Od Ivana Groznog, preko Staljina do Putina
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 27 Travanj 2024 08:25
Paradoksalno je da je na smrtovnici Alekseja Navaljnoga pisalo kako je umro prirodnom smrću?! Nakon svojevremenog trovanja – stanja inducirane kome, zatvora, zabrana javnoga političkog djelovanja, progona tzv. sudsko-pravosudnih organa, psihičkog i tjelesnog maltretiranja, medijskog obmanjivanja javnosti o karakteru presuđenih mu osuda – protiv naroda i države, zamrzavanja imovine
izgona u arktička bespuća i prikazivanja kao neprijatelja Rusije i njenih vlasti na čelu s jednim od najvećih zločinaca ruskoga naroda u njegovoj povijesti – Vladimirom Putinom. Ruski narod tako se veljače o.g. oprostio od najznačajnijeg oporbenog lidera Putinove Rusije. Nakon prirodne smrti, kako su o tomu, reda radi, izvijestili Putinovi medijski trabanti! Tisuće Rusa koji su odali počast tom velikom čovjeku prosvjedovali su protiv Putinove vlasti, nazivajući ga ubojicom i zločincem, vapeći za drugačijom – demokratskom i pravednom Rusijom, opraštajući se od svojega političkog vođe i simbola otpora. Mnogi od njih će poslije pogreba biti uhićeni i optuženi za kršenje javnoga reda i mira. Tako u Rusiji i mnogim drugim totalitarnim režimima završavaju borci za istinu, pravdu, demokraciju i ljudska prava. Samo ubojice nose drugačija imena i prezimena. U ovom ruskom primjeru to ime je – Vladimir Putin.
Aleksej Navaljni (4. VI. 1976.-16. II. 2024.) nosio je epitet vođe oporbe i najžešćeg Putinova kritičara. Još kao student prava pridružio se JABLOKU – političkoj stranci koja je promovirala liberalnu demokraciju i tržišnu ekonomiju. Osim prava diplomirao je na Financijskoj akademiji. Otkrivao je istine o gospodarskom kriminalu, pronevjerama, nezakonitom poslovanju tvrtki; organizirao je Fondaciju za borbu protiv korupcije. Imao je i svoju Web stranicu s naslovom: Kako Rusiju pljačkaju Putin i njegovi bliski suradnici. Zadnje dane života proveo je u Federalnoj zatvorskoj službi – Arktički krug, u kojoj je služio zatvorsku kaznu od 19 godina, na koju ga je osudio Putinov Kremlj.
Hélene Carrére d’Encausse u svojoj knjizi: Ruski sindrom – Tisuću godina političkih ubojstava, među inim je napisala: Jedanaest stoljeća povijesti poznate po političkim ubojstvima čine Rusiju drugačijom od svih drugih zemalja. To nas vraća počecima ruske države u Kijevskoj Rusiji u devetom stoljeću – od kada možemo pratiti vezu politike i ubojstava, kao neprekinutog obrasca tijekom ove tragične povijesti jednoga naroda.
Carsko doba ruske povijesti
U ovako kratkom tekstu nemoguće je prikazati sve te zločine, njihove organizatore i uzroke. Stoga ćemo navesti, radi ilustracije, one najpoznatije, ne ulazeći pobliže u detaljnija obrazloženja. Počet ćemo od ruskoga cara Ivana IV. (1530. – 1584.) poznatijeg kao Ivan Grozni. Nemilosrdni teror i nasilje provodio je prema svojim podanicima a po zvjerstvu je napose poznat ubojstvom svoga sina prijestolonasljednika Ivana. Petar Veliki (1672.-1725) čuven po politici modernizacije i pozapadnjičenja Rusije, poznat je i kao brutalan, svirep i razvratan vladar. Na smrt je osuđivao tisuće ljudi i sam sudjelujući u njihovim ubojstvima. Na smrt je osudio i ubio sina i nasljednika Alekseja pod optužbom za veleizdaju, a čuvši da ga supruga Katarina vara, naredio je odsijecanje glave navodnom ljubavniku, dok je supruga njegovu odsječenu glavu morala držati u spavaćoj sobi! Katarina Velika (1729.-1796.) na vlast je došla svrgavanjem muža Petra III. u državnom udaru kojega je sama organizirala. Nesretni car bio je na prijestolju samo šest mjeseci. U srpnju 1762. ubijen je, dakle, po nalogu supruge.
Sredinom 19. stoljeća i dolaskom na prijestolje cara Aleksandra II. iz dinastije Romanovih, Rusija deklarativno odbacuje apsolutizam; 1861. oslobađa kmetove a 1864. donosi značajne reforme u odnosu vladara i naroda. No, 1881. ubijen je od terorističke skupine Narodna volja. Iste godine osnovana je OHRANA – carska tajna policija s odjeljenjima u Petrogradu i Moskvi. Za ono vrijeme smatrana je jednom od najuspješnijih tajnih policija u svijetu. Ali i najokrutnijih. Trideset godina kasnije ruskog premijera Stolipina, pred carom Nikolom II. u kijevskoj je operi ubio pripadnik anarhističkog pokreta. Raspuštena je 1917. godine. Carski dvor sudjelovao je u ubojstvu mistika, proroka, redovnika Rasputina (1866.-1916.) koji je zadobio ogromnu moć i vlast na dvoru, napose kod carice Aleksandre, ponajprije kao tzv. iscjelitelj njena sina Alekseja bolesnog od hemofilije.
Boljševičko – staljinističko doba
Manje od godinu dana od osvajanja vlasti, 16/17. srpnja 1918. godine, boljševici su u Ekaterinburgu, pobili zadnju carsku obitelj Romanovih, cara Nikolu II., caricu Aleksandru i njihovo petero djece. Bio je to masakr. Okrutno političko ubojstvo. U vremenu vlasti Jeljcina i Gorbačova počela se otkrivati istina o stradanju carske obitelji, uz civilizirani pokop posmrtnih ostataka u Petrogradu. Godine 2008. Vrhovni sud Ruske federacije službeno je proglasio kako su car Nikola i njegova obitelj žrtve političke represije te ih rehabilitirao. No, vratimo se u Lenjinovo doba. Po dolasku na vlast Lenjin je osnovao zloglasnu ČEKU – boljševičku političku policiju na čijem je čelu bio Feliks Dzeržinski, koja je po okrutnosti nastavila metode carske OHRANE. Sudjelovala je u ubojstvima tisuća protivnika boljševičke vlasti, napose pristalica svrgnutog cara Nikole II. i dinastije Romanovih. Ukinuta je 1922. a njene ovlasti preuzela je Državna politička uprava GPU kao dio NKVD-a. U rješavanju protivnika, tandem Lenjin/Staljin, služio se naručenim ubojstvima, namještenim nesrećama, trovanjima i izravnim masakrima. Najrazvikanija ubojstva u Staljinovo vrijeme, koja možemo svrstati pod nazivnik političkih ubojstava su ubojstvo lenjingradskog političkog vođe Sergeja Kirova (1934.) tada popularnijeg partijskog vođe od Staljina; ruskog pisca Maksima Gorkog, koji je uvidio svirepost Staljinova režima (vjerojatno trovanjem, 1936.); maršala Tuhačevskog (1937.) optuženog u čistkama s još sedam visokih časnika za veleizdaju. Tada su smaknuta trojica od pet maršala, svih 12 zapovjednika Armija, svi admirali i na tisuće visokih i nižih časnika; visokih partijskih funkcionara i osnivača boljševičke Partije: Kamenjeva i Zinovjeva (1936.) i Buharina (1938.); u logoru je skončao veliki ruski pisac Osip Mandeljštam (1938.) a u velikim čistkama stradalo je preko 7oo ruskih književnika i brojni ruski intelektualci koji su se protivili Staljinovoj diktaturi. Godine 1940. u Meksiku je u organiziranom ubojstvu stradao glavni Staljinov oponent Lav Trocki. Staljin se montiranim procesima rješavao i svojih najbližih suradnika koji su u njegovo ime provodili organizirani teror i masovna ubojstva: Lavrentija Berije, Nikolaja Ježova, Genriha Jagode… Jedan od najboljih poznavatelja rusko-sovjetske povijesti Robert Conquest usporedio je broj žrtava ruske carističke policije OHRANE i Lenjinove ČEKE. Tako je OHRANA za razdoblje od 1881. do 1917. odgovorna za smrt između 15 i 20 tisuća ljudi a ČEKA od 1917. do 1922. izravno za 280 000 a s nestalima u zatvorima, logorima, pobunama na preko pola milijuna. Dosadašnja istraživanja pokazala su da je u Staljinovo doba, u progonima, ubojstvima, deportacijama, kolektivizaciji, stradalo oko 35 milijuna ljudi. Ova ubojstva zbog karaktera borbe protiv neprijatelja države i vođe Staljina – kako je to opravdavano, svrstavamo u politička ubojstva. Organizirana ubojstva nastavila su se preko KGB-a i nakon Staljinove smrti 1953. godine. Zapravo nisu nikada ni prestajala, samo ne više u takvu obimu i uz puno veću sofisticiranost i tajnovitost.
Putinovo doba
Dolasku na vlast ovog, po struci i obnašanju dužnosti, KGB-ovca, kumovao je već jako bolesni Boris Jeljcin koji ga je 1999. g. imenovao premijerom i u biti svojim nasljednikom. Zauzvrat dobio je Putinovo obećanje i jamstvo da njega i članove njegove obitelji ne će progoniti zbog sudjelovanja u kriminalu. Premda u tome Putin nije ništa zaostajao radeći prije toga u uredu petrogradskog gradonačelnika Anatolija Sobčaka. Već je na samom početku Putin pokazao opsjednutost veličinom Rusije i novim granicama koje je nazivao rasapom Rusije, za što je okrivljavao nesposobnost Gorbačova. U to vrijeme govorio je: Po prvi put u posljednjih 200 do 300 godina Rusija se suočava s realnom opasnošću da završi u krugu globalnih sila drugog, pa čak i trećega reda. Na početku vlasti suočio se s političkim kaosom u Čečeniji što je brutalnim metodama rješavao jačajući svoju vlast i profilirajući se u odlučnog branitelja ruskih interesa. U tome se oslanjao na sinovike – njemu odane ljude koji su vodili i kontrolirali najmoćnija ministarstva, napose FSB-najmoćniju federalnu službu sigurnosti, MVD-ministarstvo unutarnjih poslova, FSO-federalnu nadzornu službu, Rusku nacionalnu gardu i vojsku. Njihove čelnike osobno je imenovao, poglavito iz miljea tajnih službi, miljea kojemu je i sam pripadao. Radi širenja i jačanja svoje despotske vlasti, po njegovim nalozima, organizirani su bombaški napadi na stambene zgrade, škole i kazalište, u kojima je poginulo više od tisuću ljudi, napose djece. Za sve je lažno optuživao čečenske pobunjenike a sebe i vlast promovirao braniteljima Rusije. Dakako, na montiranim procesima osuđeni su predviđeni Čečeni. Premda je još Boris Jeljcin raspustio komunističku partiju i KGB, u novom ruhu Putin je obnovio i ojačao sigurnosne službe, napose FSB, stavivši ih pod svoju izravnu kontrolu. U metodama djelovanja Putinove službe višestruko su nadmašile zločinački karakter carskih tajnih policija, OHRANE, ČEKE i KGB-a.
Metode svirepih ubojstava
U brojnim znanstvenim i stručnim radovima raščlanjuju se metode kojima se Putinov režim služi kako bi smaknuo i onemogućio svoje političke neistomišljenike i protivnike. U tomu su sva sredstva dopuštena pa se sve češće spominje kako su smaknuća bez suđenja najobičnija rutina. Pred nama su atentati, trovanja, bombaški napadi, otimanja i nestanak ljudi, organizirane nesreće, montirana suđenja sa dirigiranim sudcima, porotama i svjedocima, boravci u zatvorima u neljudskim uvjetima, organizirane medijske optužbe žrtava, okrutnost u istražnom procesu… Put do pravde žrtvama gotovo je nemoguć. Braniteljima su nedostupni važni dokazi, onemogućuju se svjedočenja svjedocima obrane, postupci se provode uglavnom u tajnosti, najbližu rodbini optuženih se ucjenjuje ili prijeti odmazdom, nalazi obdukcija žrtava su nedostupni obrani, inspekcije ili kontrolni mehanizmi su pod kontrolom duboke Putinove države, javnost veoma rijetko nešto dozna o toj tzv. telefonskoj pravdi kako se ista naziva u ruskom društvu. Stoga su za Putinove vlasti napose opasni oni oporbeni političari, odvjetnici, neovisni novinari i borci za ljudska prava i njihove malobrojne udruge koje se, ne mareći za svoje živote, istinama nameću javnosti. Upravo su oni glavne žrtve Putinova režima. I uglavnom borbu za istinu i pravdu plate životima. U ovako kratkom napisu nemoguće je navesti sve zločine organizirane od strane Putina i njegova režima. Stoga ćemo se osvrnuti na one najpoznatije koji razvidno pokazuju Putinovu industriju smrti. Godine 2000. pet reportera koji su izvještavali o sukobima u Čečeniji bili su ubijeni. Igor Domjakov – reporter Novaje gazete ubijen je na ulazu u svoju zgradu; Sergej Jušenko – liberalni zastupnik DUME ubijen je s četiri hica u prsa ispred svojega vozila; Jurij Ščekočihin, zastupnik u DUMI, preminuo je od trovanja. God. 2004. Paul Klebnikov, novinar i američki državljanin, protivnik Putinova režima, ubijen je ispred svoga ureda u Moskvi. Godine 2006. ubijen je u svom vozilu liberalni ruski bankar Andrej Kozlov. Iste godine ubijene su dvije značajne osobe. Najpoznatija – kritičarka Putinova režima i simbol ruskog demokratskog i istinoljubivog novinstva Ana Politkovskaja – novinarka Novaje gazete, protivnica ruskih zločina u Čečeniji i zločinačke Putinove vlasti. Ubijena je hicima u prsa i glavu. Drugi je svjetski poznat Aleksandar Litvinenko, nekadašnji član FSB-a, koji je zbog neslaganja s Putinovom politikom pobjegao u London, gdje je otrovan radioaktivnim otrovom Polonijem 210. Godine 2009. na ulici je ustrijeljen Stanislav Merkelov, borac za ljudska prava. Iste godine oteta je ubijena je i ostavljena uz cestu, novinarka Natalija Estemirova, predstavnica organizacije za ljudska prava. Godine 2015. ubijen je na ulici, 200 metara od Kremlja, pobornik demokratskih izbora, slobodnog tržišta i zapadnih političkih i ekonomskih vrijednosti a nadasve protivnik Putinove despotske vlasti, Boris Nemcov. U vrijeme Jeljcina, 1997. bio je prvi zamjenik ruskog premijera, član DUME i uz Navaljnoga, Politkovskaju najznačajniji oponent Putinovoj vlasti. Za najveći dio ovih ubojstava krivnja je pala na ubojice iz Čečenije i tzv. desne radikale, a da nikada istražni organi nisu progovorili o organizatorima zločina. Za neposrednu organizaciju ubojstava, prema pouzdanim izvorima, zadužene su bile Putinove tajne službe u suradnji s njegovim čečenskim pouzdanikom Rasimom Kadirovim, koji vlada Čečenijom kao i njegov gazda Putin u Rusiji.
O Putinu despotu, tiraninu i ubojici
O svireposti Putina i njegovih poslušnika govori se i piše diljem svijeta i, koliko je to moguće, u samoj Rusiji. Uz nažalost znane posljedice za njihove autore. Izdvojima (Vidi: Amy Knight: Nalozi za ubojstva,…) što su o nedjelima i karakteru Putina zločinca govorile ruske novinarke kao i žrtve koje više ne mogu govoriti: Litvinenko, Navaljni, Nemcov i Politkovskaja. Politologinja Tatjana Stanovaja: Putin gravitira onima koji mu služe, a distancira se od onih koji zbog svoje snalažljivosti pokušavaju vladati uz njega. Njemu ne trebaju savjeti, njemu trebaju ljudi koji će provoditi njegove naredbe uz što manje buke. Olga Starovojtova, novinarka: Ubijaju one koje ljudi slušaju, koje se ne može kupiti ili im zatvoriti usta. A. Litvinenko: Svijet je zgrožen… KGB-ovi insajderi znaju da je Putin pedofil i da postoje tajne vrpce koje je uništio kad je postao čelnik FSB-a, na kojima se vidjelo kako se seksa s maloljetnim dječacima. Navaljni: Vjerujem da su Nemcova ubili pripadnici vlade (obavještajci) ili provladine organizacije po naredbi političkog vodstva zemlje, uključujući Vladimira Putina. Jedino je pitanje kako je ta naredba bila formulirana: ‘morate ubiti Nemcova’ ili ‘ morate izvesti senzacionalnu akciju’. Nemcov: S povratkom V. Putina na predsjedničku dužnost u svibnju 2012. godine ruski je autoritarni režim prešao na novu razinu razvoja – od ‘suverenske demokracije’ koju karakteriziraju izborne prijevare, medijska cenzura i maltretiranje oporbe, do neskrivene političke represije. Ana Politkovskaja: Zašto mi se Putin ne sviđa? Ne sviđa mi se njegova krutost gora od lopovluka, njegov cinizam, njegov rasizam, njegove laži, plin koji je upotrijebio u opsadi kazališta Dubrovka, pokolji nevinih koji su se odvijali tijekom njegova prvoga mandata.
Tradicija zla
Nakon agresije na Ukrajinu, 2014. g., i prijetnji vojnom silom i drugim narodima, Putin predstavlja glavnu opasnost za svjetski mir. U mnogo čemu i opasnost za sudbinu civilizacije. Moramo se zapitati što se nalazi u sudbini jedne velike zemlje da njome nanovo upravlja jedan krajnje bolesni, opasni i krvoločni um? U zemlji koja je svjetskoj kulturi dala Tolstoja, Dostojevskog, Puškina, Turgenjeva, Čehova, Gogolja, Bulgakova, Pasternaka…, Glinku, Čajkovskog, Borodina, Prokofjeva, Šostakovića…, Kandinskog, Maljevića, Rjepina, Rubljova…, Ejzenštejna, Bondarčuka, Tarkovskoga, Djagiljeva…, Solovjeva, Berdjajeva, balet i redatelje svjetskih dometa, tisuće znanstvenika, umjetnika i drugih kulturnih veličina? Ostaje nam se zapitati je li se najveća ljudska dostignuća uma stvaraju jedino u neslobodi i raznim vrstama despocija? Zemlji koja je u svojoj više od tisućljetnoj povijesti survana u azijatsku despociju – carističkog, boljševičko-staljinističkog ili Putinova kova. Zemlji i narodu koji nikada nisu osjetili ni dašak slobode, demokracije i pravde. Stoga naslov priloga Ivan Grozni – Staljin – Putin upućuje na kontinuitet i trajnost velikog zla, čiji su korijeni toliko čvrsti i kojemu se ne vidi kraj. Ali, ne vide se ni osloboditelji, jer tko se god od njih usprotivio tiraniji i zločinu, u cijeloj toj povijesti, nosio je glavu na panj. Pred nama je najnovija dekada kontinuiteta te povijesti u liku Vladimira Putina. Istoga tipa ubojice poput svojih prethodnika. A žrtvama i dalje glave završavaju na panju. Dok većina naroda, obamrla od utjeranog straha, šuti i brine svoje brige, veliki svjetski moćnici u Putinovoj eri, napose G. Bush, Obama, Merkel, Macron, Trump, Biden …, jalovom čemberlovskom politikom nezamjeranja sudjeluju i omogućuju Putinove zločine u njegovoj zemlji, prema drugima i moguće svjetskom miru i sigurnosti.
Teško je shvatiti svu tragičnu povijest Rusije, ruskoga i susjednih naroda. Radi lakšega razumijevanja ove složene i dramatične povijesti i neizvjesne budućnosti, na pamet su mi pali autori, koji su svoja djela posvetili ovoj temi. Između brojnih, spomenuo bih: Simon Sebjag Montefiore: Romanovi (1613.-1918.); Amy Knight: Nalozi za ubojstva, Političke likvidacije u Putinovo doba; Shaun Walker: Taj dugi mamurluk – Duhovi prošlosti i Putinova nova Rusija; George Leggett: ČEKA, Lenjinova politička policija; Ante Ciliga: U zemlji velike laži i Deset godina u sovjetskoj Rusiji; Ante Pavelić: Strahote zabluda; Vasilij Grosman: Sve teče; Ana Politkovskaja: Putinova Rusija; Aleksandar Litvinenko – Jurij Felštinski: Sakaćenje Rusije, teroristička djela, otmice i naručena ubojstva u organizaciji Savezne sigurnosne službe Ruske federacije; Arthur Koestler: Pomračenje o podne; Jefgenij Paščenko: Genocidni zločin totalitarnog režima u Ukrajini 1932./1933. – Gladomor; Monografije Isaaca Deutschera o Staljinu i Trockom; Robert Conquest: Iz povijesnih studija napose dijelove o kolektivizaciji; Nada Mandeljštam: Strah i nada; Aleksandar Solženjicin: Arhipelag Gulag i Jedan dan Ivana Denisovića; Varlan Šalamov: Kolima; Orlando Figes: Natašin ples; Andrew Cook: Rasputin (biografija); Robert Service: Povijest suvremene Rusije – od carizma do 21. st.; Stanislav Belkovski: Putin – U potrazi za mjestom u povijesti; Boris Jeljcin: Ponoćni dnevnici; …. Ostala književna i beletristička djela zauzimala bi posebnu studiju.
Putin i Macron – lice i naličje pakla na zemlji
Ubojstvo Alekseja Navaljnog, kojega, uglavnom u tišini, oplakuje njegov narod i dobri ljudi diljem svijeta, novi je udarac vjeri i nadi u bolje sutra. Kako u Rusiji tako i diljem svijeta. Oplakuju ga, prije svega supruga i članovi obitelji, te najbliži prijatelji. Teško je reći koliko će njegova žrtva na dulju stazu potaknuti otpor ubojici s Kremlja i otpor demokratskih institucija u Europi i svijetu u suprotstavljanju Putinovoj industriji smrti, kako u Rusiji tako i prema drugim narodima! Spomenuta dosadašnja ubojstva u režiji ovoga monstruma, napose Nemcova, Politkovskaje, Litvinjenka…, brzo su zaboravljena i ostala su predmet povijesnih istraživanja i novinskih napisa. Nitko za zločine nije odgovarao. A to je bilo jučer! Pitamo se gdje su ti međunarodni sudovi, savjest političkih elita i njihovih institucija? Ubojstvo Alekseja Navaljnog dio je tisućljetnog lanca ubojstava u Rusiji protiv predvodnika istine, pravde, demokracije. Na višestoljetno natopljenom zločinu u zemlji i generacijama njenih građana, zlo ostaje temelj na kojemu teško niću mladice koje bi oživjele ljubav za dobro, istinu i pravdu. Za slobodu. Politička ubojstva u doba carizma, boljševizma – lenjinizma i staljinizma te u najnovije Putinova doba, kao što smo vidjeli, imaju gotovo identične scenarije. A kako mi odgovaramo na smrt Navaljnoga, primjerice u našoj zemlji? Osim kurtoaznih žalopojki naših političara, nikakvih prosvjeda, televizijskih emisija, predavanja… Ničega. Na Cvjetnom trgu u Zagrebu netko dobar je uz Preradovićev spomenik, iz novina izrezan, prislonio portret Alekseja Navaljnoga, kojemu smo se poklonili, položili cvijet, izmolili molitvu ili zapalili svijeću. I to je sve. Dok se cvijeće ne sasuši! I dok nova ubojstva ne zasjene stara. Upravo se ovih dana francuski predsjednik Macron i jedan od čelnika EU, javno pohvalio, kako je Francuska prva zemlja u svijetu koja ustavom jamči pravo na pobačaj! Preneseno u katoličkom i humanističkom duhu – pravo na ubojstvo nerođene djece. I taj moćni tip predlaže i ostalim zemljama EU da slijede taj ubilački put. Kao što Putinu njegovi pobornici plješću za odlučnu politiku i mjere zaštite sigurnosti domovine i režima, tako su i francuski parlamentarci, stojeći – ovacijama pozdravili jamstvo ustavnog prava na ubojstva nerođenih. Macronovim žrtvama, kao ni Putinovim, nitko ne jamči njihova ustavna prava. Na život. U mnogo čemu nema nikakve razlike između ova dva političara. Lice i naličje (ne)ljudi kojima su prava na život zadnja briga.
Mi jedino možemo zaželjeti Navaljnom da mu novi svijet bude bolji od ovoga i onih koji su ga otjerali u grob. (Ne)djelima ali i šutnjom. A nama ostalima više hrabrosti, morala i empatije za žrtve, kao i odlučnosti u borbi protiv svih onih diktatora i tirana koji onemogućuju temeljna prava, a napose vrhunsko ljudsko pravo – PRAVO NA ŽIVOT. Rođenih i nerođenih.
Mijo Ivurek/hrvatski-fokus.hr
