Milorad Pupovac i dobro
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 05 Travanj 2024 11:10
Na Veliki četvrtak ove godine Milorad Pupovac je slavio. Naravno, ne Veliki četvrtak. Slavio je otvorenje Srpskog kulturnog centra u Slavonskom Brodu.
Da je netko Brođanima početkom devedesetih spomenuo da će na Veliki četvrtak 2024. godine svjedočiti tom događaju, ne bi mu vjerovali. Sigurno.
Možda početkom listopada 1992., u posljednjim danima opstanka rodne Bosanske Posavine, ne bi u to povjerovao ni današnji brodski gradonačelnik Mirko Duspara.
Nakon četiri mandata na mjestu prvog čovjeka grada, Duspara je na Veliki četvrtak svečano morao stisnuti ruku Miloradu Pupovcu.
Što se danas mora?
Moraju to, čini se, i mnogi drugi gradonačelnici i načelnici.
Ne samo stisnuti ruku.
Mora se danas ovo i ono.
Sve se nešto mora, da se spusti glava. Da se ugase jecaji. Da prestanu traženja. Da prođe još neko vrijeme. Da se plješće nekim drugim vrijednostima. Ili ‘vrijednostima’. Kako kome.
Ali, ima jedna stara izreka: samo se umrijeti mora. A građani Slavonskog Broda još uvijek dobro znaju kako izgleda smrt.
Znao je to i razred bezbrižne djece iza kojih je ostao spomenik-dva. I tuga dublja od Save.
U čemu je stvar?
Ma, nije stvar u otvorenju tamošnjeg Srpskog kulturnog centra.
Nije stvar ni u manjinama. Nikada nije ni bila. Manjine su s hrvatskim braniteljima rame uz rame branile Hrvatsku od JNA i velikosrpske agresije.
Nije stvar u kulturnim centrima. Takvi centri čuvaju tradiciju i kulturu nekog naroda.
Nije stvar ni u manjinskim pravima na materinji jezik, običaje i vjeru.
Stvar je u nedostatku poštovanja. Živih i mrtvih. Jedne jedine domovine. Zemlje u kojoj živiš.
Stvar je u Pupovčevom odgovoru na kritike Centra otvorenog na Veliki četvrtak u gradu kojemu su rane iz Domovinskog rata još uvijek otvorene.
Pupovac: ‘Dobra ideja, djelo i namjera’
„Neki ljudi koriste svaki trenutak kako bi omeli ono što je dobro. Dobru ideju, djelo i namjeru, a to je sve ovaj Centar u kojem ljudi trebaju učiti kako se sjećati stradanja svojih sugrađana, Srbi stradanja Hrvata, a Hrvate upoznati s iskustvima stradanja Srba.“
Kakve li životne simbolike!
Na dan kada se sjećamo Kristove posljednje večere, Milorad Pupovac sa suradnicima MORAO je doći u Slavonski Brod. Grad čiji su brojni stanovnici devedesetih okusili svoju posljednju večeru.
Da bi današnje Brođane, eto, Srpski kulturni centar naučio „kako se sjećati stradanja svojih sugrađana“.
Da bi brodske majke koje su plakale nad bijelim mrtvačkim kovčežićima Milorad Pupovac poučio kako tugovati!?
Da bi očeve koji su hrabrili svoje sinove branitelje Pupovac i njegov centar poučio kako da ih se sjećaju!?
Znam, tek smo izašli iz Velikog tjedna, ali Bože, koliko puta moramo okrenuti drugi obraz? Ima li broja u toj gotovo beskonačnosti?
Gospodine Pupovac, hvala Vam!
Ali, gospodine Pupovac, hvala Vam! Neka, hvala! Imamo mi svoje podsjetnike!
Imaju Brođani svakodnevne podsjetnike na rat. I da na kraj svijeta odu.
Među njima, imam i ja svojih.
Pamtim sve dane olovnog neba. Sve do jednoga.
Sivila bez sunca. Satima, danima, tjednima.
Zamračenja. Podruma. Susjeda. Prelijetanja. Bombi.
Branitelja za našim stolom iza ponoći kako jedu domaći kruh. A već za koji dan više ih nije bilo među živima.
Ostaje njihov glas. Smijeh. Djeca su to bila!
Imamo mi svoje podsjetnike
Imamo mi svoje podsjetnike. U prsima nam stoje kao kugle koje nam ne daju disati. Stoje nam u stisnutim usnama kad potiskujemo riječi. U namrštenoj bori na čelu koja nam često ne da ni da plačemo.
Imamo mi svoje centre sjećanja. U duši su nam. Imamo i zvukove i mirise koji će nas do kraja života podsjećati na sve što smo proživjeli.
Dovoljno da se više i ne želimo sjećati.
Ali moramo. Zbog nas samih. Da cijenimo slobodu.
Zbog naše djece kojoj ostavljamo ljubav prema Hrvatskoj.
Zbog sve djece koja moraju znati istinu.
Zbog njih se moramo sjećati.
I zbog Vas se moramo sjećati. Dobro je da ste nas podsjetili!
Nitko nas ne mora učiti što je dobro!
Nitko nas ne mora učiti. Kako se tuđe poštuje, a svoje ljubi.
Kako se poštuje čovjek i druge vjere i nacije, a svoj brani.
Zbog svojih razorenih gradova, pobijene djece, civila, branitelja, nestalih, zarobljenih… zbog njih ne smijemo zaboravljati!
Ne treba nas nitko poučavati načinu na koji ćemo čuvati ono što pamtimo!
Dobro je sjećati se.
Dobro je znati istinu.
Dobro je i kad nam netko probudi sjećanja.
Da se cijenimo više.
Da naučimo što Hrvatskoj danas predstavlja Veliki četvrtak!
