Sjećate li se čime je izvršen posljednji atentat na političara u Hrvatskoj?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 29 Srpanj 2024 13:01
Postajemo Amerika, kažu ljudi. Krešimir Pahoki, umirovljeni djelatnik MORH-a koji se propio, u Daruvaru je ubio majku i još petero ljudi. I svi se pitaju gdje je sustav zatajio. Tko je to trebao spriječiti i zašto nije. Odgovor je – nitko. Da biste nekog spriječili da počini masovno ubojstvo, prije svega morate znati da ga on planira počiniti.
Po svemu što je javnosti poznato, ubojica iz Daruvara nije ništa planirao. Jednostavno je odluku donio taj čas. I otišao u starački dom. I pobio ljude. Ako ni on sam nije znao da namjerava pobiti ljude dok nije uzeo pištolj i krenuo to učiniti, onda nije mogao znati nitko drugi.
Nije imao debeo dosje, kako mediji pogrešno navode, jer nikad nije osuđivan, imao je nešto kaznenih prijava koje je skupio uglavnom u posljednjih mjesec dana zbog prijetnje i tučnjave. Takve prijave, za remećenje javnog reda i mira, imaju deseci, ako ne stotine tisuća ljudi u Hrvatskoj. I u svakoj državi. Ne možete ih strpati u zatvor i doživotno držati ondje zbog pijane ulične tučnjave. Ako ih pustite, kad-tad, mogu nešto učiniti. Mogu i oni koji nemaju nikakvih prijava, uostalom.
Mnogi masovni ubojice ili atentatori, poput neuspješnog atentatora na Trumpa ili onog poremećenog Koste u Srbiji, u životu nisu učinili baš ništa što bi upućivalo da bi jednog dana mogli uzeti oružje ili nekog ubiti. Uostalom, nema naznaka da je do posve nedavno s Pahokijem itko imao problema niti da je on sam imao problema. Susjedi kažu da je bio normalan, družio se sa svima. Provodio je dane s pivom pred dućanom, no to rade i brojni drugi umirovljeni ili besposleni pa ne ubiju nikad nikog. To ga nije činilo rizičnim ni sumnjivim. Svi sad prozivaju policiju i pitaju zašto mu nije oduzela ilegalno oružje, pa i predsjednik Milanović. I ne mogu reći da to pitanje nije razumno i na mjestu, pod uvjetom da je policija za njegov kolt znala ili trebala znati. No mogao je te ljude komotno zatući i sjekirom. To su većinom bile gotovo nepokretne umirovljenice u osamdesetima. U Europi su napadi noževima na prolaznike na ulici sve češći – i smrtonosni. Počinitelje se u medijima ne identificira po bilo kojoj osnovi, iako svi znaju tko su. A ni u Hrvatskoj, osim ako su bili branitelji.
Sjetite se SFRJ-a
Naravno, istraga se unutar policije mora provesti, je li stvarno bilo prijetnje oružjem koja se spominje u medijima, a nema je u policijskom izvješću niti itko od susjeda zna išta o tome. Je li trebalo pretražiti kuću, oduzeti mu ilegalno oružje. Procedure postoje i treba ih se držati. No koliko je teško nabaviti ilegalno oružje bilo gdje u svijetu? Otprilike koliko je teško kupiti i gram podjednako ilegalnog kokaina. Kazne za dilanje droge i oružja slične su, vrlo stroge, i posve beskorisne.
Sjetite se kontrole ilegalnog oružja u SFRJ. Dva dana nakon što je počeo rat, svi su ga imali. Usto, postoje zemlje poput Švicarske u kojima gotovo svi ne samo da imaju oružje nego i prolaze vojnu obuku, a pucnjave su rijetke, masovna ubojstva još rjeđa. I one gdje je građanima držanje vatrenog oružja posve zabranjeno, poput Srednjoafričke Republike ili Somalije, a opet ga svi imaju i šetnja ulicom je poput šetnje Comptonom osamdesetih.
Za masovne pucnjave i masovna ubojstva nisu krive puške ni oružje. I to koliko su negdje česte ne korespondira sa zakonima o oružju, pa ni time kako se provode. U SAD-u postoji kultura oružja, u Švicarskoj ne, iako u obje zemlje građani u sličnoj mjeri posjeduju oružje.
Kriva je puška, krivo je društvo
A nije krivo ni društvo. Sad brojni krive policiju i one koji su znali da Pahoki ima oružje, a neki pak krive “sustav” jer on navodno nije više mami mogao plaćati skupi dom od svoje ne baš velike mirovine, a ona je odlučila kuću ostaviti – udomiteljima.
Što god da je istina, ne smijemo pristati na narativ da je “društvo krivo” jer to znači da nitko nije kriv. Time se skida odgovornost sa svakog pojedinca za njegov čin i prebacuje na širu zajednicu, a onda se time manipulira po potrebi. Na primjer, kad ubojstvo počini muškarac, a među žrtvama ima žena, ili su isključivo žene, odgovornost se kolektivno pripisuje svim muškarcima i oni se etiketiraju kao društveni problem. Kad pak kakav masovni pokolj počini ilegalni imigrant, ne smije se ni spomenuti tko ga je počinio jer to je islamofobija, a kriviti ilegalne imigrante u cjelini je fašizam.
Usto, ako je masovni ubojica netko koga se može politički svrstati, po bilo kojoj osnovi, na desnu stranu političkog spektra, kriva je ideologija i bujajući fašizam. Čak i kad zapravo nema veze s politikom i u stvari je samo potpuno lud, a nitko ga nije spremio gdje mu je mjesto. Ako je ubojica netko s lijeve strane političkog spektra, krivo je “društvo” koje ga je na to natjeralo jer je “društvo” nepravedno. Ako je ubojica netko tko nije imao političkih afilijacija, kriva je puška. Pa trebamo strožu kontrolu oružja, a i svega ostalog.
Što je trebalo napraviti?
Ono što je bitno jest da se takvi slučajevi, u Hrvatskoj srećom rijetki i izolirani, često koriste za uvođenje restrikcija, pa i represije, za gušenje sloboda. Ako netko puca na Markovu trgu, zabranit će se turistima da hodaju po njemu. Ako netko pijan sa 100 na sat pregazi djecu kraj vrtića, uvest će se ograničenje od 30 km/h u cijelom gradu, što je praksa u posljednje vrijeme na zapadu i u biti teroriziranje normalnih vozača, dok će pijane budale i dalje voziti sto na sat po gradu jer se ionako ne obaziru na ograničenja. Ako netko zapuca u staračkom domu, pa se postavi pitanje kako je onamo ušao s oružjem, treba li imati naoružane zaštitare na ulazu u dom i time dodatno dignuti ionako besmisleno visoke cijene?
Svi, naravno, žele takve besmislene smrti spriječiti. I posve je normalno da se svi pitaju što se moglo i trebalo učiniti prije nego što je Pahoki pobio te ljude. Problem je što bismo, kad bismo htjeli spriječiti sve takve nemile događaje, morali doslovno uvesti totalitarnu državu najgore vrste, poput one nacističke ili komunističke, a ljude tretirati kao malu djecu. Zabraniti sve potencijalno opasne predmete i radnje, sve poremećene i imalo sumnjive držati u zatvorima bez suđenja na neodređeno vrijeme, i svakom zalijepiti jednog policajca na leđa. Morali bismo cijelu zemlju pretvoriti u jedan veliki zatvor. A ni tada ne bi pomoglo jer se ljudi ubijaju i u dobro čuvanim zatvorima. I SSSR-om su harali deseci serijskih ubojica poput Čikatila, kao i Amerikom, samo ondje tisak nije o tome pisao.
Apsolutna prevencija zločina, nažalost, nije moguća. Naročito ne ovakvih. A cijena pokušaja takve apsolutne prevencije jednostavno je prevelika i u ljudskim pravima i slobodama i u novcu. Naša civilizacija, međutim, upravo tomu teži. No sloboda uvijek podrazumijeva da moramo biti spremni u njezino ime preuzeti i određeni rizik. A puno je veći rizik da bi vlasti i totalitarni umovi mogli pokušati uvesti apsolutnu kontrolu svačijeg života u ime apsolutne sigurnosti građana. Odnosno, kako je Margaret Thatcher jednom rekla, tko između sigurnosti i slobode izabere sigurnost, na kraju će ostati bez obojega.
To se ovdje ne može dogoditi
U Americi su pokušali ubiti Trumpa. Šefica tajne službe Kimberly Cheatle nakon saslušanja u Kongresu podnijela je ostavku, nakon što je demonstrirala zapanjujuću nekompetenciju i servirala neke od najjadnijih izgovora u povijesti, poput opasnosti od postavljanja agenata na kosi krov. Na kraju su se, neočekivano, i demokrati, koji su je i postavili, pridružili zahtjevu republikanaca za njezinu ostavku. Doduše, mnogi se pitaju je li to zato što nije uspjela spriječiti atentat na Trumpa ili zato što atentat nije uspio.
Takve situacije, da se obje stranke slože o nečijoj smjeni – jer svakog je jedna od njih postavila – u SAD-u su rijetke, u Hrvatskoj još rjeđe. Za nekompetenciju i promašaje najčešće se napreduje u službi. No kod nas se to teško može dogoditi. Zadnji pokušaj napada na nekog političara bio je napad giricama i četvrtinom limuna na Milorada Pupovca, koji je nakon toga mjesecima cvilio kako živi u strahu i panici. Glumatao kao Neymar. A Trump je deset sekundi nakon što mu je metak otkinuo komad uha ustao i pozvao okupljene na izbornu borbu.
Prije toga, imali smo atentat na predsjednika Ivu Josipovića, koji se sveo na prijetnju bombom dostavljenu našem veleposlanstvu u Njemačkoj, koju nitko nije vidio niti pronašao. Niti je njemačka policija pronašla dokaze da je itko pismo zapravo poslao. Ivo Josipović odlučno je, unatoč opasnosti za svoj život, otišao u Njemačku, a kad se pojavila sumnja da je sve skupa zapravo propagandna namještaljka iza koje ne stoje ustaše nego Udba, zaključio je da je to djelo ustaških udbaša. Bit će da su se ustaše infiltrirale u sve pore Udbe. Jedini slučaj prije toga bio je pucanj na Franju Tuđmana još prije rata, na predizbornom skupu, koji su mediji, tada uglavnom izrazito projugoslavenski, pokušali minorizirati ili “spinati” da je sve skupa bilo bezopasno, Srbin se malo naljutio jer Tuđman govori gluposti, a zaštitari su pretjerano reagirali.
Mogao bi netko pomisliti da naši političari nisu nikom vrijedni ni metka. No istina je drukčija, većini njih metak ne bi okrznuo uho, nego bi, kako je lucidno primijetio Hrvoje Hitrec, ušao na jedno, a izašao na drugo. A da ne ne bi počinio nikakvu štetu.
Marcel Holjevac/7dnevno
