Pisanice, zekoslavi, stari hrvatski običaji, šunke, izborne liste
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 03 Travanj 2024 15:14
Pisanice, zekoslavi, stari hrvatski običaji, šunke, izborne liste, k tomu pomicanje kazaljka na satu – simbol ljudske taštine. Misle oni da mogu vladati vremenom, a ni sami sobom ne mogu. Mole se “libera nos a malo”, a sami rade zlo barem na malo, kad im se pruži prilika.
Takvi su ljudi, takav je čovjek, i tu nema pomoći. A glede „pomicanja vremena“, jest, bijaše jedan koji je promijenio vrijeme, zvao se Isus iz Nazareta, od njega se računa novo vrijeme.
Prije Uskrsa je, kao što znate, Velika subota pretvorena u dan za nogometne derbije, a prije Velike subote Veliki petak kada se, osim sjećanja na Kristove muke, predaju izborne liste s imenima koja u velikom broju slučajeva izazivaju sućut, bol, tugu i patnju uopće. Broj onih koji bi u Hrvatski sabor vrlo je velik, a mjesta malo. I gdje je izlaz? Zar ne bi bio festival demokracije da svima omogućimo da uđu, a ne samo nekima. I ne bi to bio težak posao, kada bi postojala politička volja. Zamislite kako bi porastao ugled Hrvatske u svijetu da imamo dvije tisuće narodnih zastupnika. S vremenom, kako stvari s demografijom stoje, u Sabor bi ušli ama baš svi Hrvati i Hrvatice. Ali već i sada bi to bilo lijepo, a oni koji postavljaju pitanje prostora za održavanje plenarnih sjednica samo su sitni provokatori. Imamo mi nogometna igrališta s tribinama na kojima mogu sjediti tribuni, različite opcije možemo smjestiti u posebne odjeljke razdvojene visokim ogradama. Na kraju krajeva i prostori vojarna su veliki, zastupnici mogu sjediti u mitraljeskim gnijezdima, u tenkovima i kampanjolama. Takvo se rješenje već nazire. Jedina je opasnost da jedni na druge ispale navođeni projektil i slučajno pogode oponenta, što bi se dalo protumačiti i kao krivi navod.
Nego, pustimo mi to, ima većih problema. U subotnje jutro nisam mogao naći ni mačka Maka ni psa Tora. Nema ih. Nazvao sam policiju i Gorsku službu spašavanja. Neki su tragovi vodili u Split, ali nejasni. „Jesu li možda otišli s bedblubojsima?“, pita me policajac, a ja velim da nisu, ni jedan od njih nije blu, pas je crn, a mačak narančast. I tako do navečer, sjedim i telefoniram, ne jedem, ne pijem. Kadli se s prvim mrakom pojave obje životinje, laju i mijauču od gladi i žeđi. „Pa gdje ste vi bili, idioti!“, vičem na njih. „U kampanji“, kaže Mak, a Tor kima glavom. „Kakvoj kampanji, zboriživotinje jedne. Sada se i vi bavite politikom! Čak sam i ja dignuo ruke od te napasti, a sada vi…“, ostajem bez riječi. „Ti si, gazda, fosil iz devedesetih. Ne znam što ste vi fosili tada radili, ali sada je drugo vrijeme“, drsko govori Tor, a Mak pridodaje: „Da, jeste li vi imali Pokret za životinje? Niste. A evo ga mi imamo. Ja sam na zadnjem mjestu liste, ali računam na preferencijalne glasove. Ako uđem u Sabor, tako ću se derati kao da je cijele godine veljača.“
Pogledam ja malo na te silne liste i doista nađem onu Pokreta za životinje. Mak na zadnjem mjestu, Tor negdje u sredini. „Dobro“, velim, „a gdje vam je logistika, gdje vam je marketing?“ „Pa ti si nam marketing, gazda“, kaže Mak, „preko te tvoje glupe kolumne postali smo poznati… Daj nam nešto hrane, moramo ojačati jer imamo barem deset skupova po cijeloj Hrvatskoj, na kojima ćemo lajati i mijaukati, obećavati bolji život životinjama koje ljudi drže na kratkom lancu, onima starima barem jedan obrok dnevno, ali obilan. I zdravstvenu zaštitu od buha i krpelja, dopunsko osiguranje i slično. Imamo program, za razliku od nekih stranaka koje se zalažu za ljude, a nemaju veze. Samo bi na vlast, a zanimljiv im je i saborski restoran. I nama.“ Ja se križam, prevrćem očima, provociram. „Je li to znači da biste vi i u Europski parlament?“ „Naravno“, kaže Tor, „pa nismo mi rigidni nacionalisti pa da mislimo samo na nacionalnu razinu. Mi smo europske živine, to jest životinje. A i plaće su bolje.“ „A jeste vi ambiciozni“, velim, „da ne bi tko od vas dvoje i na predsjedničke izbore?“ „Još ću razmisliti“, reče Mak, „ako se Milanović kandidira, onda idem. Imam šanse. Poštujem Ustav, iako ga nisam pročitao. Osim toga ja sam mačak iz naroda. Već se zamišljam na Pantovčaku, mačak s Pantovčaka, pijem kavu na terasi i smišljam kako podvaliti izvršnoj vlasti i posebno motociklistima koji divljaju po cestama i gaze mačke.“
I tako, pojeli oni nešto malo i odmah se vratili u kampanju. Životinje jedne nezahvalne. A što mogu, ma u stvari drago mi je. Neka se bore za prava životinja, podržavam ih. Jedino me je Mak malo zabrinuo na odlasku nečim što je nalik na rodnu ideologiju ili slično. Mijaukao je o gelenderima, gelenderu. „Gender se kaže, a ne gelender“, ispravio sam jugoslavijaga. „Nije važno“, veli on, „kao što nije važno jesam li ja mačak. Ako se osjećam kao mačka, onda sam mačka.“ „Dobro“, kažem, „a da te dadem kastrirati?“ Tu je razgovor završio.
Odoše oni fehtati glasove po zemlji Hrvatskoj, a ja sjednem, rezigniran, i uzmem čitati novine. Ova današnja mladež i ne sluti što propušta, jer se u novinama nađu sjajni napisi, i oni manje sjajni, ali barem čovjek nauči čitati s razumijevanjem. Mi koji smo živjeli, životarili u komunizmu, naučili smo čitati s razumijevanjem i između redaka. Štoviše, naučili smo i pisati za novine tako da ne završimo u buksi, a opet… Recimo, nije bilo dobro napisati pridjev „hrvatski“, spominjati hrvatski narod, ni hrvatski jezik naravno. Svaka pojava toga pridjeva bila je pretplata za buksu i jasna oporba senzacionalnoj ideji o stvaranju jugoslavenske nacije. A onda smo devedesetih učinili što se moralo, odnosno nismo sve kako bi trebalo, pa su ostali aktivni promicatelji ako ne jugoslavenske onda barem postjugoslavenske sablasti. Zato me je razveselilo što je časna politologinja Mirjana Kasapović nakon novinskih napisa o postjugoslavenskoj klateži odlučila objaviti i knjigu. Bože moj, kao da čitam Hrvatske kronike, samo što gospođa o temi zna bolje i više, pa i piše uvjerljivije, sa zornim ilustracijama osoba i metoda u Brozovu režimu, to jest antidemokratskoj ustavnoj republikanskoj monarhiji, veli ona. Pobrojila je imenom i prezimenom i današnje zaguljene ostatke jugoslavenskih vizionara (misionara) i pristaša jugoslavenske nacije nasuprot valjda ustašama koji se nisu pomaknuli od hrvatske nacije. Ma dobro, o rečenoj je knjizi pisano u novinama (zato kažem omladino, to jest mladeži, čitajte novine), ali do koje mjere je taj idiotizam dospio nisam ni ja znao do u tančine. Recimo, taj nesretni Markovinomir ili kako se već zove, koji današnjih dana tvrdi da jugoslavenska nacija nastaje iz brakova Hrvata i Srpkinja ili obratno. A gdje su drugi narodi i narodnosti, Markomire? Koja nacija iz njih nastaje? Možda neka drugorazredna jugoslavenska nacija? Pričuvna. Ako ona prva ne bude prava.
Na nesreću tih mudraca, kao i „intelektualne elite“ koja je izbjegla (i uglavnom se vratila s trećesiječanjskom krvavi uskrsgarniturom, da ne kažem diktaturom), postjugoslavenska sitna haranga u nemuštim glasilima i ideja o stvaranju jugoslavenske nacije doživjele su neslavan svršetak. Oružani početak svršetka bio u u stvari krvavi Uskrs (Pakrac i prije).
Nakon svih naših krvavih Uskrsa epskih devedesetih stvari su se donekle smirile, pa se i nehrvati više-manje pomirili sa statusom nacionalnih manjina, drugi više nego Srbi, osobito zajamčeni pupovčani koji koriste sve što se iskoristiti može da bi barem malo imali onu važnost koju su imali u doba hrvatske neslobode. Otud i pupovačko spominjanje kazališta i koncerata, drama na srpskom jeziku i punih arena na hrvatskom prostoru (s delikatnom slutnjom nadoveze na srpski svet uopće), ali valjda i posebne uloge Srba u hrvatskoj povijesti, kulturnom i znanstvenom životu, a sve sa zaključkom pretvorenim u izbornu parolu Hrvatska treba Srbe.
Dobro. Ne vraćamo se u devedesete, kada je nemali broj Srba pokazao što im treba, znači lijep komad Hrvatske, nego postavljam drugo povijesno pitanje: zašto Hrvatska treba baš Srbe, zašto ostale manjine ne idu sa sličnim parolama, recimo Hrvatska treba Čehe, ili Hrvatska treba Slovake. Imale bi razloga. Utkane su u povijest hrvatske kulture i znanosti, Crkve u Hrvata itd. Prvi je zagrebački nadbiskup bio Juraj Haulik, Slovak. Jezikoslovac Bogoslav Šulek više je učinio za hrvatski jezik nego mnogi Hrvati prije njega. Zagrebački biskup bio je i Slovak Aleksandar Alagović, nije li? A prvi zagrebački biskup Čeh – Duh. Prelazim, znači, na Čehe. Tko je autor južnoga portala crkve sv. Marka u Zagrebu. Parler (i njegova radionica). Odakle su bile supruge Nikole Šubića Zrinskog, Josipa Jelačića i Stjepana Radića? Iz Češke, odnosno Moravske. Čiji su očevi bili Česi? Ivana Zajca i Augusta Šenoe, Vjenceslava Novaka, Jagode Truhelke, Ive Pilara, Lavoslava Ružičke. Da ne govorim o Bazali, jedinom predsjedniku Akademije koji nije bio rodom iz Hrvatske. I tako dalje,do najnovijih vremena, porijeklom Česi - Pro
Sve je njih Hrvatska i te kako trebala. I sada bi dobro došli. Ali, eto, kažu pupovčani da Hrvatska treba Srbe, i gotovo. A njihov dramski prvak, Miodrag, još nije odgovorio na već klasično pitanje Gdje je dr. Šreter? A Hrvatska treba šretere. I na kraju: nisu svi Srbi pupovčani, ali one koji nisu očito pupovčani i ne trebaju.
Ostajem u kazališnom svijetu i postajem osoban. Naime, već mi se ne da nabrajati gdje me ne spominju, gdje me ne repriziraju, gdje me ne zovu, samomu se sebi činim kao narikača. Da su me i pozvali na 60. obljetnicu Kerempuha ne bih došao, jer se zvijezde na tlu pred satiričnim teatrom daruju mrtvima, barem do sada (Fadil, Gumbek) a ne živim producentima, no, velim ja sebi – pisat će se o toj obljetnici, možda me spomenu, a nisu. U dnevnim novinama trešnjaraspisala se kazališna kritičarka B. R. o povijesti Jazavca/Kerempuha. Ni da bi me uzgred spomenula, a zna se da sam bio uz Jazavac od kavane Medulić nadalje, u nekim razdobljima kućni autor, takoreći, autor barem desetak „komada“, od kojih su neki imali toliko repriza koliko ih sada ima deset dramskih predstava zajedno.
Ma i nije osobno, i opet se radi o pamćenju, o povijesti, pa kada neki povjesničar teatra mlađega naraštaja bude tražio podatke koristeći napise starijih, ne će me naći, i tu se, znači, radi o krivotvorenju, namjernom ili ne.
Da i dalje ostanem osobno neosoban, a riječ je o Kazalištu Trešnja. I tu sam naravno bio, a gdje nisam, ali sada ne govorim o autorskom poslu, nego o kazališnim zastorima. Slušam nekidan prilog posvećen velikom i ne baš naivnom slikaru Rabuzinu. Te se u prilogu kaže da je naslikao zastore u dva kazališta, jedan u Hrvatskoj, drugi izvan nje. A treći se ne spominje. Taj treći i veličanstveni zastor nalazi se u Kazalištu Trešnja. S Rabuzinom sam bio u dobrim odnosima, kao i sa Stolnikom koji je radio scenografiju za moju verziju Pepeljuge, kao i s Lackovićem – mi naivci dobro smo se slagali. Rabuzin je pristao odmah, stajali smo na bini već gotovo dovršene nove zgrade Trešnje i majstor je dugo šutio. Tako smo šutjeli neko vrijeme, zapalio sam cigaretu i čekao. Isplatilo se. Njegov šareni, obli svijet izgubljenoga raja skladno se uklapa u Mutnjakovićevo remek-djelo. Drugi zastor Trešnje rad je Miroslava Šuteja, kojega sam priveo bez problema, imali smo zajedničku prošlost iz Duge Rese, tada još dječaci. No, čini se da zagrebačka i uopće hrvatska kunsthistoričarska elita baš i ne zna za rečene zastore, no to nije moj problem. Za Šutejev je znala Vera Horvat Pintarić, ali ona je umrla nedavnih dana.
I sada napokon spuštam zastor na ovo uskrsno izdanje kolumne. Ako još nešto naleti, objavit ćemo u sljedećem broju. Za sada samo ovo: izraelski režim ponavlja Staljinov recept svojedobnoga gladomora u Ukrajini, slike izgladnjele djece u Gazi neodoljivo pak podsjećaju na one iz nacističkih logora.
