Jugonostalgičari o ovim Titovim stvarnim uspjesima nikada ne pričaju
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 09 Travanj 2024 19:07
Prošlog je tjedna Joža navršio 104 godine, a ovog Budimir Lončar ravno 100. Za njega smo tim povodom u Telegramu, iz pera Tvrtka Jakovine, mogli pročitati da je “u nekim krugovima i danas kontroverzan, uglavnom kod onih koji su o prilikama početkom devedesetih informirani polovično”. A Jutarnji kaže da je “imao briljantnu karijeru”, no priznaje da je tu “bilo i kontroverzi”. Valjda su i oni neupućeni.
Napisati za čovjeka koji je kao načelnik okružne OZNA-e predvodio barbarsku kampanju obračuna s “narodnim neprijateljima”, uglavnom civilima s vrijednom imovinom, nakon ulaska partizana u Zadar 1945., i koji je napadnutoj i razoružanoj Hrvatskoj uvalio embargo na oružje, da je “kontroverzan”, unatoč “briljantnoj diplomatskoj karijeri”, otprilike je kao napisati da je izvjesni austrijski slikar izgradio sjajnu karijeru kao državnik i vojskovođa, iako neki nedovoljno upućeni Aushwitz smatraju pomalo kontroverznim. Da je ovo pravna država, on i Joža stotu bi dočekali u društvu Perkovića i Mustača, u zatvoru. U neka druga vremena i u nekim drugim državama za takve su imali i druga rješenja. Englezi su imali Tower of London, u koji su ih uvodili kroz “Traitor’s gate”, vrata za izdajice.
Ali imperativ je za “ugledne intelektualce” u Hrvatskoj oduvijek bio pisati hagiografije takvima, hvaliti ih i družiti se s njima, biti dio njihova kruga. I dandanas je tako. Mogu razumjeti one koji su za Titova života njemu i drugovima iz komiteta lizali stražnjice, radili su to iz interesa, konformizma, kukavičluka. Uostalom, bilo je opasno pisati i govoriti protiv njih, moglo se ostati bez karijere, mogao je čovjeka progutati mrak. No teško mogu razumjeti razne markovine, jakovine i slične, a takvi i danas u medijima prevladavaju, koji i u 21. stoljeću slave i hvale stare udbaše, dižu im spomenike od riječi i spomenike kao takve. Rijetki su oni koji se usuđuju plivati protiv te struje, iako gazde više odavno nema. Strašno je to u tim višim urbanim društvenim krugovima intelektualaca kad vas proglase nacionalistom i desničarom. Kako reče Orwell, neke su stvari tako glupe da samo intelektualci mogu vjerovati u njih.
Neumrla država: Mudri i plemeniti vođa Tito
Među onima koji se ipak usuđuju, a vrhunski su intelektualci i poznavatelji prilika, valja izdvojiti profesoricu Mirjanu Kasapović. Upravo je ona Jakovininu knjigu o Budimiru Lončaru pretenciozno naslovljenu “Budimir Lončar, od Preka do vrha svijeta” svojevremeno opisala kao djelo “mentalnog pionira”, što je odličan opis cijele te ekipe, a knjigu pristranom, znanstveno neuvjerljivom, te pisanom iz perspektive dobrog osobnog prijatelja koji sustavno izostavlja brojne sporne i difamirajuće dijelove životopisa. No to nije razlog zbog kojeg ovog tjedna spominjem nju. Upravo je izašla njezina knjiga “Zbogom postjugoslavenstvu!”, s podnaslovom “Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva”. A ako je Hrvatskoj nešto na duhovnom planu prijeko potrebno, to je upravo demitologizacija Jugoslavije. Knjiga je zapravo nastavak njezina članka istog imena, koji je podigao dosta bure, a u kojem je pokušala argumentirano demontirati mit o uspješnoj državi mira i prosperiteta na brdovitom Balkanu. Zapravo, objašnjavati takve stvari, da nešto što je propalo dva puta u pola stoljeća po definiciji nije moglo biti uspješno, u normalnim državama ne bi ni trebalo.
No slika koja je stvorena o Jugoslaviji kod onih koji zagovaraju tezu o Hrvatskoj kao propaloj, ustaškoj i slučajnoj državi nije plod racionalnog sagledavanja stvari: Kasapović to divno ilustrira primjerom iz romana Dubravke Ugrešić, u kojem se protagonistica, koja se iz Zagreba odselila u američku provinciju, razgovarajući s prijateljicom, prisjeća “Mireka” kao visokog, beskrajno zgodnog i cool plavookog zagrebačkog frajera, vrhunskog ljubavnika. U stvarnosti, Mirek je bio nizak, neugledan, rošavog lica i smeđih očiju, no dvadeset godina poslije i pola planeta daleko sjećanje na njega preraslo je u iluziju o boljoj prošlosti i ljepšoj mladosti. Ta je ista spisateljica pak njegovala posve istu takvu iluziju o Jugoslaviji kakvu je njezina protagonistica njegovala o “Mireku”. Njezina je Jugoslavija “Jugoslavija lipicanaca, guslara, alkara, polja maka, duhana i žita, plavoga mora i zvuka ciganskih violina – otrcanih turističko-kulturoloških klišeja koji ne govore ništa o državi za kojom žaluje. Ništa od onoga za čime spisateljica naoko žaluje nije izgubljeno: još je mogla planinariti Kranjskom gorom, šetati oko Bohinjskoga jezera, posjetiti Sarajevo, Mileševo i Prilep, ljetovati na Mljetu i u Dubrovniku.
No spisateljica ne tuguje zato što su joj ta mjesta postala nedostupnima, nego zato što nisu više u Jugoslaviji – ona plače za izgubljenom državom. A ta je izgubljena država spisateljičin Mirek – uobrazilja koju je pohranila u svoj emocionalni arhiv i koja ima malo veze sa stvarnošću”, brutalno secira Kasapović jugo-mitologiju. U toj mitologiji Tito je bio mudar i plemenit vođa, naši nesvrstani prijatelji Bokassa i Idi Amin nisu bili ljudožderi i krvoločni diktatori, nego borci protiv kolonijalizma, a Jugoslavija nevjerojatno uspješna država koja je gradila škole, bolnice, industriju, čak i razvijala svemirski program za Amerikance (nevjerojatno kako neki lako nasjedaju na satiru!). Dovoljno bi bilo pogledati bilo koje novine ili TV Dnevnik iz osamdesetih, prepun vijesti o nestašicama svega i svega ostalog, hiperinflaciji, promašenim investicijama, štrajkovima, radnicima koji mjesecima nisu primili plaću i pompozna sranja o neumrlom Maršalu koji, onako malen i debeo u bijeloj uniformi nakićenoj epoletama i ordenjem, paradira u koloni “diktatorwagen” Mercedesa (imao je čak osam od oko 500 ikad proizvedenih, čime je nadmašio sve druge diktatore!) ili se preserava nad ubijenim slonom i nosorogom i izgleda kao loša bijela karikatura afričkog plemenskog vođe koji je s četiri džipa puna razbojnika došao na vlast državnim udarom i proglasio se carem.
Jugoslavija u brojkama: A kakva je bila stvarnost?
Beskrajno sam zahvalan Mirjani Kasapović što se temeljito pozabavila temom. Osobno, svojevremeno sam, davno, napisao tekst “Jugoslavija u brojkama”, u kojem sam sažeto pokušao podacima skupljenim iz knjiga Dušana Bilandžića, Susan Woodward, statističkih godišnjaka Jugoslavije i drugih izvora prikazati sav jad i bijedu propale socijalističke države. Nije teško pronaći koliko je stanova sagrađeno (tek trećina sagrađenih bili su “društveni”), koliko bolnica (u Zagrebu za Titove vladavine ni jedna, ali su nam uzeli dva samodoprinosa!), koliko kilometara autocesta (u Hrvatskoj ukupno oko 50!), koliki je bio izvoz te nevjerojatno industrijski jake Jugoslavije (na vrhuncu, prije krize, 1979., 259 dolara per capita, desetak puta manje od razvijenih europskih država i pet puta manje od onih nerazvijenih poput Grčke, dok danas Hrvatska “koja ništa ne proizvodi” izvozi više od 7000 dolara per capita!), kako je brzina kojom je šezdesetih i sedamdesetih rastao vanjski dug (a rastao je gotovo 18% svake godine dok balon duga nije puknuo, dok ga razvoj i rast BDP-a nije ni blizu pratio!) bio neodrživ i kako bismo, da smo se nastavili tim tempom zaduživati, danas imali veći dug od ostatka planeta zajedno.
Nije teško pronaći podatke o nezaposlenosti, kako statističkoj tako i stvarnoj (oko 30% ljudi imalo je radno mjesto, ali ne i stvarni posao, bili su čisti višak!), o tome kako je stvarno funkcioniralo “besplatno zdravstvo” (doktoru se nije išlo bez pedeset maraka, a lijekova obično nije bilo!), o tome koliki su bili gubici opjevane brodogradnje i industrije u cjelini, o tome koliko se čega moglo kupiti za plaću, od koje ionako nitko nije živio jer su svi nešto švercali i muljali da bi preživjeli. Osim režimskih intelektualaca, kojima je i tada bilo “mnogo lepo”: besplatan stan i unosna sinekura.
No Mirjana Kasapović je znanstvenica pa kad ona iznese konkretne podatke, i to potkrijepi ispravnom metodologijom, to ipak ima puno veću težinu od onog što ja pišem.
Naravno, bez obzira na argumente i činjenice, zaljubljenima u Jugoslaviju to će i dalje biti najljepša i najbolja država koja je ikad postojala, no svejedno – važno je, zbog budućih mogućih žrtava jugonostalgije podsjetiti da Tito nije bio ništa doli diktator koji je gradio vrlo vulgaran kult ličnosti, da Jugoslavija nije bila nikakav pronositelj mira u svijetu, već je Tito itekako pokušavao okupirati dijelove susjednih država, ne oni naše, da se itekako petljao u građanski rat u Grčkoj, pokušavao podjarmiti Albaniju i Bugarsku, i da je ta predivna država koristila najnasilnije metode obračuna s ratnim neprijateljima i političkim protivnicima, provela etničko čišćenje njemačke i austrijske nacionalne manjine i slala intelektualce poput Vlade Gotovca na dugogodišnju robiju zbog “verbalnog delikta”, odnosno nedovoljno iskazane ljubavi prema najvećem sinu. No kako ništa ne razbjesni ljude koji žive u svojoj mreži iluzija kao suočavanje s činjenicama, jer im to ruši cijeli njihov svijet i sustav vrijednosti, ni knjiga Mirjane Kasapović neće, nažalost, zaustaviti trolove koji nemaju nikakve argumente niti se Juge uopće sjećaju, ali je vole svim srcem.
Marcel Holjevac/7dnevno
