Hrvoje se srami Hrvatske, ali barem ima ‘svoju’ Srbiju
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 16 Kolovoz 2024 19:02
Kada su u pitanju povijesno-ideološke teme i prijepori u Hrvatskoj, dominira jedan trojac s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić. Za pola stoljeća studenti povijesti će na predmetu „Povijest historiografije“ učiti o Tvrtku, Ivi i Hrvoju kao predstavnicima jugoslavenske istoriografije u suverenoj Hrvatskoj 21. stoljeća.
Jakovina nam je poznat kao hagiograf jugoslavenskog diplomata Budimira Lončara i redoviti pripovjedač avantura Josipa Broza Tita za ekstremno lijevi Telegram. Goldstein je bizantolog, sin pokojnog Slavka, „stručnjak“ za Drugi svjetski rat i drobilice jasenovačkih kostiju. A Klasić?
Influencer Hrvoje je i pjesnik
Hrvoje bi mogao nadmašiti svoje kolege Tvrtka i Ivu. Pretvara se u pravu medijsku zvijezdu. Odnedavno je voditelj na Vida TV-u, Pupovčevom audiovizualnom projektu. Ondje ugošćuje kolege apologete jugoslavenskih dogmi. Autor je dokumentarnog serijala „Partizani“, kojeg HRT nije htio prikazati, pa se na radost Eugena Jakovčića emitira na Al Jazeeri. Kolega Dragan Markovina, povjesničar koji je Jugoslaven, a Hrvatska mu ništa ne znači (njegove riječi!), ovako je opisao Klasićev dokumentaristički poduhvat: „Spektakularno!“.
Influencer Hrvoje piše i za “24 sata”. Tvrtko spjeva o Titu na Telegramu, Hrvoje u ovom mediju. Ovako je naslovio svoju odu komunističkom zločincu: „Od ilegalca do vojskovođe i državnika“. Kakve slike prolaze kroz Hrvojevu glavu kada piše o Titu? Pročitajmo zajedno: „Datum je 8. lipanj. Godina je 1944. Tog jutra Josip Broz Tito probudio se s jednim od najljepših pogleda na svijetu. Nebo bez oblačka i beskrajno plavetnilo Jadranskog mora. Spokoj su “remetili” tek šum valova u daljini i graktanje pokojeg galeba“. Klasić je i nadaren pjesnik! Mogao bi biti začetnik haiku poezije o Titu.
Klasić – hagiograf Mike Špiljka
Poput Tvrtka, i Hrvoje ima idola iz jugoslavenske mitologije – Miku Špiljka. Napisao je hagiografiju pod naslovom „Mika Špiljak – revolucionar i državnik“. I ovdje se pjesnički izražava i divi “velikom revolucionaru”. Opširnu analizu njegovog djela napisao je povjesničar Nikica Barić s Hrvatskog instituta za povijest. Ocijenio ga je „nedorečenim, površnim i prožetim neutemeljenim povijesnim interpretacijama“.
Kao profesionalni povjesničar, Klasić se nije pretjerano koristio izvorima i relevantnom literaturom, te pogrešno navodi kako se knjiga temelji na obilnoj arhivskoj građi, piše Barić. Evo i primjera što se sve može naći u „povijesnom“ djelu Hrvoja Klasića: „Davne 1940., na Šestoj zemaljskoj konferenciji SKOJ-a, mladom komunistu iz provincije sigurno su se glavom motale svakakve misli“.
Zašto čuvar jasenovačkog mita Klasić ne želi otići u arhiv i dokazati svoje teze?
Hrvoje je poput svojih kolega i strastven čuvar jasenovačkog mita. Također za „24 sata“, pitao se kako je moguće da „negatori genocida u Jasenovcu“ drže predavanja, tribine i pišu knjige, a u Europi bi ih se kaznilo, novčano ili zatvorom. O Jasenovcu se već sve zna, nema potrebe za istraživanjima, a usudi li se itko reći da „službena povijest“ ne odgovara arhivskom gradivu, Klasić bi na Pupovčevoj televiziji mogao snimiti emisiju o Jasenovcu, pozvati Goldsteina i polijepiti desetak etiketa na neovisne istraživače i povjesničare koji se usude – raditi svoj posao.
Jedno Klasić neće napraviti, pa niti njegovi prijatelji Tvrtko i Ivo. Neće otići u arhiv i napisati doista znanstveno djelo ili barem čvrstim argumentima pobiti ono što izlazi u javnost o logoru. Možda zato što je zauzet gostovanjima na televizijama, pisanjem scenarija za ideološke dokumentarce, skladanjem arija u čast komunističkim birokratima… nema Hrvoje vremena za opravdavati titulu doktora znanosti povijesti.
Simpatizer totalitarnog režima dijeli lekcije simpatizerima totalitarnog režima
Jeste li uspjeli formirati sliku o Klasiću, vi koji ne pratite hrvatsku historiografiju i neiscrpne rasprave o povijesti Drugog svjetskog rata? Hrvoje Klasić je simpatizer totalitarnog režima, totalitarnog diktatora i totalitarne vojske koja je pobila najviše Hrvata u povijesti. Dakle, on je i više nego pozvan – dijeliti lekcije onima koji su u Imotskom pjevali ustaške pjesme i mahali zastavom HOS-a!
Nakon što nam se država u Imotskom gotovo pa raspala pod teretom ustaštva, Klasić je stigao u studij Večernjeg lista ne samo kao povjesničar, već i kao pravnik, psihijatar i astrolog. Ondje je dao dijagnozu Thompsonovoj publici i otkrio javnosti kako ona zapravo najviše voli slušati Cecu. Hrvoje je rekao, dakle istina je! Za čovjeka koji može ući u najdublja prostranstva Titovog i Špiljkovog uma, ući u um „ekstremnih desničara“ u Hrvatskoj nije nikakav problem.
I Tito je bio sluga Adolfa Hitlera, sve do 22. lipnja 1941.
Članak koji sumira Hrvojevu psihoanalizu nosi naslov: „U Imotskom su bile dvije skupine ljudi. Prvi su ekstremni desničari, a drugi danju govore ZDS i noću slušaju Cecu. To je shizofrenija“. Akademski govor prije svega! Prvo, novinarka koja je razgovarala sa malim Špiljkom, ističe poruku našeg influencera kako izgrednike u Imotskom treba kazniti. „Mogli smo računati na to da će društvo 2024. biti toliko demokratsko i razvijeno da nećemo morati kažnjavati ljude koji uzvikuju pozdrave koje su koristili sluge Adolfa Hitlera, ali očito trebamo“, kaže odlučno Hrvoje.
Isti onaj Hrvoje koji vam nikada neće priznati kako je Tito također bio sluga Adolfa Hitlera, sve do 22. lipnja 1941., kada je Staljin s nevjericom dočekao vijest da su njemačke gusjenice ušle u njegov komad Poljske. Također, Hrvoje ne bi kažnjavao one koji u Brezovici odaju počast slugama SSSR-a. Nije to isto, reći će oni koji tvrde kako pravi komunizam još nije iskušan, nacisti su ubijali temeljem vjere i rase. Ono što neće reći jest to da su komunisti ubijali bez diskriminacije ili na temelju “klase”. Iz toga možemo zaključiti kako su svi poljski časnici ubijeni u Katynskoj šumi umrli sretni zbog toga što je njihov metak bio komunistički, a ne nacistički.
Psihijatar Hrvoje zna, on može ući u duše imotskih ustaša
Thompson je simbol neoustaštva u Hrvatskoj, tvrdi Klasić. I ta „eskalacija“ uvijek se događa početkom kolovoza, zaključuje čovjek koji eskalaciju ne vidi početkom svibnja, krajem lipnja ili krajem srpnja. Ništa ga više ne iznenađuje, otkrio je novinarki koja je imala pitanje svih pitanja: „Je li veličanje ustaštva izmaklo kontroli?“.
Hrvoje je u Imotskom prepoznao dvije skupine ljudi. Prva je ona za koju on zna gdje bi bila 1941. godine. Sigurno ne u partizanima koji su oslobađali ljude života i imovine. Druga skupina nije ništa bolja, možda samo malo manje ekstremna. Ta skupina, obrazuje Klasić novinarku, navečer sluša Cecu i koristi se „beogradskim slengom“ koji uključuje obraćanje prijatelju riječju “brate”! „To je hrvatsko ludilo“, dijagnosticirao je psihijatar Klasić. Potom, Hrvoje ulazi u dušu imotskih ustaša i otkriva kako oni mrze Srbe. Ne velikosrpsku ideju, četništvo i ono što smo porazili u „Oluji“, već Srbe kao narod. Hrvoje zna. Kao i njegova “braća” Tvrtko i Ivo.
Hrvoje se srami Hrvatske, ali barem ima ‘svoju’ Srbiju
Kada su do njegovih totalitarno-antifašističkih očiju stigle prve slike iz Imotskog, Hrvoje je rekao kako ga je sram živjeti u Hrvatskoj. Jadna smo država, rekao je simpatizer bivših sluga Adolfa Hitlera. Hrvatska je nezrela država puna ekstremnih nacionalista, rekao je ekstremni ljevičar. Istaknuo je za Index kako se Republika Hrvatska temelji na antifašizmu, što je najobičnija besmislica. Hrvatska se temelji na pobjedi u Domovinskom ratu, a ne na smetlištu takozvane narodnooslobodilačke borbe.
Izgleda kako je Hrvoje izrazito razočaran u ovu Republiku Hrvatsku koja ne časti njegove zločince. Međutim, sudeći po angažmanu za “24 sata”, postoji i rezervna domovina – Srbija. O njoj je ovako pisao: „Moja Srbija nije Vučićeva Srbija koja se boji slobodnih medija, demokracije i ljudskih prava“. Kakva je „njegova Srbija“? Ona partizanska koja se boji slobodnih medija, demokracije i ljudskih prava? Srbija je posebno mjesto za Hrvoja. Voli otputovati tamo gdje ima mnogo prijatelja, i više nego u Hrvatskoj, kako piše. U Srbiji nema ustaša, a Hrvoje se Hrvatske srami. Stoga, nameće se logičan zaključak. Nemojte mu samo reći koliko u Srbiji ima četnika! Pst!
