Užasne vrućine, žute prašine i ispad iz elektromreže koji nas podsjeća da smo još uvijek na zapadnom Balkanu
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 26 Lipanj 2024 16:05
Vrijeme odvratno, bolje rečeno odurno. Urnebesni početak ljeta u kojemu su inače modra nebesa poprimila sivomaslinastu boju sa žutim saharskim premazom, a tako i na tlu i na automobilima, te nisam prepoznao svoj parkiran auto pred kućom, nazvao sam policiju i rekao da mi je netko zamijenio auto, valjda u sklopu zamjene stanovništva.
Jest, sve se nekako sretno poklopilo: užasne vrućine, žute prašine, prva velika navala znojnih turista, prvi šumski požari i kao šlag na tortu ispad iz elektromreže poradi kojega smo napokon razumjeli da se još nalazimo na zapadnom Balkanu, barem u južnom njegovu dijelu, neraskidivo spojeni s nekoliko država bivše naddržave plus Albanija. Pa kada u nekoj od njih kihne, svi se prehladimo. Najviše stradala Dalmacija, na svu sreću nakratko, ostala područja Trojedne kraljevine ostala su pod naponom. Nama koji pamtimo, vratilo se sjećanje na ratne godine, kada su srpski teroristi uništili strujnu mrežu u Dalmaciji, ne znajući da smo mi Hrvati! genijalni improvizatori u ratu i miru – u ne baš kratko, ali ni dugo vrijeme (na prijelazu 1993. u 1994.) uspostavljene su legendarne Otočne veze od Rijeke do Zadra, pa se Dalmacija kako-tako rasvijetlila. Glede ovoljetnoga ispada, nastala svađa je li mreža vrisnula u Crnoj Gori ili Albaniji, te zašto se nismo prištekali na Italiju kada nam je nuđeno. Nismo, valjda zbog nostalgije prema crvenoj i crnih uspomena na talijanski fašizam, što je, znači, bio antifašistički potez, koji nas je sada mogao skupo stajati, a ispad se i dogodio upravo u vrijeme kada Hrvatska slavi blagdan u čast početka komunističke revolucije i građanskoga rata, koji je počeo laganim izletom u šumu, a završio s Bleiburgom i Golim otokom. Krojači prazničnih kalendara tvrde da uopće nisu mislili na Brezovicu, nego na 22. lipnja davnoga stoljeća kada su hrvatski partizani u bitki kod Siska pobijedili Osmanlije, partizani presvučeni u kanonike, koji su se Hasanu opirali i oprli sve dok do zagrebačke Bakačeve ulice nije dojurio Toma Bakač i napravio reda na Banovini. Eto, za tu priliku zvoni malo zvono zagrebačke Katedrale svakoga 22. lipnja (ne znam je li i nakon potresa). Odmah nakon te hrvatske pobjede odjurio je sisački biskup Košić na Žumberak, zajedno sa Žumberčanima koji su imali presudnu ulogu u sisačkoj bitki, te su zajedno otišli do Jazovke gdje su komunisti u vrijeme Drugoga rata, a osobito 1945. oslobađali Krašićane, Pribićane i Sošičane, a dopunili jamu ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, kao i časnim sestrama milosrdnicama koje su godinama spašavale progonjene ljude i zauzvrat ubijene.
Malo sam ispremiješao povijest, ali to je od ovih pasjih vrućina. „Zašto se zovu pasje?“ pita me Tor, gurajući se sa mnom u naslonjaču. „Zato što se samo psi vuku ulicama, pa ni oni, zavuku se negdje u hlad, a ne kao ti, razmažena, klimatizirana životinjo.“ Mak se samo vuče po kući, gleda televiziju, posebno saborske rasprave, i one klimatizirane, srteerdekarbonizirane. Tu i tamo tužno mijauče, recimo kada je riječ o predsjedniku saborskoga Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. „E, vidiš, dobra je ideja bila da se taj odbor raspolovi, pa da bude jedan za ljudska prava, a drugi za prava manjina“, velim ja. „Ovako svaki Hrvat kojemu su povrijeđena ljudska prava, a ima ih koliko hoćeš, mora pisati Pupovcu i žaliti se.“ „I uopće, znadeš li ti koja su temeljna ljudska prava, životinjo“, pitam ga. Kaže da ne zna. „Prvo je temeljno pravo čovjekovo da se uopće rodi, onda ima neka prava i za života, što je već manje važno, ali nije za odbaciti, i na kraju ima pravo da bude dostojno pokopan. U svezi s tim pravom, upravo taj Pupovac ne može biti predsjednik za ljudska prava, barem dok ne otkrije gdje su ostatci dr. Šretera. A mogao bi da hoće, jer je u vrijeme srpske agresije bio u vezi sa srpskim teroristima u zapadnoj Slavoniji, što je u knjizi zapisano i nikada demantirano, pa bi te veze i sada mogao iskoristiti da se pronađe dr. Šretera. Ali ne će. A hoće biti predsjednik za ljudska prava, pa su ga blesavi Hrvati i izabrali. Opet.“ „Pa kakvi ste vi to ljudi“, frkće Mak, „pa gdje ja to živim. Pa nije li, pričao si mi, taj Šreter prvi organizirao HDZ u daruvarskom i lipičkom kraju?“ „Jest, naivan čovjek, vjerovao je da se sa Srbima sve može lijepo dogovoriti, a pouzdao se i u to da je popularan liječnik, doduše malo previše zainteresiran za hrvatski jezik.“
I tako mi razgovaramo, trošimo struju. Tor se u subotu tuži da nema novina, čita stare od četvrtka. Malo je ćorav, pa gleda samo velike naslove, recimo: „Vijeće Europe prozvalo Hrvatsku zbog poziva iz DP-a da se ukine financiranje Novosti“. „Aha, gazda“, kaže on, „sad ste gotovi. Europa protiv Hrvatske!“ Polako mu objašnjavam da je Vijeće Europe jedna zagonetna smišljotina u koju više-manje svi zemljopisni Europljani mogu ući i ulaze, ali nema veze s Vijećem Europske unije iliti Europskim vijećem. Tor pokušava razumjeti, znači, veli, postoji Vijeće Europe i postoji Europsko vijeće? To je kao da kod nas postoji Hrvatska vojska i Vojska hrvatska. Dvije vojske! „Ne pričaj gluposti, i nemoj sada miješati vojsku i politiku, posebno europsku“, srdim se. Nego, nastavljam, da ti objasnim što je politika, životinjo. Odvija se ovako, to jest u ovom slučaju, ali i inače često: Domovinski pokret želi (želio je) ukinuti državno financiranje tih Novosti, koje državi pakoste gdje stignu, dakle ne žele ukidanje nego prešaltavanje na tržište, pa što bude. Ako se na tržištu održe, dobro, ako ne nikomu ništa. Novoformirana staroformirana vlast nađe se u škripcu, već je malo popustila oko SDSS-a i ne bi dalje, ali traži alibi, misli, misli i sjeti se da postoji to čudno Vijeće Europe i da je ondje, štoviše, glavna tajnica jedna Hrvatica. Onda njoj jave preko tajnoga telefona da nagovori Vijeće Europe koje pojma nema o Novostima i što Novosti rade, neka to Vijeće digne veliku buku, „prozove“ Hrvatsku, pa će Vlast imati manje štete i lakše objasniti hrvatskom narodu zašto država mora financirati Novosti. „Mi bismo, dragi hrvatski narode, rado prestali financirati Novosti iz našeg, to jest vašeg državnog proračuna, ali ne da nam Europa. Pa tako ostaje kako jest, a Novosti će nas, to jest vas, i dalje...“. „Nemoj prostariti, gazda“, reče Mak, „mi svima u selu pričamo da smo iz fine kuće. Ali novostidobro si objasnio. Zašto se ti ne baviš politikom?“ „Eh, životinjo, kada sam se ja bavio politikom, bilo je drukčije. Kada sam se počeo njome baviti, cinkali bi nas Beogradu, a ne kao sada Strasbourgu. Onda smo rekli: nikada više ne će se nitko pačati u naše posle, i tako je neko vrijeme i bilo. Ne će nas nitko prozivati. Nikakva naddržava. Ali su se vremena promijenila, mene izbacili iz politike, i ne samo mene, došli novi ljudi. Čak su i Dan nezavisnosti 25. lipnja 1991. maknuli iz blagdanskoga kalendara i pomaknuli u manje važan spomendan.
Mak i Tor se snuždili. Objašnjavam im dalje da su cinkeri upravo oni drekfreseri koji bi rado i sada cinkali Hrvatsku Beogradu. I da je Domovinski odustao od mnogočega, ali ne i od bitnoga, i da to nije razlog da ga sada oporba proziva za odustajanje. Štoviše, kada se sve zbroji, Vukovarci igraju inteligentno, odnekud znaju što je realna politika. Zastanu kada vide da bi neki njihov zahtjev mogao srušiti koaliciju, na radost lijevih i mnogih desnih, pa i „starijeg“ partnera, kojega drukeri optužuju da je skrenuo previše udesno, što nije točno, a drukeri se obraćaju baš onim zemljama koje su doista skrenule udesno, europskim, velikim. Poučak: sve europske države mogu skrenuti udesno, osim Hrvatske. Jer, navodno, samo Hrvatska ima putra na glavi iz već dosta daleke prošlosti, za što se brinu razne Novosti iz Hrvatske i Srbije, mitovima i legendama vrlo providnim ali opakim, recimo Šaranovom jamom u kojoj speleolozi nisu našli ni jednu jedinu kost, ali se zataškalo, a do prije desetak godina ondje gostovali likovi kao Aleksandar Vulin, ne sjećam se je li i Vučić, a „brojke“ rasle do sedamdeset tisuća, valjda kao pandan jasenovačkim sedamsto tisuća. Jest da je opako, ali uđe u uho, po onoj tko je jamio, jamio.
Pustimo sada to, pa i Strasbourg, ali ne i Leipzig, kamo su se uputili naši reprezentativci iz baze u mjestu kojemu nikako nisam uspio zapamtiti ime, podsjećalo me na neki neurolijek za ljude slabih živaca. Na žalost, ovu rubriku moram predati u ponedjeljak popodne, znači prije utakmice s Italijom, u kojoj ne očekujem ispad Hrvatske iz elektromreže. Uostalom, što god da bude, mi ostajemo svjetska reprezentacija, a Europa je ionako zanemarivo slijepo crijevo Azije.
Ali ima jedna stvar do koje mi je stalo kao i do hrvatske nogometne pobjede. Kada sam, naime, u prošloj kolumni pisao o Matošu ali i o Tovarniku, spominjući reviziju, nisam u tom času znao da je revizija upravo obavljena i rezultati idu sto tovarnikposto u korist Tovarničana. Citiram: „Stalni sudski vještak za računovodstvo, financije i gospodarstvo Davorin Peti zaključio je na temelju dokumentacije, ugovora, računa, privremenih situacija, izvadaka sa žiro-računa 2340009-110187281, bankovnih potvrda i zemljišnoknjižnih izvadaka da su sredstva Matice hrvatske, Vlade RH i Grada Zagreba u ukupnom iznosu od 7.727.102,38 kuna u c i j e l o s t i n a m j e n s ki u t r o š e n a. Kuna!
Znači, gospođe i gospodo, da su ljudi iz Društva AG Matoš bili u pravu glede čistih računa u obnovi Matoševe rodne kuće i gradnji Kulturnoga centra uz nju. I da su svi oni, kako god se zvali, koji su postavljali zbunjujuća (za javnost) pitanja „gdje se nestali novci“, govorili napamet, namjerno ili loše savjetovani, produljujući tako ionako predugu trakavicu. Takvi se sada moraju ispričati, iako kasno. Još nešto: za rečenu reviziju ni općina nije našla novaca, pa je uskočilo Društvo Dragutina Tadijanovića iz Rastušja. Zašto? Ne samo zato što je Tadija bio posvećen Matoševim djelima, nego je bio i predsjednik odbora Društva AGM, štoviše najzaslužniji što su Vlada (Ivo Sanader) i Grad Zagreb (Milan Bandić) ušli u pothvat s omašnom svotom dovoljnom da se napola (i više) obavi velik posao, nedovoljnom ipak da se dovrši saga – preostalo je još uređenje interijera i rodne kuće Matoševe i Centra za kulturu. A da ne bude sretnoga svršetka pobrinula su se bivša vodstva Matice, tužakajući zbog svote koju je centrala „posudila“, mizerne svote u ukupnom trošku. ... O nalazu vještaka sada su obaviješteni i svi ogranci Matice, pa neka se zamisle i zapitaju se tko ih je to nabrijao protiv Tovarnika.
I što sada? Pa sada je, držim, na Vladi RH da prekine tu farsu, izdvoji iz proračuna ne tako veliku svotu za dovršenje žalosne priče o Tovarniku i Matošu. Ponavljam (po stoti put u ovih dvadeset godina): ni Tovarnik ni Matoš nisu zaslužili tako nehajan, u najmanju ruku, odnos prema njima. Tovarničani su prošli kalvariju u srpskoj agresiji, srpski je štab bio u Matoševoj rodnoj kući, mnogi Hrvati završili u masovnoj grobnici skupa sa svojim župnikom, kuće razrušene, preživjeli u izgnanstvu, mnogi postali braniteljima, a eto – kada su se vratili u svoje naselje – prije nego obnovi svojih kuća prišli projektu obnove Matoševe. I lijepo je krenulo, pa ružno zastalo. I stoji. To je sva istina, ukratko: hrvatska ne samo kulturna nego i nacionalna sramota. Još se možemo iskupiti, valjda i hoćemo, ali će ostati gorak okus.
Nagrada V. Nazor
Početkom prošloga tjedna bio sam priveden na dodjelu najveće državne nagrade za umjetnost, nazvane po Nazoru (a ne po Matošu). Ovaj put dodjela u HNK, gdje se okupila valjda kulturna elita, a kada je zasvirala hrvatska himna (čast), bacio sam pogled na elitu i ustanovio da je samo sedam ili osam nas stavilo ruku na srce. Što govori samo po sebi. Nagrađeni (doživotna i godišnja), valjda sve O.K., neki i predugo čekali. Za film životna nagrada Branku Schmidtu, potpuno zaslužena. Ali me je godišnja nagrada za film malo zabrinula. Prvo, riječ je o dokumentarcu, tema El Shatt. Tema svakako zanimljiva i nije u tomu problem. Nego u prethodnim i naknadnim obavijestima da je to jedan od dnevnik pauline pnajgledanijih filmova, a imao je nekoliko tisuća u kinima. Za dokumentarac podosta. Redatelj meni nepoznat, ali vidim da je dobio simpatije izjavama o crnim godinama tuđmanovštine. Ni u tomu nije problem, čovjek zna gdje (danas) živi i kako skupiti poene. Nego je problem u nečemu drugom, odnosno u nekomu drugom: godišnje nagrade bile su za filmska djela u 2023., a te je godine imao premijeru i cijele godine prikazivan igrani film Dnevnik Pauline P., koji je u kina privukao blizu stotinu tisuća gledatelja i gledateljica. Igrani. Pa po kojem kriteriju taj film, odnosno redatelj, nije zaslužio Nazora, i za koga se to snimaju filmovi. Ili su filmovi za djecu i mladež niži filmski žanr? Možete reći da se u ovom mojem osvrtu radi o nepotizmu, ali svašta se može reći. I na kraju, bilo bi lijepo da se uz svaku nagradu navedu imena „procjenitelja“, povjerenstva, žirija ili kako hoćete, pa da znamo tko to arbitrira.
Isto bi trebalo vrijediti za svaku nagradu i svaki natječaj – u trenutku kada se raspiše natječaj za književna djela, recimo, odmah treba navesti i imena članova žirija ili kako se već zove. Tako da čovjek unaprijed zna treba li uopće slati djelo ili projekt na natječaj, te ako prevladavaju lijeva imena, onda se ne treba ni truditi (ionako se s prijavama komplicira, te moraš biti e-građani i svladati mnoge zamke). Ja sam h-građanin iz mračnoga doba tuđmanovštine, što bi rekao el-shattovac, što je procjeniteljima iz svijetloga doba poznato, pa jedva čekaju da im dođem u ruke. Još kada u HNK, na rečenoj dodjeli, vide da držim ruku na srcu, eh, to je već za infarkt. Ne uklapam se u današnju kulturnu elitu. Hvala Bogu.
I posve na kraju: kiša u noći s nedjelje na ponedjeljak dobro mi je oprala auto i odmah sam ga prepoznao. Vozimo se, znači, dalje, prema punom ljetu i nezadrživom neodrživom turizmu. Uz paklene vrućine i savjete koje stalno slušamo – kako se odjenuti, kada izaći iz kuće, o vodi da i ne govorimo. Jer je naš narod valjda blesav, pa na plus četrdeset navlači rukavice, šal, topli kaput, i onda šeće unaokolo, a što se može. Jest, čudo je da smo se održali u povijesti.
