Bečki valceri, šnicli i naši neandertalci
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 28 Kolovoz 2024 13:05
Moje računalo iliti kompjuter ima očito ugrađen virus: kada otvorim ono bijelo polje za upis novoga teksta, pojavi se oznaka: engleski. Pa uvijek moram prebaciti na hrvatski, što je za mene omanja muka, ali ipak. Sutradan, opet isto. Prokleti strojevi, a znaju da sam tehnološki i uopće tehnički idiot, pa se na meni iživljavaju.
Virusi su napast, eto cijelo ovo ljeto drma me virus zapadnoga Nila ili istočne Drine ili nešto slično, nikako ga se osloboditi. Možda je i korona, mislim, ali nije. Nisu ni majmunske boginje, ni svinjska kuga ni kravlje ludilo. Koji mi je onda vrag? I to po nesnosnim vrućinama, koje su zadnjih dana nešto popustile, ali ljeto traje li traje. Pitaju me Mak i Tor je li uvijek ovako bilo. Nije, velim, kada vas nije bilo na ovom svijetu, lakše se disalo. Velika Gospa bijaše oduvijek stanovitom prekretnicom u meteorološkom smislu, blagi dašak zamiranja ljeta i prve kiše, no sada je drukčije. Sve se poremetilo, i ja sam poremećen, držim se hlada kao da mi je osamdeset, a nije. Samo osamdeset i jedna.
Jedva sam čekao da se Vlada vrati u Zagreb, osunčana, preplanula, zadnjim velikim porastom plaća osvježena, a nešto će dobiti i narod, pa i umirovljenički. Ne tako puno, malo, da baš ne umre od gladi. Čuli to trgovci, pa odmah za taj postotak podignuli cijene. I što preostaje? Televizijski programi na kojima se po cijeli dan vrte gastronomske emisije s astronomskim sastojcima, a penzioneri žvaču kruh pokvarenim zubima i prislanjaju korice uz ekrane. Ima i novih umirovljenika koji, čujem, čekaju na prvu mirovinu mjesecima, a ona ne stiže, računaju tamo u nekim uredima, valjda olovkom i papirom. Polako. Postoji vjerojatnost da tko od pomamnih novih umirovljenika umre od vrućine ili drugih boleština, pa će biti lakše. Manje posla.
Eto, upadam u populističke vode, nije važno, voda je dragocjena, znaju to oni kojima su dragi izvori hrvatskih rijeka, recimo Une, pa bi ih malo zamutili. Tako prolaze i nove ili novije hrvatske stranke, koje jesu ili bi trebale biti izvori nove energije, ali se baš zato odmah nađu na udaru smutljivaca, udaru izvana i iznutra, kao što se događa s Domovinskim pokretom, koji se bori za preživljavanje, ali je žilav. Podsjeća to na već viđeno, kada narodnu iliti pučku dimenziju nagrize menadžerska, ili slično. Pa dođe i do niskih udaraca, poput onoga na Stipu Mlinarića, smišljenu harangu povezanu navodno s Centrom dr. Šreter, što bajnim našim (?) orjunašima i uopće bagri daje na pladnju poslastice za izboriiživljavanje, jer njima nikako ne paše ništa u svezi sa Šreterom, posebno ne istraživanje nestalih. Ne paše ni pupovčanima, te je i njima ovo dobro došlo, čekaju da im domovinci doplutaju rijekom, pa da se vrate na mjesto koje im „pripada“, to jest u vlasti, mjesto koje su privremeno izgubili.
Znači, i to se promijenilo, a ne samo klima. U dobra stara vremena ljeti se samo gunđalo i obećavalo vruću političku jesen, a sada se već rauba i vruće ljeto, eto i još neke stranke se njišu, Fokus primjerice. Mali se ne mogu mjeriti s velikima, na kraju će i u Hrvatskoj postojati samo dvije relevantne stranke, Demokratska i Republikanska (?) kao u Americi, gdje također ima pretrčavanja, ali u manjim količinama. Sada je u Hrvatskoj na prvom mjestu pitanje: jesi li za Milanovića ili nisi, za riječnog pravdaša ili ne. Dragan Primorac je već započeo kampanju, ronilačku, prikazuje se kao športski tip, roni i vadi smeće. Ako uspije doći na Pantovčak, ta će mu sklonost dobro doći, premda je riječ o iluzijama – nikada se Hrvatska nije uspjela riješiti smeća, niti ne će, u svakom smislu. Niti podjela, jerbo su dio folklora. Ne znam zašto, u stvari znam, ali uvijek se sjetim nesretnoga pjesnika Željka Sabola, već podosta s nepravom zaboravljenog, jednoga od najvećih koje smo imali. Proganjan 1971., ubio se 1991. U svakoj antologiji treba biti njegova pjesma naslovljena „Kad izgovorim tvoje ime: Hrvatska“, nakon Matoša najosjećajnija i najtočnija. „Umjesto bajke preda mnom se prostire pustinja, strah i varka ili smijeh u vječnom zaboravu... jer molitva i kletva jednako su teške... (i finale: „Na ovom otoku gdje u nekom zaklonu nas čeka posljednji dio blaga: sretna Hrvatska.“) Ispjevana 1971., objavljena u Hrvatskom tjedniku, gdje je još mogla proći, ali zatim i u nekim lokalnim novinama na sjeveru, što nije moglo proći pa se našao na optužnici (spasio ga, navodno, Kaštelan). Da je živ, da nije samoubojstvom prekinuo osobnu patnju, kakva bi sada bila njegova pjesma, bi li pjevao o sretnoj Hrvatskoj? I mi živi nikako da pronađemo taj posljednji dio blaga. Sretna je Hrvatska deluzija. Previše se smeća nakupilo da ga se možemo riješiti u jednom ili dva naraštaja, ili nikada. A smeće znade kako se osvajaju institucije, kako se ulazi u medije kroz prozor, a zatim otvaraju vrata, kako bi i sada „krivično“ gonili pučke tribune, glazbene i ine, kopali po hrvatskom jeziku i punili nam uši srbizmima i anglizmima, konjanici kaosa.
Naši dragi neandertalci. Oni pravi praljudi, već ipak homo sapiensi ali staroga kova, svratili su na sebe pozornost prije 125 godina istraživanjima u Krapini. U petak prošloga tjedna bijah ondje, iz kazališnih pobuda, a ne antropoloških. I ne u sjajno dizajniranom Muzeju, nego pred spiljom. U čarobno rasvijetljenoj hušnjakovačkoj pećini igrao je ansambl krapina franjevcizagrebačke Trešnje svoju predstavu Praljudi, u režiji Radovana Ruždjaka, nema monologa, nema dijaloga, nema riječi osim onih prvih pokušaja artikulacije, povratak u noć prije 130.000 godina. Veličanstveno i dirljivo. I trenutak kada praljudski Prometej otkriva vatru maloj obitelji neandertalaca. Takva kazališna predstava in situ, s rečenom temom, još nije viđena, čast glumcima jer znamo što sve zahtijeva igranje na otvorenom prostoru, u spilji i pred njom. A sutradan oduševljene recenzije u lokalnim glasilima.
Kako je sve počelo prije 125 godina? Ljudima u Krapini trebalo pijeska, pa kopali gdje ga je bilo, u brdu Hušnjakovo. Tko za koliko je artefakata nestalo dok netko pametan nije zaključio o čemu se radi, odnijeli zub ljekarniku, on franjevcima u obližnjem samostanu, oni u Zagrebu našli Gorjanovića Krambergera i zamolili ga da dođe i vidi. I imao je što vidjeti. Bilo je to 1899., na svršetku 19. stoljeća i početku 20., radosno dočekanog, a pokazalo se najgadnijim u povijesti čovječanstva, s dva svjetska rata, poglavito Drugim u kojemu je na kraju (i na početku i u sredini) stradalo toliko Hrvata koliko nije pobijeno u cijeloj povijesti. Da ne idem u poznatu širinu, i ostanem pri spomenutom krapinskom franjevačkom samostanu, u kojemu su se u svibnju 1945. našli i franjevci bjegunci iz drugih krajeva, poglavito iz Bosne i iz Hercegovine, te su svi zajedno završili u maceljskoj šumi, zaklani i strijeljani. Nije dobro previše znati, jer oni koji nešto znaju nemaju „beneficije“ kao neznalice, vide samo umilne zagorske brege, šume i vinograde, ne prolaze ih srsi prošlih tragedija. Blaženi oni.
A baš u rečenom tjednu bijaše dan „posvećen“ totalitarnim sustavima, znamo kojima, i komunizmu među njima. U Hrvatskoj se mlako obilježava, pa ne ćemo sada od toga praviti cirkus, misle oni, malo cvijeća, koji vijenac, i dobro je da se komunizam nekako zgodno uvaljao među ostale totalitarne, da nije izdvojen, da jest imali bismo gnjavaže. Kao što smo onu europsku rezoluciju o komunističkim zločinima malo prilagodili, malo ublažili, tek da se nađe, na koncu konaca i mi smo konci europske obitelji, je li. A i taj Bleiburg nam čini teškoće, jest Sabor pokrovitelj ali iz sjene, ne ćemo previše kopati po Križnim putovima, izaziva to podjele, pa bio je građanski rat i revolucija, dotično komunistička, bleiburgsve u jednom da se ne rasteže, na kraju je doduše jugoslavenska vojska pobila razoružanu hrvatsku vojsku, ali tako je to, vražji Englezi... I onda čitam neki dan, u napisu koji veli kako su Austrijanci dobri dečki, za razliku od hrvatskih, nema veze što su stali uz Hitlera, pa njihov je zemljak, ali sada su jako protiv toga da Hrvati „na austrijskoj zemlji šire fašizam, nacizam itd.“, vide u prvom bijelom na tom i inače mrskom hrvatskom grbu, u povijesti na žalost rabljenom unutar naše monarhije, vele, slavenski otpad takoreći, dobro je rekao Marks. A Austriji plješću naši neandertalci, eto što je civiliziranost, bečki valceri i šnicli. Uključivi. Novi Austrijanci su Turci i Srbi, poglavito. Ćevapi progutali šnicle. A tu su i migranti iz Azija i Afrika, pun ih je Beč.
Pričam ja o svemu Maku i Toru, govorim o ljudskosti i neljudskosti, odgajam ih i duhu pravde (ne riječne) i slobode. Ali govorim i o floskulama. „Nije točno“, kažem, „da se svi ljudi rađaju jednaki. Neki se rode s dva kilograma, neki s tri i pol.“
Toliko za danas, premda nisam taknuo velike teme suvremenih ratova. Kako stvari sada idu, Ukrajinci bi mogli osvojiti Rusiju, a Rusija Ukrajinu. Dobar temelj za pregovore o miru. U američkim izborima skliska je tema Gaza. Priča o početnom upadu Hamasa više ne pali, previše su Palestinaca ubili Izraelci da bi se tih četrdeset tisuća i više moglo samo tako prešutjeti. Pa se muca...
Fred Matić
Prerano umro. Devet je četničkih tenkova uništio u Hercegovačkoj, u Vukovaru. Preživio srbijanske logore, u kojima su mnogi njegovi suborci ostavili kosti. Napisao o tome knjigu „Ništa lažno“, o njoj je potpisnik ovih redaka pisao među prvima, ili prvi, u pokojnom Hrvatskom slovu ili na portalu HKV, ne sjećam se. Pisao i hvalio. Puno godina poslije bivao sam često u savskom šatoru, s braniteljima invalidima. Tadanjega ministra Freda nisam vidio uživo, nije on ni bio glavna meta, ni sporedna, nego kolateralna žrtva priglupe politike tadanjega premijera Milanovića, koja je eskalirala napadom na branitelje pred crkvom sv. Marka, a ponešto i u njoj. Što je razgnjevilo Hrvate, pa je cijela tadanja vrhuška vlasti odletjela u akciji „oba su pala“. Ne „sva tri su pala“, što kazuje onu rečenu o kolateralnoj žrtvi. Kako god, premda je u drugoj, političkoj takoreći fazi Fred imao neobične istupe, ostaje poradi prve, braniteljske i junačke, u zlatnoj knjizi Domovinskoga rata. Ostalo će biti zaboravljeno.
