Truli Zapad i Nemo u suknji
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 30 Svibanj 2024 16:17
Kada sam bila dijete, uvijek sam s roditeljima u svibnju vodila istu borbu. Ta se borba vodila oko dobivanja dopuštenja za gledanje famoznoga Eurosonga iliti Eurovizije. Nikada mi nije bilo jasno zašto bi bilo loše gledati jedno, prije svega, glazbeno natjecanje. Zar glazba ne spaja ljude? No ne kažu uzalud da si kao dijete jako zelen, ili bolje rečeno glup, da bi shvatio neke stvari…
Velika pozornica, reflektori, šarene svjetlucave haljine, energični plesovi… sve je to bilo dovoljno da privuče bujnu dječju maštu. Nije nekada bilo Instagrama i TikToka gdje se ovakvi sadržaji mogu konzumirati svaki dan. Ovakve se je stvari moralo čekati i to je u našem dječjem životu bio poprilično velik događaj. I onda čekaš i dobiješ odbijenicu od roditelja. Ljudi iz srednjeg vijeka, mislila sam tada…
S obzirom na to da sam, u duhu pjesme našega predstavnika na ovogodišnjem izboru za najbolju europsku pjesmu – big girl now – mogu mnogo bolje razumjeti tadašnju poziciju svojih roditelja. Eurosong je kao televizijski format oduvijek bio lakmus papir za sve dekadentne promjene u društvu, svojevrsna perjanica tzv. progresivizma i liberalizma. Sve ono što se je protivilo ćudoređu i kulturi utemeljenoj na kršćanskim vrijednostima, na tom je natjecanju vazda imalo otvorena vrata.
Svi koji su bili drukčiji ili su se takvima osjećali, željeli su doći na jednu takvu veliku pozornicu i svima pokazati koliko su posebni. Svaki je čovjek stvoren na sliku Božju i nema ničega spornoga u tomu da je Bog svakome dao različite talente te je svatko uistinu poseban na svoj način. U mnogim je slučajevima, međutim, ta potreba za posebnošću poprimila zaista groteskne razmjere. Upravo je tako jedno glazbeno natjecanje izgubilo svoj glazbeni karakter i pretvorilo se u kompleksašku paradu kiča, neukusa i antikulture. Eurosong se od glazbenog natjecanja pretvorio u svojevrsnog vjesnika propadanja zapadne kulture.
Žaba se kuhala dugo
Nije neka novost da Eurosong već odavno nema mnogo veze s glazbom i umjetnošću. Naziv je samo formalne prirode. Ideologija i politika uvijek nađu način kako da uplivaju u nešto što smatraju da će moći dobro iskoristiti za guranje svojih ciljeva. Glazba je definitivno jedno od područja gdje se može opako dobro operirati. Mi u Hrvatskoj to najbolje znamo... Još je i Platon isticao kako je umjetnost, a u prvome redu glazba, veoma snažno sredstvo za oblikovanje čovjekova karaktera.
Kao što znamo, pobjednik je ovogodišnjeg izbora za najbolju pjesmu Švicarac Nemo koji se deklarira kao rodno nebinaran i zahtijeva da ga se oslovljava zamjenicom oni (što god to značilo). Nemo njeguje i poseban vizualni Nemo eurosongidentitet. Pobjednik je svoju pjesmu izveo noseći narančasto-ružičastu mini-suknju i bundu zbog čega su njegov izgled mnogi korisnici društvenih mreža usporedili s izgledom kokoši. Osim zaista posebne odjeće, Nemo je pozornost privlačio i s dugačkim nalakiranim noktima.
E sad, reći da su se na Eurosongu oduvijek mogli gledati muškarci u suknjama i s dugačkim noktima, uistinu ne možemo. Pa ne bih ni ja valjda bila toliko blesava da bih se raspravljala s roditeljima da gledam stričeke u suknjama. Barem se nadam da ne bih.
Eurosong žaba kuhala se jako dugo, a muškarac u suknji koji drži pobjednički pehar toga natjecanja samo je potvrda dugogodišnjeg napora onih elita koje su radile na preoblikovanju društvenog mnijenja. Ovo je natjecanje sjajan primjer koji odlično prezentira napredak društva kroz stupnjeve koncepta tzv. Overtonova prozora. Ti se stupnjevi odnose na spremnost javnosti da prihvati određene ideje, a uključuju stanje nezamislivoga, radikalnog, prihvatljivog, razumnog, popularnog i zadanoga. U kojem se trenutno stupnju nalazimo, teško je sa sigurnošću procijeniti.
Još prije dvadesetak, a možda i petnaestak godina, mogli smo od starijih ljudi čuti komentare o neprimjerenome odijevanju žena na pozornici kada se komentirala duljina njihove suknje. Dvadesetak godina kasnije u toj nam je istoj suknji prihvatljivo vidjeti muškarca. Žaba se očito skuhala.
Seksualna revolucija i dalje teče
Sve su navedene pojave duboko ukorijenjene u temeljima tzv. seksualne revolucije koja je započela potkraj 1950-ih, a svoj procvat doživjela u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. Tada je započela globalna kultura permisivnoga individualizma, unutar koje seksualne slobode, tj. pravo na seksualno istraživanje i užitak, imaju važnu ulogu u oblikovanju osobnoga identiteta. U isto doba započela je i dekriminalizacija homoseksualnosti.
Seksualna revolucija poznata je i pod nazivom seksualno oslobođenje jer su u tom razdoblju brojni, dotada ignorirani, prešućivani ili odbacivani oblici seksualnosti, postali u društvu prihvaćeni kao normalni. Revolucija je u svojoj biti predstavljala obračun s tradicionalnim vrijednostima i konzervativnim shvaćanjima seksualnosti i uz nju vezanih marxbioloških i društvenih fenomena koji su bili obuhvaćeni u pojmu tzv. viktorijanskoga morala. To se primarno odnosi na traženje alternative dotadašnjem heteroseksualnom monogamnom braku, odnosno legalizaciju homoseksualnosti, abortusa, kontracepcije, javne golotinje i pornografije.
Raznovrsni su čimbenici doveli do raskida s tradicionalnim shvaćanjem morala i seksualnosti te se ne može sa sigurnošću tvrditi što je izravan uzrok navedenih događanja. Mogli bismo zaključiti kako je revolucionarni preokret u šezdesetim godinama 20. stoljeća posljedica kombinacije različitih društvenih čimbenika kao što su napredak medicine, te općenito napredak prirodnih i društvenih znanosti.
Veoma važan čimbenik za početak seksualne revolucije bile su i društveno-političke i kulturne promjene koje su obilježile zapadne zemlje u 20. stoljeću. To se, prije svega, odnosi na ubrzani trend urbanizacije, pojavu novih ideologija i društvenih pokreta koji su dovodili u pitanje dotadašnje vrijednosti. S uma se ne smiju smetnuti ni dva svjetska rata koji su zasigurno imali veliki utjecaj na ovaj proces.
Lijeve ideologije poput marksizma, a potom i naomarksizma Frankfurtske škole (čiji su istaknuti predstavnici poput Ericha Fromma, Herberta Marcusea i Theodorea Adorna krenuli u daljnju razradu i dopunu Marxove filozofske misli) svakako predstavljaju ideološke zasade revolucionarnih promjena u zapadnim društvima.
Ideološki otac svih frankfurtovaca i ostalih njegovih sljedbenika do danas, Karl Marx, u svojemu je Manifestu komunističke partije napisao da „komunizam ukida vječne istine, ukida religiju, moral, proturječi cjelokupnome dosadašnjem povijesnom razvoju“. Nije li upravo to ono što danas gledamo na svim razinama društvenoga života. Našminkani Nemo u suknji s pobjedničkim peharom u ruci više je no što bi i Marx mogao poželjeti.
Osim toga, Marx se u svojim djelima obrušio i na instituciju monogamnoga braka koji je smatrao organiziranom hipokrizijom za zaštitu muškoga vlasništva i povlastica, i kao takvim sredstvom za ugnjetavanje žena. Zagovarao je koncept tzv. slobodne ljubavi. Kako to samo privlačno zvuči zaodjenuto u plemenite ideale slobode i jednakosti.
Hrvatskoj ne treba brendiranje ovakvoga tipa
Hrvatski je predstavnik na ovogodišnjem Eurosongu završio na visokome drugom mjestu uz uvjerljivu pobjedu od strane publike. Marko Purišić, umjetničkog imena The Baby Lasagna, bio je apsolutni miljenik publike od svojega prvoga nastupa na velikoj europskoj pozornici. Njegova je pjesma Rim Tim Tagi Dim ušla u uši slušatelja diljem svijeta i nitko ne može osporiti kako su stihovi, melodija, ples i cijeli vizualni dio nastupa točno ono što prolazi na natjecanjima ovoga formata. To je bilo jasno čak i amaterskome promatraču koji možda osobno i ne preferira ovakav tip glazbe i natjecanja.
Sve to, naravno, nije bilo dovoljno za pobjedu. Znalo se da se pobjeda čuva za nekoga koji se nipošto ne smije The Baby Lasagnaopredijeliti za muški ili ženski spol. Nije Marku pomoglo ni maštovito umjetničko ime… Možda je jednostavno trebao reći da se osjeća kao mačka zarobljena u tijelu muškarca? U pjesmi se ionako spominju mačke, a to bi zasigurno bio zgodan detalj koji bi ga možda doveo do pobjede.
Njegova je najveća krivnja što se javno deklarirao kao katolik. Uz to se zaista čini kao jednostavna i skromna osoba. Za katolika i skromnoga dečka iz Hrvatske pobjede nema! Zar je stvarno mislio da heteroseksualni muškarac i katolik ima ikakve šanse za osvajanje Eurosonga? Odgovor na to pitanje u glavi je vjerojatno dobio kada su počeli pristizati glasovi žirija koji su redom odlazili Nemi u suknji. Doduše, katolička je vjera nespojiva s ovakvom manifestacijom i smatram da bi katolici trebali kategorički odbijati sudjelovati na događajima na kojima se javno klanja nečastivom kao što je to ove godine radila irska predstavnica. To je protuslovlje samo u sebi, no svatko ima svoju savjest i osoban s odnos s Bogom u koji drugi ne trebaju ulaziti.
Pjesma koja je bila apsolutni favorit na kladionicama i na društvenim mrežama samo je od dviju države dobila maksimalan broj bodova. Mislim da nikada ranije u povijesti ovoga natjecanja nije bilo ovako besramno očito da se pobjeda namješta isključivo na ideološkoj osnovi. S druge je strane cijela ova situacija rezultirala nečim dobrim i korisnim jer je očita besramnost polučila velikom osudom u javnosti (poglavito na društvenim mrežama) i podizanjem svijesti o prevelikom utjecaju ideologije i politike tamo gdje im ne bi trebalo biti mjesta. Ovoga su puta ipak malo pretjerali… Čini se kako nasilno žele prijeći u novi Overtonov stupanj. Strpljenja, drugovi, strpljenja!
Hrvatska je odlično prošla
Hrvatskoj kao pretežno katoličkoj zemlji (barem na papiru) ne bi trebalo biti u interesu da bude domaćinom jedne ovakve antikršćanske, antikulturne, kristofobične i neukusne sodomitske parade. Svima je jasno da Hrvatska ima mnogo drugih područja u kojima se može brendirati u svijetu, a da pritom ne odustaje od svojeg katoličkog identiteta zastavakoji je, unatoč svemu, duboko ukorijenjen u njenom nacionalnom biću. Svaka čast našem predstavniku, koji je zasigurno imao iskrenu namjeru predstaviti svoju zemlju i njezine posebnosti u najboljem svjetlu, što se jasno dalo vidjeti isticanjem istarskih tabletića i ostalih autohtonih istarskih simbola. Problem nije u njemu, već u pozornici na kojoj je nastupao, koju nije mnogo briga za istarske tabletiće i druge posebnosti Hrvatske, ali i svih drugih zemalja koje su nastupile.
Sve u svemu, Hrvatska nije mogla bolje proći… druga je, a u srcima ljudi prva (baš kao i u nogometu 2018.). Svi su vidjeli istarske tabletiće i prisjetili se male nacije koja drma i na nogometnim terenima, ali i na velikim pozornicama. Uza sve to, s obzirom na to da je završila na drugom mjestu, Hrvatska neće morati biti domaćinom queer festivala u što se pretvorio Eurosong. Ma, idealno! I još su nam, kao šlag na tortu, komšije dali maksimalan broj bodova. Kakva divota!
Ostavimo šalu na stranu, sve je ovo, na žalost, samo jedan od primjera strašne moralne i duhovne krize u kojoj se nalazi Europa i čitav Zapad o čemu su godinama pisali mnogi intelektualci poput Oswalda Spenglera ili našega Zorana Vukmana.. No za kraj, željela bih navesti misao jednoga drugoga autora, misao koja u sebi sažima sve ono što manifestacije poput Eurosonga u svojoj biti predstavljaju. Poljski filozof i publicist u svojoj knjizi Povijest antikulture poentira: „Suvremena umjetnost je, bez iznimke, izraz kaosa, slučajnosti, prosječnosti, destrukcije, ružnoće i, u konačnici, patologije, uključujući i značenje da nije nastavak, već negacija sve ranije umjetnosti“. Ne treba se ništa više dodati.
Barbara Dijanović
