Srpski polusvijet
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 26 Lipanj 2024 09:53
Srbi nikada nisu bili suvereni dio europske civilizacije
Da je sve samo gola maštarija, ja bih se zabavljao, no da je doista izvedivo, ja bih bio prestravljen i duboko zabrinut. Ili da je bajkovita deseteračka priča ispunjena balkanskom egzotikom, mogao bi se snimiti film o jedinim europskim urođenicima...
i tako u nedogled o Svesrpskom saboru kao promotoru i zaštitniku „Srpskog sveta“. svesrpski saborNo ruganje prestaje kad se shvati da je Svesrpski sabor srpskog naroda – dakle već poznato i prepoznato „SSSS“ ili četiri ocila – još jedna ratnohuškačka tlapnja zločinca i nakazna utvara s previše zaluđenih sljedbenika pa tu više nema mjesta humoru i ruganju. Prošlost nas bolno prisjeća na užasne povijesne epizode u kojima je svesrpstvo bilo pogubno za ljude u ovom dijelu Europe. Narodi koji žive u okruženju dvostrukih SS-ovaca imaju s njima izrazito loše iskustvo i neisperivu traumu.
Žalosna je činjenica da koliko god grubih šamara dvostruki SS-ovci u prošlosti primili, ništa ne pomaže osim ovog što sada sami sebi rade. Svojim se svesrpstvom odmiču i ograđuju od svakog dodira s judeokršćanskom civilizacijom i europskom kulturom. Nažalost ta njihova samoizolacija nije plod katarze, iskupljenja ili nedajbože pokajanja i suočavanja sa sramotama prošlosti, već mitomanski umišljaj superiornosti prema svima osim svojim gospodarima. Ipak, ta želja služinčadi za plemenskim okupljanjem može biti i na dobrobit europskim narodima – ako se servi dobro zatvore u svoj rezervat i puste susjedstvo na miru. Ali samo do sljedeće pljuske.
Među Srbima i Srbijancima davno je nestalo i ono malo stida s pomoću kojeg su držali kakav-takav, uglavnom vašarski priključak s europskom uljudbom i to je razlog zašto ne postoji učinkovita civilizacijska pedagogija koja bi dala vidljive rezultate. Srbi nikada nisu bili suvereni dio europske civilizacije, njezine kulturološke sastavnice; umjeli su se prikrpati, teatralno odglumiti, ali su ostali sluge izdajničke naravi. Ostali su Servi onih osvajača što su civilizacijski mrzili Europu (do danas je ostalo isto) i radili na njezinom uništenju.
Masovnu likvidaciju Bošnjaka, muškaraca i dječaka, u Srebrenici Ujedinjeni Narodi su 23. svibnja ove godine proglasili genocidnim činom. Nigdje ni spomenuti ni prozvani Srbi i Srbijanci sami su prepoznali svoj gnusni čin, ali su glasovanje o Rezoluciju o Srebrenici proglasili svojom pobjedom i sramotom Ujedinjenih naroda(?) – jer se tako oni osjećaju i tako srebrenucase u njih broje glasovi, a preko osam tisuća likvidiranih za njih ostaje tek povijesna izmišljotina srbomrzaca. Za Srbijance i Srbe poraze proglašavati pobjedama dio je šizofrene mitomanije koja iza svojih zarakijanih hordi ostavlja tisuće mrtvih i milijune unesrećenih.
Počevši od poraza na Kosovu 1389. pa do bombardiranja Srbije 1999. niska povijesnih laži i sramota toliko je dugačka i srasla sa svetosavskom mitomanijom da Saveznici, tj. pobjednici nad nacifašizmom u 2. Svjetskom ratu nisu više znali kako zaustaviti zacrtani svesrpski genocid nad Kosovarima, nego su protiv tog šovinizma morali upotrijebiti pedagošku vojnu silu. I opet u svesrba nema stida, kako ni za kraljoubojstvo (1903. ubojstvo Obrenovića) tako ni za ubojstvo Stjepana Radića i hrvatskih prvaka u Narodnoj skupštini u Beogradu (1928.). Nema mrve pokajanja ili sućutnosti već se svakim novim beščašćem uznosito vraćaju slijepom prkosu, a sebe proglašavaju žrtvom. Lažljiv jezik mrzi svoje žrtve. Sigmund Neumann (1904. – 1962.), njemački politolog piše: Povijest Srbije je beskrajna borba opterećena nasiljem bez granica nepoznata među uljuđenim zemljama. U toj borbi u kojoj laž, prijevara, izdaja, i osveta, ubojstvo i zločin bijahu poznati kao normalno pravilo, rasla je srpska generacija i četništvo, istomišljenici generala Mihajlovića, pa se tako bez muke može objasniti politički banditizam koji karakterizira srpske političke i vojne vođe.
Pokazalo se da su Srbijanci i Srbi, njihova politička i tzv. intelektualna elita imuna na povijesnu stvarnost i činjenice u prošlosti; otporna na svaku sramotu i civilizacijsko posrnuće i nema te pljuske ili kazne koja će ju otrijezniti i privesti titorazboritosti. Možda ipak ima samo jedna, za njih bolna istina razornija od savezničkih bombi i svih UN osuda o kojoj dvostruki SS-ovci uporno šute. Duboko u podzemlju svoje zaluđenosti sobom oni ipak znaju da su kao narod i pojedinci posve nevažni i da njih, Srbe i Srbijance, nitko, ali baš nitko na svijetu ne treba niti ih se sjeća osim kao notorne lažljivce i agresore iz Domovinskog rata i Rata u BiH. To boli i njihova se nadutost teško miri s vlastitom beznačajnošću. Zato se tako rado prisjećaju Jugoslavije i Pokreta nesvrstanih, vremena kad im je Hrvat, lažni bravar Tito i pravi Kominternin ubojica, omogućio da za jedno vrijeme Beograd bude globalno prepoznat. Stoga su zasužnjeni i frustrirani slikama „slavne“ prošlosti; zato rado čitaju memorandume svojih akademika o svjetskoj povijesti koja opako krijepi srpskosrbijansko ludilo, šovinizam i rasizam pod parolom: „Samo Srbi svi i svuda“ ili „Samo sloga Srbina spasava“. Zato besmislice o staroegipatskim faraonima – Srbima, rimskim carevima i papama opet Srbima, globalno značajnim umjetnicima – svi nekako Srbi, ili o Isusu i apostolima srpskog roda... i do u beskraj o srpskim carstvima i civilizacijskim začecima. No, kad im se vide opanci, Žikino kolo i dragačevski sabor trubača u Guči sve izgleda domorodački i biva posve jasno da uljuđena Europa takve urođenike prihvaća s velikom rezervom i samo na razini živopisnog folklora, i ništa preko toga.
Taj mali poturčeni narod plače i nariče nad onim što nije nikad ni bio niti ikad posjedovao. Takvim je junačkim cviležom sebi priskrbio samo podsmjeh i civilizacijske okrajke kojima se ne prestaje uljepšavati. Kad je završio sa služenjem Turskom carstvu, Srbin je sebi našao novog gospodara – carsku Rusiju, i to traje skoro do danas. No uvijek je to bio geopolitički interes Rusije i način da izađe na toplo more, a ne bratsko pravoslavlje. Srpsko svetosavlje i rusko pravoslavlje nemaju značajnih poveznica, naime svetosavlje nije kršćanstvo već politički projekt „prisajedinjenja zapadnih zemalja“. Sada se ta ljubav „nas i Rusa trista milijona“ ponešto gasi; sluge slute ruski poraz u Ukrajini. Rusija kao kineski vazal odradila je svoju zadaću testiranja Zapada i nakon svršetka rata sovjetska Rusija u ovakvom teritorijalnom ustroju neće opstati. Naime Kini treba platiti pomoć u vojnom materijalu i opremi, a ruska nafta i plin to ne dosižu podmiriti pa preostaje samo teritorijalni ustupak Kini. To je razlog zašto se već neko vrijeme svesrbi polako okreću pravom gospodaru rata u Ukrajini. Ono ispod kralježnice sada Srbija velikodušno nudi N. R. Kini (ideje vaše, vazelin naš). I opet će se oriti „nas i Kineza milijarda i po“.
I teško da se u doglednoj budućnost išta u Srbiji može promijeniti, ne pomaže ni lijepo ni grubo. I čemu? Ne postoji Vučićeva i neka druga Srbija, samo jedna uvijek isto pohlepna i prijetvorna Srbija zaluđena Načertanijem Ilije pupovacGarašanina. Stoljeća podrepašenja – a pogotovo akindžijskog i maroderskog služenja Osmanlijama – da ne spominjem „šetnju opanaka“ i 273 beogradske džamije, ostavili su duboke ožiljke na sužnjima i stvorili gnjevan narod „nadaren“ pohlepnom geopolitičkom ambicijom, ali narod lišen civilizacijskih darova.
Ipak, na okupljanje SSSS-a nije stigao Milorad Pupovac i time je verificirao činjenicu da je jedan od ponajboljih hrvatskih političkih trgovaca. Važnije mu je ponderirati s osam (prevažnih) manjinskih saborskih glasova i utirati put Srbima kao konstitutivnom narodu RH. Tko vlada s osam glasova manjinaca u Hrvatskom saboru, de facto vlada Hrvatskom i Pupovac u posjedu ima Jedan Prsten da svima gospodari, Jedan za svima seže//jedan prsten da sve okupi i u tami ih sveže.
Ne bi to Milorad Pupovac smio da mu vladajući to ne omogućuju, i opet smo na pogubnim „nacionalnim ključevima“ partijske prakse. Promišljen, vješto umrežen i premrežen Milorad je dobro shvatio da SSSS vodi u samooznačavanje, stigmatizaciju od vlastite ruke, u modus operandi atipičan za srpskosrbijansku perfidiju – i za trenutak povukao ručnu. Čini mi se da on već zna tko će biti Vučić poslije Vučića pa ne valja trčati pred rudo. Uostalom, on zna da će hrvatski ustrašenci biti prema njemu velikodušni i bogato ga nagraditi.
Davor Velnić
