i dospiju negdje na projekciju u inozemstvo, imat će vjerojatno istu sudbinu kao i Dara iz Jasenovca, dakle da ga gleda četvero ljudi i da ga jedan židovski kritičar masakrira te osramoti – ne samo autore nego i Srbiju.

    Kao što smo nedavno objavili, Zafranović se 90-ih, kada mu se nepovratno srušio jugoslavenski svijet, u očaju ponudio Tuđmanu, no prvi ga je hrvatski predsjednik odbio i za njega napisao da je notorni izdajnik. Navodno je na sve spreman za novac, čak je bio spreman postati veći ustaša od Luburića. Suradnici su rekli Tuđmanu da je Zafranović jednostavno  „izdajničko đubre od čovjeka“. Naime, on je pred kraj Jugoslavije snimio i film Okupacija u 26 slika  koji vrvi neopisivim scenama okrutnoga nasilja ustaša na dubrovačkome području.  Zafranović je zapravo izvrnuo povijest: kako bi potisnuo stravičan partizanski pokolj dubrovačkih Hrvata na Daksi, napravio je film u kojemu je uloge izokrenuo. Na Daksi su partizani okrutno likvidirali najuglednije Dubrovčane bez ikakve krivnje, među njima i patera Pericu autora sveprisutne nacionalne vjerske pjesme „Zdravo djevo, kraljice Hrvata“ . Sve svoje povijesne filmove Zafranović je temeljio na četničkim i komunističkim falsifikatima pa je život toga „umjetnika“ čisti mrak, ne vrijedi ni pišljiva boba.  Inverzija poput one u Okupaciji u 26 slika doista je dostojna samo osobe pomračenoga uma. Kasnije se pred nekim znancima pravdao da mu je fabulu za Okupaciju u 26 slika „prodao“ neki udbaš kojemu je povjerovao. S identičnim je dokazima sada napravio ovaj četnički pamflet Djeca Kozare. Sve je, dakle, izmislio i sada će on i Srbija na hinjenoj dramatičnosti i lažiranome šoku u filmu pokušati pridobiti međunarodnu javnost za demonizaciju Hrvatske. Ali ne samo da ne postoji ni jedan dokument kao dokaz stradanja djece u Jasenovcu, nego ni inače ne postoji ni jedna jedina fotografija mučenja ili mrtvih iz logora Jasenovac. Kada neokomunistički mediji i novinari recikliraju priče o navodnome stratištu Jasenovac, onda prilažu fotografije izgladnjele, bolesne i mučene djece ili tjelesa odraslih, sli sve iz drugih logora ili jednostavno slike partizanskih zločina podvaljuju ustašama. A u Zafranovićevu filmu sve će očito vrvjeti od slika, odora, sagrađenoga logora, simbola, dakle nečega čega u stvarnosti uglavnom nije ni bilo.

  Hrvatska ne reagira na ovakav oblik srbijanskoga specijalnoga rata. Sretna je okolnost što Srbi to rade prilično diletantski pa u njihovim filmovima neskrivena politička promidžbena manipulacija potiskuje svaki artistički napor. Na kraju ispadne da Srbija radi u korist vlastite štete. Pa ipak, šutnja s hrvatske strane ne će dugoročno biti dovoljna. Prije ili poslije morat će istražiti, prekopati Jasenovac i  pokazati urbi et orbi što je doista ondje, a ne pristajati na zločinačke srbijanske povijesne stereotipe. Hrvatska mora odlučno odbaciti svaki nedokazani i izmišljeni zločin koji joj Srbija nameće, mora demistificirati Jasenovac koji je za Srbiju geostrateška točka permanentnoga specijalnoga rata protiv Hrvatske. Hrvatska mora odgovoriti uvjerljivo, civilizacijski i znanstveno da se već jednom vidi je li Hrvatska počinila genocid nad Srbima, kao što je stalno optužuje Srbija, ili je ipak istina dijametralno suprotna: Srbija je počinila genocid nad Hrvatima, a onda okrenula priču i podvalila je Hrvatskoj. 

   A što se Zafranovića tiče, treba ga prokazati, pustiti da krepa u paklu vlastite mržnje prema Hrvatskoj, ako je moguće tamo u Srbiji gdje je mimo svake obiteljske tradicije, želje pokojnika i logike pokopao svoga brata, a ako je potrebno, proglasiti ga i personom non grata u Hrvatskoj. 

 Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik