Ljevica u Hrvatskoj je prosrpska, projugoslavenska i protuhrvatska
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 02 Travanj 2024 17:05
U Povodu izlaska knjige dr. Antuna Vujića: Hrvatska i ljevica – Prilog socijaldemokratskom gledištu, Ljevak, Zagreb, 2014., hrvatski publicist i novinar Josip Šentija, sudionik Hrvatskoga proljeća, među inim, napisao je: Hrvatska ljevica bila je možda manje hrvatska nego što je trebala biti, ali je bila više hrvatska, nego što je smjela biti.
Ova misao u velikoj je mjeri prikazala bit iznijetih Vujićevih stavova u knjizi. Pred nekoliko godina general Ante Gotovina izjavio je da zemljopisno Hrvatska nalikuje ptici, koja ima lijevo i desno krilo. Nadodavši kako bi bilo korisno i važno da i hrvatska politika ima svoje lijevo i desno krilo. Ove godine u svojem tekstu o hrvatskoj ljevici hrvatski novinar i publicist Zvonimir Hodak ustvrdio je da Hrvatska nema svoju hrvatsku ljevicu. Da bi se odgovorilo na ove tvrdnje potrebno je, u kratkim crtama rasvijetliti povijesne mijene kroz koje je prolazila ljevica u Hrvata a napose neki istaknuti pojedinci, kako bi u današnjem vremenu mogli raščlaniti njenu poziciju i sve izvjesniju sudbinu. Dakle, krenut ćemo od osnivanja i kratkotrajnog trajanja prve hrvatske socijaldemokratske stranke – Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, 1894. godine u Zagrebu. Pred 130 godina. Obljetnica koju nitko ne obilježava! Na čelu stranke isprva je bio Ivan Ancel a poslije 1901. godine Vitomir Korać i Vilim Bukšeg. Među istaknutijim članovima valja spomenuti: Đuru Cvijića, Vladimira Ćopića, Božidara Adžiju…
Prva socijaldemokratska stranka u Austro Ugarskoj monarhiji
Na političkoj sceni u Monarhiji i samoj Hrvatskoj stranka je bila marginalizirana, s ograničenim članstvom – poglavito stranim radnicima njemačke narodnosti. Službeno je zastupala austro marksističke stavove, koje napušta uoči Prvoga svjetskoga rata. Programski se zauzimala za pravednu raspodjelu dobara, poboljšanje položaja radništva, zaštitu sitnoga seljaka, posebnost hrvatskih prostora u Monarhiji, slobodu vjere… Jedno od glavnih obilježja stranke i pokreta bila je razjedinjenost, ali i raznovrsni utjecaji ostalih stranaka koji su utjecali da se stranka ni organizacijski, ni ideološki, a bez jasnih programskih stavova ni ozbiljno profilira. Nakon Prvog svjetskog rata i boljševičke revolucije u Rusiji 1917. socijaldemokracija se u svijetu, pa tako i u nas, podijelila u dva krila: reformističko – koje je revidiralo marksističke stavove i odbacilo revolucionarni put društvenih promjena, i revolucionarno, koje je smatralo da je revolucija jedini put rješavanja društvenih problema, a diktatura proletarijata pravi put i oblik organizacije društva. Sve je to doprinijelo razjedinjavanju hrvatske socijaldemokracije čemu je pridonio i ulazak socijaldemokratskih vođe, Vitomira Koraća i Vilima Bukšega u prve vlade nove države SHS i suradnju s beogradskim režimom, što je dovelo do pada ionako niske popularnosti u radnim masama. Stranka se potpuno raspala do konca 1918. godine, pri čemu se dio članstva posve pasivizirao, a veći dio pristupio, u Vukovaru 1919., novoosnovanoj Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije (komunista), odnosno Komunističkoj partiji Jugoslavije.
Nestaje socijaldemokracija a glavnu ulogu na ljevici preuzimaju komunisti
Na prvim izborima za Konstituantu Kraljevine SHS, SRPJ – Komunistička partija Jugoslavije, na valovima općega nezadovoljstva nakon tragičnih posljedica Prvog svjetskog rata osvaja 12,4 posto glasova ili 58 mandata, po čemu je postala treća partija u novoosnovanoj državi. Vlastima su teško pale subverzivne, netolerantne i radikalno terorističke komunističke metode borbe – u kakvo takvoj parlamentarnoj demokraciji – pa su iste godine donijele Obznanu – Zakon o zaštiti države, kojim je zabranjeno djelovanje Partije a pod političku i policijsku kontrolu i progon došli su njeni članovi. Naredne 1921. godine u Delnicama je ubijen Milorad Drašković – ministar unutarnjih poslova i autor Obznane. Od te godine KPJ do 1941. godine djeluje u ilegali, s time da je Šestosiječanjskom diktaturom kralja 1929. zabranjen rad i svim drugim strankama. Kralj obznanjuje da sam odlučuje bez stranaka nagovijestivši tzv. izravnu vezu s narodom. Država mijenja naziv u Kraljevina Jugoslavija kojim je prikrivena velikosrpska tiranija nad hrvatskim i drugim nesrpskim narodima.
Na hrvatskoj lijevoj političkoj sceni ističe se nekoliko značajnih ličnosti: Ante Ciliga, August Cesarec, Miroslav Krleža, Kamilo Horvatin, Đuka Cvijić. Svi su oni bili suprotne političke orijentacije od predvodnika i istaknutog srpskog političara na ljevici Sime Markovića, koji je držao da Srbi samo političkom hegemonijom mogu iznevilirati razlike sa Slovencima i Hrvatima, i da će tek tada onda prihvatiti ravnopravnost. (S. Marković: Nacionalizam u svetlu marksizma, Tragizam malih naroda, u S. Kljaić: Nikada više Jugoslavije, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2017. str. 107.) U biti hrvatski komunisti i ljevičari zalagali su se za federalizam i konfederalizam. U odnosu prema uzoru komunističkom SSSR-u, najveći obol kritičkoj analizi boljševizma, napose kako između lenjinizma i staljinizma nema nikakvih opreka, a isto se odnosi i spram trockizma, dao je Ante Ciliga. Ciliga je bio među prvim europskim intelektualcima na ljevici koji je u svojim djelima razvidno prikazao razmjere terora, zločina i neslobode u prvoj zemlji socijalizma. (Deset godina u sovjetskoj Rusiji, U zemlji velike laži i Sam kroz Europu u ratu.) Hrvatski komunisti- ljevičari u kazamatima Karađorđevićeve države surađivali su sa hrvatskim nacionalistima kao i članovima Hrvatske seljačke stranke, jer su imali iste ciljeve glede budućnosti te države. A cilj je bio rušenje Jugoslavije kao ugnjetačke tvorevine i tamnice hrvatskoga naroda. Naime, Izvršni komitet Kominterne 1928. g. donio je odluku kojom se njegove članice (partije) moraju pridržavati ultra lijeve linije uz proglašenje drugih lijevih i socijaldemokratskih stranaka – socijal fašističkim koje sprječavaju revolucionarne procese. Godine 1937. Sedmi kongres Kominterne napušta dosadašnju politiku i uvodi politiku narodnog fronta, odnosno direktive za aktivnom suradnjom s drugim ljevičarskim i liberalnim strankama u svrhu jačanja antifašističke borbe. Dolaskom nkavedeovskog kadra kodnoga imena Tito – na mjesto generalnog sekretara Partije, nakon ubojstva dosadašnjega Milana Gorkića, od godine 1937. zadaća ljevice više nije rušenje, već očuvanje Jugoslavije. Da bi SKP(b) učvrstila svoju strategiju očuvanja Jugoslavije Tito je po nalogu NKVD-a svojim čuvenim biografijama iliti negativnim karakteristikama (smrtnim optužbama, op.a.) istaknutih jugoslavenskih i hrvatskih ljevičara uoči rata izvršio totalnu čistku u kojoj je prema istraživanjima čuvenog partijskog povjesničara Vladimira Dedijera u smrt poslano preko 800 jugoslavenskih ljevičara, a među njima i nekoliko istaknutih Hrvata: Đuro Cvijić, Antun Mavrak, Kamilo Horvatin, Vladimir Ćopić, Ivan Gržetić… (Silvin Eiletz: Titove tajanstvene godine u Moskvi, MetroPress, Zagreb, 2008.) Da bi se maknuo tadašnji generalni sekretar Milan Gorkić, Titu i NKVD-u trebala je čistka pod obrazloženjem tzv. borbe protiv frakcionaštva u Partiji. Jedna od posljedica dolaska Tita na čelo Partije bilo je i osnivanje KP Slovenije i Hrvatske pod objedom kako će to utjecati na veću samostalnost i predanost u borbi za politička i nacionalna prava Hrvata i Slovenaca. Bila je to velika Titova laž. Jer, to nije polučilo da lijevi hrvatski nacionalizam, u svojim zahtjevima za federalizmom i konfederalizmom, dođe do izražaja. Niti je to utjecalo na napuštanje demokratskog centralizma. Od tada KP Hrvatske djeluje kao ekspozitura KPJ. Paktom Hitlera i Staljina 1939. godine definitivno je razbijena politika Pučke fronte protiv fašizma, a kako piše Ivan Supek, hrvatski će ljevičari i komunisti biti mahom osuđivani, svrgavani i izbacivani iz Partije kao građanski prirepaši koji nisu samo odstupili od boljševičkih principa revolucije, diktature, monopartije i dijamata, nego su također protiv kraljevske diktature pošli zajedno s opozicijom HSS-a i drugih demokratskih stranaka. (Prevrat Wernera Heisenberga, Zarez, 60-6. 2001.)
Godine 1939. dolazi pak do kulminacije sukoba na književnoj ljevici, poznatoj po Dijalektičkom antibarbarusu, (br.8/9.) programatskom tekstu kojega je objavio lider jugoslavenske i hrvatske ljevice, književnik Miroslav Krleža. Svojim prilogom Krleža je ušao u izravan sukob s KPJ i njenom staljinističkom orijentacijom. Krležin obračun preko časopisa Pečat s tzv. ovnovima Milovanom Đilasom, Radovanom Zogovićem i Jovanom Popovićem i njihovom partijskom orijentacijom utemeljenom na dijalektičkom materijalizmu i socijalističkom realizmu u kulturi i umjetnosti. Iako se taj sukob nije izravno odnosio na hrvatsku ljevicu, već na unutrašnja razračunavanja u KPJ, godinama će biti na dnevnom redu svih partijskih foruma, s brojnim političkim reperkusijama. Osim pojedinaca sukob je mahom bio izvan pažnje značajnijeg dijela hrvatskim ljevičara. Glede nastanka Banovine Hrvatske 1939. godine hrvatski i jugoslavenski komunisti, po diktatu Kominterne, vidjeli su u njoj puki dogovor buržoazija jedne i druge nacije, protivan interesima radnih masa?! U biti ljevica je u tom događaju bila na repu zbivanja, odnosno potpuno marginalizirana. Neki pokušaji pristalica HSS-a u traženju potpore od hrvatskih komunista ostali su bez bilo kakvih rezultata. Kao i u najčešćem broju slučajeva ostali su izvan borbe za prava hrvatskoga naroda.
Rat i poraće
Nakon što je lipnja 1941. godine Treći Reich napao SSSR, Kominterna i Staljin, pozvali su jugoslavenske komuniste na podizanje ustanka. Do tada svi oni koji se nisu slagali sa sporazumom Hitler – Staljin i utanačenom podjelom interesnih sfera između ova dva partnera, prvotno u Poljskoj, bili su izbacivani iz partijskih redova. U Hrvatskoj, sve do kraja rata, hrvatski komunisti provodili su nesmiljeni teror prema vlastima i ustanovama NDH, Katoličkoj crkvi i civilnom stanovništvu. Istraživanja o ratnim zločinima u Hrvatskoj govore kako se preko 90 posto žrtava može pripisati komunističkim zločincima, poznatim kao Titovim partizanima i agitatorima. Po završetku rata komunistički zločinci, po nalogu najvećega zločinca – Tita, pobili su i raselili preko pola milijuna Hrvata, ostavili iza sebe, samo u Hrvatskoj preko 800 grobišta. Zabranili su političke stranke, pobili i montiranim procesima osudili ogroman dio intelektualaca, napose pripadnika Katoličke crkve na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, uspostavili sustav terora nad svima koji nisu mislili i htjeli živjeti prema enkavedeovskom tiraninu i ubojici Titu, kojega je Kominterna predstavila kao Hrvata – bravarskog majstora rođenoga u Kumrovcu?! Ovdašnja ljevica i danas vjeruje u tu mantru. Jedina svijetla točka tijekom Drugoga rata na hrvatskoj ljevici vezana je uz kontradiktornog i tragično stradalog ratnog sekretara KPH Andriju Hebranga. ( Ivan Supek: Krivovjernik na ljevici, Zvonko Ivanković – Vonta: Hebrang, Pavle Kalinić: Andrija Hebrang – svjedoci govore). Na zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom 1944. Hebrang je zagovarao potrebu svojevrsnog političkog pluralizma sa HSS-om, toleranciju i snošljivost političkih stranaka različitih orijentacija, nesnošljivost spram autonomaštva dalmatinskih komunista, uvođenje vjeronauka u škole, uporabu hrvatskoga jezika u državnim ustanovama i školama, pripajanje Hrvatskoj do rujna 1943. okupirane Istre…, što će ga, napose ovo posljednje, poslije rata dovesti do sukoba s antihrvatskim trijumviratom: Đilas, Kardelj, Ranković, i tragične smrti. Od ove trojke Edvard Kardelj bio je najveći neprijatelj hrvatskoga naroda. Naime, Kardelj je sve radio protiv Hebranga kako bi veliki dio hrvatske Istre pripojio Sloveniji, što je učinio s dijelom hrvatskih teritorija u korist Slovenije (Raskrižje, Sveta Gera…), sudjelovao je u progonu i suodgovoran za smrt Hebranga, kasnije se radikalno suprotstavio Hrvatskom proljeću 1971… U Sloveniji sudjelovao je u tzv. Dachauskim procesima u kojima su nedužni slovenski komunisti – povratnici iz Dachaua (Igor Torkar: Umiranje na rate), osuđeni na smrt, ispred Titove vlasti zastupao je antinarodnu staljinističku politiku spram Marshallova plana (1947.), jedan je od glavnih krivaca za osnivanje Golog otoka, eksperimentiranja u organizaciji poduzeća i komunalnih zajednica (ourizacija i sizovizacija) – stvoreni su pogubni sotonski bastardi. U biti Kardelj je bio slovenski nacionalist i šovinist koji je dosljedno slijedio isto takvu politiku svoga prethodnika u bivšoj državi – popa Korošca. Članovi HDZ-a mogu lako zaključiti zašto je njihov šef A.P. svoj maturalni rad posvetio svom uzoru Edvardu Kardelju! Doktorat će vjerojatno posvetiti Miloradu Pupovcu i srpskom svetu što će promovirati u 40 kulturnih centara okupatora diljem Hrvatske?! Do Deklaracije o nazivu hrvatskog književnog jezika 1967. i Hrvatskog proljeća, važno je spomenuti stigmatizaciju Hrvatske srpskom mitomanijom o radnom i sabirnom logoru Jasenovac i postavljanje Bogdanovićeva spomenika: Kameni cvijet.
I danas se delije Igraju oko Kamenoga cveta
Kako bi što vidljivije, urbi et orbi, razvijali laži i objede glede srpskih stradanja u tom radnom logoru, Srbi su posebnu pažnju poklonili otvaranju Bogdanovićeva spomenika (1964.) posvećenog jasenovačkim žrtvama. Tom prilikom organiziran je skup kojim se još jednom htjelo podsjetiti na zlodjela NDH i Poglavnika. Glavnu riječ u tome imala je srpska delegacija SUBNOR-a na čelu sa Rajom Nedeljkovićem. Domaćin delegacijama iz susjednih republika trebao je biti predsjednik Sabora SRH Ivan Stevo Krajačić koji je trebao održati i prigodni govor. No, Krajačić se nije pojavio na otvaranju pa je umjesto njega govor održao Marko Belinić. Svečani ručak trebao je biti u Novskoj, ali je sve odgođeno. Kako ne bi nastala opća blamaža i politički skandal ručak je ipak održan u toplicama Lipik, na koji je došao i Krajačić. Spomenuti Nedeljković stalno je inicirao verbalne sukobe sa Krajačićem, napuhujući broj stradalih Srba u logoru. Već ogorčen zbog srpske mitomanije i veličanja spomenika kao simbola srpskih stradanja, Krajačiću je to bilo dovoljno da otvori i druge teme koje su u tom momentu bile štetne za Hrvatsku. U jednom momentu, okrećući se Nedeljkoviću rekao je: A vi gegule i reponje! Seljačine, Srbi! Hoćete podignuti rafinerije u Novom Sadu i Pančevu? Što vi znate što su rafinerije? U to se mi razumijemo, a vi znate samo da tovite svinje. I mnogo vas je ostalo – da znaš! Događaj je Nedeljković proširio po srpskim i saveznim političkim krugovima optužujući Krajačića za hrvatski nacionalizam i kako na tom ručku Krajačić nije uvrijedio samo njega i srpsku delegaciju, nego i srpski narod i, ni više ni manje, već spomenute napuhane brojke tobožnjih srpskih žrtava radnog logora Jasenovac. Ovaj događaj zabilježio je u svojoj knjizi novinar Milan Gavrović: Čovjek iz Krležine mape, život i smrt dr. Đure Vranešića, Novi liber, Zagreb, 2011. str. 211.-215.) Nije Gavrović u ovoj knjizi slučajno naveo ovaj događaj. Nije njemu bilo stalo do istine o Jasenovcu, niti do srpskih žrtava, niti do Bogdanovićeva spomenika, već da poruči kako su i hrvatski komunisti nacionalisti koji mrze srpski narod i srpske žrtve Jasenovca. Najboljem Titovu prijatelju u Hrvatskoj, I. S. Krajačiću, nekadašnjem enkavedeovcu poput njega, koji je navodno znao istinu o pravom identitetu jugoslavenskog diktatora, nije se ništa dogodilo. Jedino je izvjesno da drug Tito, za razliku od današnjih hrvatskih velmoža – Plenkovića, Jandrokovića i Milanovića koji i danas hrle na poklonstvo srpskom jasenovačkom mitu, nikada nije posjetio Bogdanovićev spomenik ni logor. Je li mu njegov drug iz Hrvatske prišapnuo pravu istinu o srpskom jasenovačkom mitu?! Ljevica Hrvatske, osim pojedinih članova Partije do dana današnjega nije se odmaknula od sudjelovanja u provođenju srpske mitomanije logora Jasenovac. Paradoksalno je da je jedan Krajačić bolje shvatio velikosrpski mit o Jasenovcu od današnjih vlastodržaca u neovisnoj Hrvatskoj!
Deklaracija i Hrvatsko proljeće
Za donošenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) zaslužna je i nekolicina Hrvata članova SKH, među kojima i nekadašnji bard ljevice na ovim prostorima Miroslav Krleža. Posljedično svi će oni, skidanjem s odgovarajućih funkcija i izbacivanjem iz Partije i općom difamacijom, platiti svoj patriotski čin. Službena hrvatska Partija žestoko je osudila Deklaraciju kao nacionalistički čin uperen protiv naroda i države, kao i njene potpisnike, a neki, poput živih – Stipe Mesić i Josip Manolić, tražili su progone i najoštrija kažnjavanja. Krleža je dao ostavku na članstvo u Centralnom komitetu SKH, ali je ipak imao toliko morala da ne povuče potpis za Deklaraciju. No, Krleža je, nakon što mu drug Tito i partijska vrhuška nisu oprostili ulogu u predratnom sukobu na ljevici ostao na marginama političkih zbivanja. Uživao je u staroj slavi i pokorničkim beneficijama te ulozi statusa Glembajeve idolatrije, protiv čijega svjetonazora je istupao cijeli život?! Na književnoj sceni poklopio ga je nekadašnji srpski rojalist, koji je prema svojim riječima, jezik učio od Vuka Stefanovića Karadžića i Njegoša, novoustoličeni član KPJ – Ivo Andrić. Jedna od sudbina intelektualaca Hrvata. Svoj moralni pad dovršit će izjavom svom biografu Enesu Čengiću nakon što je umro njegov gospodar: Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko Romanije! Od barda hrvatske ljevice do oportuniste i lakeja diktatora i njegove Partije! Hrvatsko proljeće (1971.) možda je bio najmasovniji pokret na hrvatskoj ljevici uperen protiv svekolikih jugounitarističkih nasrtaja na prava hrvatskoga naroda i Hrvatsku. Smjenom hrvatskog partijskog vrha u Karađorđevu (prosinca 1971.) nastao je progon hrvatskih domoljuba, ali i ljevičara, koji su sudjelovali u Hrvatskom proljeću. Rušitelji Hrvatskog proljeća iz redova SKH, po nalogu enkavedeovca Tita, proveli su nesmiljeni teror u vlastitoj stranci, a kamoli tek prema ostalim sudionicima pokreta. Radi istine treba navesti imena tih hrvatskih veleizdajnika: Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Josip Vrhovec, Stipe Šuvar, Milka Planinc, Marinko Gruić, Jure Bilić, Branko Puharić, Ivica Račan, Miloš Žanko… O progonu su posebno pisali u svojim memoarima Savka Dabčević Kučan (71. Hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb, 1997.) i Miko Tripalo (Hrvatsko proljeće, NZMH, Zagreb, 2001.) Dok je Savka Dabčević-Kučar posebno upečatljive stranice posvetila ulozi velikosrba i hrvatskih unitarista u SRH na rušenju Proljeća, Tripalo je pak pisao o posljedicama pogroma. Iz njegovih zapisa izdvojimo: (…) U tijeku tri godine poslije 1971. SKH je napustilo, skinuto s evidencije ili isključeno 50.000 članova. Smijenjeno je preko 5000 privrednih i političkih funkcionara. Uklonjeni su brojni nosioci Spomenice 1941., španjolski borci, narodni heroji, generali, zastupnici Sabora, istaknuti znanstveni i kulturni radnici, umjetnici, književnici, novinari, glavni urednicu na televiziji i novinskim glasilima, predsjednici sudova, sudci, odvjetnici… Za kaznena djela protiv naroda i države bilo je u Hrvatskoj 1972. i 1973. osuđeno 2.000 osoba. Za ilustraciju od 1961. do 1971. za ta djela bilo je osuđeno 400 osoba. (str. 236.-237.) Nastupila je tzv. hrvatska šutnja koja će trajati sve do 1990. godine. Hrvatsku napušta veliki broj građana a znatan dio odlazi u političku emigraciju.
Ljevica nakon 1990. godine
Na prvim višestranačkim izborima u neovisnoj hrvatskoj državi (1990.) od ljevice preostaje (ne)reformirani Savez komunista Hrvatske pod nazivom Stranka demokratskih promjena (SDP) na čelu sa predsjednikom Ivicom Račanom. Kozmetičke promjene bile su odraz predsjednika stranke kojemu nisu bile po volji novonastale demokratske promjene. S vremenom do danas je osnovano nekoliko lijevih stranaka koje se pozivaju na pripadnost lijevoj političkoj orijentaciji: Vujićeva – Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDSH) koja se 1994. g. ujedinila sa SDP-om da bi danas nestala iz političke scene, Socijaldemokratska unija (SDU), Akcija socijaldemokrata Hrvatske (ASH), Socijaldemokratska radnička partija (SRP), Socijaldemokrati (nastali od SDP-a), Radnička fronta, Možemo i nekoliko manjih stranaka. Većina njih još uvijek nosi empatije sa bivšom državom i rigidnim komunističkim sustavom, ističu stečevine Titova nasljeđa – napose staljinističku verziju antifašizma, uglavnom izbjegavaju sve vrste i simbole hrvatske povijesti, tradicije, kulture i jezika, danas prihvaćaju moderna globalistička zla: transhumanizam, neoliberalizam, filozofiju relativizma, rodne ideologije…, prihvaćaju velikosrpske mitove o Jasenovcu, Titovu jugoslavensku povijest, protivni su istraživanju istine o bivšem Titovu režimu nazivajući to desnim revizionizmom, izbjegavaju u naziv svojih stranaka spomenuti bilo kakav hrvatski predznak, netolerantne su spram stranaka drugačijih političkih orijentacija. Uglavnom su politički i djelatno na javnoj sceni razjedinjene. Nigdje, osim diktatora Tita i veleizdajnika Račana, ne spominju političke uzore ni pozitivne demokratske i nacionalne stečevine hrvatske ljevice. Osim kada u svojoj mimikriji ocijene da im to koristi. Za to je najbolji primjer Ivica Račan kojemu i danas predstavnici pojedinih stranaka hrle na posljednje počivalište, kao i na mjesto tzv. Titova rođenja u Kumrovcu. Odgovarajući na upite s početka ovoga priloga zaključio bih: 1) U pravu su svi koji tvrde da hrvatski narod nema ni danas svoju lijevu demokratsku i domoljubnu stranku; 2) Hrvatska ljevica povijesno je uglavnom bila podređena tuđim interesima (Moskva, Beograd, danas sve više globalističkim, transnacionalnim i antisuverenističkim međunarodnim asocijacijama i njihovim ideologijama, 3) I ono malo pozitivnih stečevina hrvatske ljevice, napose pojedinaca i njihova stradanja, nitko od ove grupacije ne poštuje niti se na njih osvrće, 4) Zbog poznatih okolnosti hrvatska ljevica nikada nije bila dovoljno hrvatska u obrani nacionalnih interesa, ali je zato bila u mnogim povijesnim situacijama, posve antihrvatska (projugoslavenstva, prosrpska, unitaristička) služeći stranim interesima, 5) Cijelo vrijeme postojanja u njoj su dominirali sukobi, obračunavanja, krvoločna borba za vlast i privilegije, nepoštivanje demokracije i ljudskih prava, teror nad neistomišljenicima, izdaja hrvatskih nacionalnih interesa… 6) Od hrvatske ljevice povijesno će vjerojatno ostati samo neka imena, uz sve ograde, zablude i naivnosti: August Cesarec, Otokar Keršovani, Kamilo Horvatin, braća Cvijić, Milivoj Magdić, Ante Ciliga, Andrija Hebrang, Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, pa u pojedinim situacijama Miroslav Krleža. Sliku i sudbinu hrvatske ljevice, na svojem životnom primjeru, najbolje je prikazao hrvatski domoljub, proljećar, disident, general Ivan Šibl: Sadašnjost mi je odvratna, budućnosti nemam, a prošlosti se stidim. U gluhim noćima kada me napadaju crne misli, smisao pokušavam naći u pisanju… Sumnje su postale spoznaje, bespomoćan sam, potišten, sumoran, sa čestim tjeskobama, prošlost mi nije dobar drug. Svevišnji me, na žalost nije obdario milošću vjere, jer pravi vjernici zacijelo ne uzimaju sredstva za umirenje… Najbolji primjer antihrvatstva na ljevici u nas, nedavno je u izjavi o potrebi zaštite i očuvanja hrvatskog jezika dao, jedan od čelnika stranke Socijaldemokrati, Davorko Vidović, koje se ne bi posramili ni velikosrbi Šešelj, Štrbac, Vulin, patrijarh Porfirije a u davnim vremenima ni Khuen Héderváry. I tako je sudbina ljevice u Hrvatskoj na leđima Grbina, Hajdaš Dončića, Bernardića, Vidovića, Peovićke, Benčićke, Tomaševića, Mesića, Bude Lončara i slične antihrvatske klateži. No nema brige za njih. Iza te klateži kao klisurina stoji A.P. Samo budale ne će shvatiti poruke njegova slanja vijenca Titovim tifusarima na Tjentište, poklonstvo velikosrpskom jasenovačkom mitu o žrtvama Jasenovca, promicanje antihrvata Edvarda Kardelja kao svoga uzora, financiranje obnove broda Galeb – broda razvrata i tuluma Titovih raskalašenih hordi, financiranje četničkih ustanaka po Hrvatskoj pod firmom antifašizma, promicanje bratstva i jedinstva sa srpskim okupatorima, financiranje Pupovčevih Novosti – novovjekog Srbobrana, financiranje antihrvatskih knjiga i projekt gradnje kulturnih centara za Pupovčeve okupatore, uvođenje rodne i tzv. zelenih ideologija, promicanje Titove lažne i sotonske povijesti u tv. programima, novinama i udžbenicima za hrvatsku mladež, naslikavanja sa Soroš-juniorom i Schwabom – iliti poklonstvo masoneriji, globalizmu i transhumanizmu… Na napade ljevičarskih parazita na njegovu politiku u hrvatskom Saboru, jedan zastupnik (Ante Prkačin) sjajno je poentirao: Zašto ga napadate – pa on je vaš. Sapienti sat!
Mijo Ivurek/hrvatski-fokus.hr
