Novi izljev intelektualnoga i moralnoga idiotizma historika Ive Goldsteina
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 24 Rujan 2024 18:02
Neistinoljubivi i neozbiljni historik Ivo Goldstein
Okrutno ubijenoga don Miroslava Bulešića nazvao “bijednim Talijančićem” kako bi opravdao partizanske ubojice i svoju fascinaciju tim “osloboditeljima”
Umjesto ljudskoga pijeteta prema Bulešićevoj martirskoj smrti, Goldstein očituje narativni falsifikat i morbidnu podrugljivost. Tako da temeljna ravnodušnost prema istini i osjećajima drugih umnaža njegov kognitivni nered i daje maha emocionalnoj tuposti
Počesto se spomenem Heraklita, dubokoumna i zagonetna Grka iz Efeza, a posebice njegovih riječi da zbog “mentalne higijene” izbjegava čitati koječije spise i obazirati se na ono što takvi kažu. K tomu je govorio leticada “graditelji laži” bivaju zarobljeni u “mnijenjima” (obmanama i prividima, mentalnim stanjima suprotnima znanju) te običavaju odricati istinu onomu što je sveto. Od njih se razlikuju mudraci, koji umiju prozreti takve laži i pomno se čuvaju nesvetoga ophođenja sa svetim. Tako, među inim, govoraše Heraklit Efežanin.
Odobravajući mudre riječi staroga Grka pomislih više puta da se upravo zbog mentalne higijene ne treba osvrtati na nesuvislosti povjesničara Ive Goldsteina. Jamačno ne će biti pretjerano reći da je on višestruko osvjedočeni i raskrinkani graditelj laži, primjer diletanta s doktoratom znanosti i zvanjem sveučilišnoga profesora (koji ni u mirovini ne miruje).
Ako se nekomu te ocjene ipak čine subjektivnima ili barem nategnutima, hitam ih ovjeroviti svjedočanstvima što ih je prije gotovo tri desetljeća dao u javnost prof. dr. sc. Miroslav Brandt, vrlo cijenjeni povjesničar i erudit par excellence. Brandt je zabilježio te u knjizi političkih uspomena objavio da je svojemu asistentu Goldsteinu bio pomogao dobiti francusku stipendiju “na École pratique des hautes études en sciences sociales u Parizu i osobno zamolio profesora Jacquesa Le Goffa, jednoga od korifeja svjetske povijesne znanosti, da mu na tom studiju bude savjetodavcem”. Nedugo potom Brandt je od Le Goffa doznao da je Goldstein u radu škole sudjelovao tek formalno i uglavnom se prepuštao razonodi. Brandt je zabilježio i ovo: “Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) ′što više publiciranih naslova′.“ Kada mu je Brandt prigovorio da citira ne samo pisce i djela koje nije pročitao nego i pisce koji nikada nisu postojali, Goldstein je odgovorio: “Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!” Sve je jasno iz ove Brandtove negativne impresije: “To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega ′znanstvenog′ razvitka.” O tome je Miroslav Brandt pisao u knjizi “Život sa suvremenicima: političke uspomene” (Zagreb, 1996., str. 191).
Goldsteinove sumanute konfabulacije
O Ivi Goldsteinu već sam pisao u “Hrvatskome tjedniku” i naumio da na nj više ne tratim vrijeme. Pa evo ipak činim što nisam htio. Na ovo me reagiranje potaknula jedna nedavna Goldsteinova izjava. Naime, 18. kolovoza 2024., šest dana prije 77. godišnjice mučeničke smrti blaženoga Miroslava Bulešića, gospodin je Goldstein na nekoj od društvenih mreža napisao:
“Naravno da ne podržavaju lažljivu priču da je Bulešić bio mučenik vjere kao što tvrdi Crkva i krije da je bio bijedni Talijančić. Barem ne podržavaju oni koji znaju istinu – a njih u starijim generacijama ima jako puno / Ako vam je toliko stalo da se ocrne istarski oslobodioci 1943. zašto vi ne pokrenete inicijativu ponovnog ujedinjenja Istre s maticom goldsteinzemljom (mislim Italijom) / Budite dosljedni patriota – slijedite d′Anunzijeve ardite, recimo!” (Evo poveznice gdje su preslike zaslona koje svjedoče što je i kako Ivo Goldstein napisao: Benčik: „Povjesničar“ Ivo Goldstein tvrdi da je Bl. Miroslav Bulešić bio „bijedni Talijančić“).
U navedeni Goldsteinov tekst nisam ni najmanje zahvaćao pa sam tako, uz ostalo, prenio pogrješno “d′Anunzijeve”, gdje su u jednome prezimenu učinjene čak dvije pogrješke: trebalo je napisati “D′Annunzijeve” (Gabriele D′Annunzio); dakle veliko D i dvostruko n. Ali povjesničaru Goldsteinu, šlampavu i neozbiljnu kakav jest, to ne znači mnogo, ako uopće išta. (A meni, koji nisam povjesničar, taj je izobličeni zapis prezimena idejnoga začetnika fašizma odmah zapeo za oko.)
Na nedostojne Goldsteinove izjave reagirali su odlučno i razložno mnogi, među njima i gospođa Lili Benčik i don Anđelko Zdeslav Kaćunko, cijenjeni suradnici HT-a. Zatim je u ovim novinama, u broju od 29. kolovoza, objavljen kritički osvrt na tu skandaloznu Goldsteinovu objavu (str. 7).
Ne samo da je dotični izričaj vrlo uvrjedljiv za sve Talijane – sugerirajući da je biti Talijan nešto manje vrijedno i štoviše nečasno – nego Goldstein drsko konstruira i sumanuto konfabulira da je svećenik Bulešić, citiram, “optirao za Italiju te su ga skojevci išli upozoriti da to ne čini, pa je došlo do natezanja i guranja u kojem je i stradao”.
U navedenoj izjavi – treba to reći bez krzmanja i suvišnih obzira – ima nekih elemenata idiotizma, kako intelektualnoga tako i moralnoga, jer je brojnim svjedocima utvrđeno da su 24. kolovoza 1947., nakon podjele krizme, razulareni komunistički i „antifašistički“ egzekutori vandalski nahrupili u župnu kuću u Lanišću i ubili velečasnoga Bulešića prerezavši mu grlo, tako da je krv šikljala po zidu župnoga ureda. Zar krvničko klanje može biti nehotičan čin i nesretan slučaj, kao posljedica “natezanja i guranja” u župnoj kući? Ako su skojevci došli svećenika ljudski “upozoriti”, zašto su donijeli te izvukli nož?
“Ča je prislano, nije ni maški drago!”
Pri tome treba spomenuti da Goldsteinovo tumačenje Bulešićeva ubojstva bitno odudara od objašnjenja odnosno pokušaja opravdanja što ga je u siječnju 2013. iznijelo Predsjedništvo saveza antifašističkih boraca Istarske županije, gdje se ne spominje nikakvo Bulešićevo talijanstvo ni optiranje za Talijane – ali se iznose ništa manje neinteligentni i sramotni razlozi. Reagirajući na pisanje “Glasa Istre” o životu i mučeništvu Miroslava Bulešića, takozvani su bulešićantifašistički borci izjavili kako do ubojstva ne bi došlo, citiram, “da nisu upravo svećenici Stjepan Cek i Miroslav Bulešić režirali i izvjesili oglas na crkvenim vratima da partizani ne mogu biti kumovi na krizmi, a niti mogu krizmati svoju djecu”. (O tome je, uz ostale, pisao don Božo Milanović u knjizi “Istra u dvadesetom stoljeću”, sv. 2., Pazin, 1992.)
Do sada se susretosmo, na žalost, s najrazličitijim argumentacijama i racionalizacijama kojima se komunisti i „antifašisti“ trse opravdati svoje goleme zločine. Čak i da su svećenici Cek i Bulešić izvjesili spomenuti oglas, samozvani antifašisti bezočno sugeriraju da su partizani – revno i grozničavo žudeći za sudjelovanjem u vjerskim obredima i katoličkim sakramentima – dovedeni u situaciju da im ne preostaje ništa drugo doli izvršiti pravdu rezanjem grla svećeniku koji im se tu sakramentalnu blagodat drznuo uskratiti. Čak i ako je od komunista i tobožnjih antifašista – koji i danas slave crvenu petokraku u ime koje su počinjena najveća masovna ubojstva i zločini u cjelokupnoj povijesti ljudskoga roda – odveć je. Na hrvatskome jugu kažu “Ča je prislano, nije ni maški drago!”.
Vrnimo se Goldsteinovoj izjavi o “bijednom Talijančiću”. Nije jasno kako netko tko nosi hrvatsko ime Miroslav i prezime koje završava na -ić može biti Talijan? Prisjetimo se hrvatskoga kralja Miroslava, koji je vladao razmjerno kratko, približno od 945. do 949. godine, pa nije toliko poznat izvan povjesničarskih krugova. Ali ga je u ovome kontekstu poželjno spomenuti. Još je mnogo značajnih Miroslavâ među Hrvatima: Kraljević, Krleža, već spomenuti Brandt, Tuđman… Međutim, ne bi smjelo ostati prešućeno da je posrijedi (sve)slavensko ime, prisutno i među Srbima, Česima, Poljacima i drugim narodima koji govore nekim od slavenskih jezika. Spomenut ću samo bivšega njemačkog nogometaša Miroslava Klosea, poljskoga podrijetla (polj. Mirosław Marian Klose).
Don Božo Milanović – najzaslužniji za priključenje Istre Hrvatskoj
Goldstein se, suočen s vlastitim besmislicama, pokušao ispraviti te je umjesto o “bijednom Talijančiću”, počeo govoriti da je Bulešić “optirao za Talijane”, pa su ga, kako se dade iščitati iz te naopake Goldsteinove logike, komunisti ubili braneći hrvatstvo od talijanstva i fašizma. Ali to je također laž, bez ikakva uporišta u povijesnim izvorima! Bijaše upravo suprotno.
Ovdje neotklonjivo dolazimo do svećenika Bože Milanovića, vrsnoga intelektualca s bečkim doktoratom znanosti. Ne samo velikom nego se odlučujućom pokazala njegova uloga u priključenju Istre matici zemlji Hrvatskoj. Naime, katoličkomu svećenstvu u Istri još je za vrijeme Drugoga svjetskog rata postalo jasnim da glavni kriterij poratnoga razgraničenja i pitanja komu će pripasti Istra ne će biti vojno zaposjedanje teritorija – nego će presudni biti pregovori. božo milanovićDon Božo Milanović već se 1944. marno dao u prikupljanje statistike župa, pisanih spomenika na hrvatskome jeziku, navlastito na glagoljici, čime se spremao dokazivati narodnosnu strukturu Istre i povijesnu pripadnost ovoga poluotoka. Komunističke vlasti ubrzo su, već po okončanju rata, ispravno procijenile da bi u diplomatskoj borbi za priključenje Istre bila ključna potpora tamošnjega svećenstva i osobito njegova aktivnog i karizmatičnog vođe dr. Bože Milanovića te su pragmatično odustali od optužaba da je surađivao s ustašama i Nijemcima.
O tome je povjesničar dr. sc. Stipan Trogrlić, autor brojnih znanstvenih radova o Boži Milanoviću, napisao:
“Od tada [svibnja 1945.] pa sve do Londonskog memoranduma 1954., hrvatsko svećenstvo u Istri, predvođeno Milanovićem, aktivno se uključuje u diplomatsko-političku borbu za sjedinjenje Istre s Hrvatskom, s onim obvezujućim dodatkom ’u novoj Jugoslaviji’. Prvu, najzanimljiviju, najdinamičniju i najbogatiju fazu, što se tiče Milanovićeva osobnog sudjelovanja, ali i uključivanja istarskog hrvatskog svećenstva, čini vrijeme od srpnja 1945. do srpnja 1946. godine, tj. do Pariške mirovne konferencije.” (Vlč. Božo Milanović i istarsko svećenstvo bili su među najzaslužnijima za pripojenje Istre Jugoslaviji).
O tome koji su se svećenici najviše zauzimali da hrvatski i slovenski krajevi pripadnu Jugoslaviji, povjesničar Trogrlić kaže:
“U talijanskom tisku diplomatsko-politički rad hrvatskog i slovenskog svećenstva na priključenju Julijske krajine Jugoslaviji okvalificiran je kao ’žestoko iredentistički’. Posebno su apostrofirani svećenici Jakob Ukmar, Miroslav Bulešić i Božo Milanović. Ovaj posljednji nazvan je prvakom hrvatske klerikalne organizacije u Istri.“
Na sastanku istarskoga svećenstva, održanom 31. srpnja 1945. u franjevačkome samostanu u Pazinu, bio je osnovan Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, staleška organizacija istarskoga “slavenskog”, tj. hrvatskog i slovenskog svećenstva. Za predsjednika Zbora, koji je imao 55 članova, izabran je Tomo Banko, za potpredsjednika Leopold Jurca, a za tajnika Miroslav Bulešić. Članovi Zbora sastavili su “Spomenicu hrvatskoga svećenstva za Istru Savezničkoj komisiji…”, koja je donesena u Pazinu 12. veljače 1946., a pokazat će se ključnom za odluku o pripojenju Istre Hrvatskoj, što je određeno Pariškim mirovnim ugovorima 10. veljače 1947.
Braneći hrvatstvo Bulešić se protivi biskupu Radossiju
Porečki i pulski biskup Raffaele Mario Radossi iskazao je nezadovoljstvo zbog tvrdnji Zbora svećenika sv. Pavla. Na kraju jedne od okružnica “časnomu svećenstvu”, datirane 24. travnja 1946., čudio se da svećenici pristaju uz jugoslavensku i komunističku vlast u okviru koje ne će biti vjerskih sloboda, a odbijaju talijansku i kapitalističku gdje Crkvi pripadaju sve slobode i prava. Biskup Radossi je, štoviše, hrvatskim svećenicima zaprijetio suspenzijom. Miroslav Bulešić odlučno se usprotivio svojemu biskupu i s njime ušao u korespondenciju kojom prigodom je obrazlagao da ih je talijanska vlast u posljednja dva i pol desetljeća tlačila i odnarođivala. (Biskup Radossi, zajedno s većinom talijanskoga svećenstva, napustit će Istru 1947. godine.)
Bulešićevo stajalište bijaše sasvim u skladu s Milanovićevim. U danima kada je u Istri već vladao komunistički teror nad Katoličkom crkvom, mnogima je na Zapadu bilo nepojmljivo da se istarski svećenici nastoje izboriti za Istru u sastavu Jugoslavije. Stanoviti je katolički novinar u Parizu upitao Božu Milanovića kako to da istarski svećenici radije žele živjeti u komunističkoj Jugoslaviji nego u katoličkoj Italiji. Svećenik Milanović mu odgovori vizionarskom rečenicom koja će zbog snažne lapidarnosti ubrzo postati i do danas ostati glasovitom: “Državne granice se određuju za stoljećâ, režimi prolaze, a narod ostaje.”
To je tek manji dio povijesnih svjedočanstava – dostupnih svima kojima je do istine – iz kojih nedvojbeno proishodi da je mladi Miroslav Bulešić imao o slavenstvu odnosno hrvatstvu Istre jednako mišljenje kao i trideset godina stariji Božo Milanović, u očima nesklonoga talijanskog tiska “prvak hrvatske klerikalne organizacije”. Ne kanim rasipati vrijeme gonetajući iz čega je povjesničar Goldstein iscijedio tvrdnju o Bulešiću kao “bijednome Talijančiću” jer razlozi takve ocjene ne mogu biti ništa drugo nego protusmisleni i lažni, iracionalni i fantazmagorični. Pa i duboko zločesti. Slikovito rečeno, Goldstein drsko tvrdi da bijelo jest crno, i obrnuto. Nije mu prvi put, a ne daj Bože da bude posljednji.
Ne može pri tome biti riječi o Goldsteinovu prekoračenju granica povijesnoga iskustva, nego o nesvjesnomu iskušavanju ograničenosti vlastitoga pseudo-povijesnoga mišljenja, a ponajprije se dade zamijetiti prelazak granice elementarnoga građanskog dobrog ukusa i poštovanja vjerskih osjećaja mnogobrojnih ljudi koju štuju blaženika Bulešića, pohode mjesto njegove mučeničke smrti i utječu mu se u molitvama. Beatifikacija je otvoren put prema kanonizaciji, proglašenju svetim, pa je u tome smislu moguće razumjeti i kontekstualizirati već spomenute Heraklitove misli o borbi protiv laži i nesvetoga ophođenja sa svetim. Umjesto ljudskoga pijeteta prema Bulešićevoj martirskoj smrti, Goldstein očituje narativni falsifikat i morbidnu podrugljivost. Tako da temeljna ravnodušnost prema istini i osjećajima drugih umnaža kognitivni nered i daje maha emocionalnoj tuposti.
Regresija i neukost falših antifašista
Zar se izrazom kognitivnoga reda i poštovanja nedvojbenih povijesnih činjenica mogu smatrati riječi povjesničara Goldsteina o “ocrnjivanju istarskih oslobodioca 1943.”? Tko su ti “oslobodioci” i što su u Istri oslobodili 1943. godine? Ako misli na partizane, onda ga podsjećam da su oni ušli u Trst 1. svibnja 1945., u Rijeku dva dana potom, u Pulu 5. sssrsvibnja, ali su se borbe na Muzilu razvukle sve do kapitulacije Njemačke 8. svibnja 1945. Samo u Goldsteinovoj opsjeni i sljepariji Istru su “oslobodioci” zaposjeli 1943. godine.
Jugoslavenski partizani napustili su Trst već 12. lipnja (nakon 40-ak dana), i to zato što nisu mogli dokazati da “Trešt” narodnosno pripada Jugoslaviji. Jednako su morali napustiti i austrijsku Korušku, u kojoj su prethodno počinili najokrutnije zločine nad civilnim stanovništvom.
Nepametno je uljuljkivati se u iluziji da na jednak ili sličan način ne bi napustili i Istru da nije bilo tamošnjih katoličkih svećenika predvođenih mons. Božom Milanovićem. Nadživio je Tita sedam mjeseci, ali istina treba zauvijek nadživjeti laži – istina da je za vraćanje Istre matici zemlji Hrvatskoj najviše zaslužan katolički svećenik don Božo (a nipošto komunistički bravar Jozo Brozo, takozvani “najveći sin naših naroda i narodnosti”).
S time se nikako ne slaže znatan broj istarskih “antifašista”. Oni ne mare za povijesne činjenice. Naime, kada je 25. rujna 2017. tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na svečanoj sjednici u Pazinu povodom Dana Istarske županije i 70. obljetnice zaključenja Pariških mirovnih ugovora spomenula i zasluge katoličkoga svećenstva, najvećma don Bože Milanovića – uslijedili su zvižduci, a zatim povici “Tito! Tito!”. Ali ta primitivna, neuka i ideološki zaslijepljena rulja, koja se kiti falšim antifašizmom, ne zna da su time izviždali i vlasti države u koju se kunu i čiju smrt ne mogu do danas prežaliti. Jer upravo su jugoslavenske komunističke vlasti – ne želeći ili ne mogavši zanemariti nečije goleme zasluge, pa bio on i katolički svećenik – uručile mons. Boži Milanoviću tri visoka priznanja, od kojih spominjem “Orden zasluge za narod sa srebrnim zracima”, 1978. godine, koji se inače dodijeljivao “za osobite zasluge stečene u borbi protiv neprijatelja za oslobođenje zemlje”. Ne mislim da partizanska odlikovanja imaju služiti na čast, nego primjećujem da su današnji “antifašisti” upali u kobnu regresiju te pokazuju znatno manji stupanj kulture i morala, inteligencije i sklonosti kakvom-takvom “pluralizmu” nego njihovi komunistički prethodnici prije četiri i više desetljeća, iz doba ocvale Jugoslavije, koji su bili spremni dodijeliti priznanje i zaslužnim “klasnim neprijateljima”. Doista je žalostan put, kada je o Boži Milanoviću riječ, od priznanja do zviždanja.
“Antifašisti” se kite biljegom fašizma
Zanimljivo je zamijetiti da nitko od dežurnih čuvara međunacionalnih odnosa nije reagirao na Goldsteinovu omalovažavačku i pogrđivačku objavu gdje spominje “bijednog Talijančića”, što može biti uvrjedljivo za svakog Talijana. Nije se oglasio ni dugovječni saborski zastupnik i predstavnik talijanske manjine gospodin dr. sc. Furio Radin, rodom iz Istre. Zašto je to prešutio? Tko bi ga znao? Možda mu je Goldsteinova objava u tim ljetnim danima prošla “ispod radara”.
Ali ne podliježe sumnji da se obojica gospode, Furio Radin i Ivo Goldstein, vole predstavljati kao “antifašisti” te nazočiti njihovim skupovima i proslavama. No tu dospijevamo do jednoga problema u vidu određene kontradiktornosti. Naime, istrapostoje čvrsti razlozi za tvrdnju da se gospodin Radin – deklarirani antifašist – predstavlja identitetom u koji je utisnut biljeg fašizma. Ta se moja konstatacija može doimati smionom i čak nepromišljenom, pa i drskom. Nije tako, objasnit ću.
Jasno kažem da ne izjednačujem prezime Radin i (talijanski) fašizam. To ne bih ni pomislio, a nekmoli rekao! Radin, dapače, nije ni tipično talijansko prezime. Nose ga i mnogobrojni Hrvati. Još manje bih htio poistovjetiti Talijane i fašiste. Ni za živu glavu! Bilo bi to groteskno i slaboumno. Upao bih u glupavu generalizaciju partikularnoga. Samo hoću podsjetiti na dobro poznatu činjenicu da su mnogobrojni istarski Hrvati za fašističke vladavine talijanizirani. Velikim dijelom su im izmijenjena prezimena, koja stoga nose – u posve određenome smislu – biljeg fašizma. Naime, zato što je upravo fašistička administracija bila nametnula te upisala ili zabilježila novi nacionalni identitet i novo prezime mnogobrojnim istarskim rodovima – riječ je, samorazumljivo, o biljegu fašizma (to nam potvrđuje i rječotvorje: bilježiti < biljeg-iti). K tomu podsjećam – onako uzgredice i nepreuzetno – na postojanje naselja Radići u istarskoj općini Sveti Lovreč.
Ima naše čeljadi kojima je draže nositi talijansko prezime jer im, kako smatraju, ljepše zvuči od hrvatskoga. Takvima su na talijanskome primamljivija gotovo sva prezimena, tim više ònā koja znače nešto nelijepo, kao Bugiardo umjesto Lažeta, Codardelli ili po naški Kukavica, i tomu slično. A i općenito talijanstvo im se čini nekako romantičnim i otmjenim, “noble”. Pa ih obuze pseudo-talijanska “grandezza”… No sve mi je to, ljudski gledano, razumljivo. Takve slabosti shvaćam i ne osuđujem. Samo sam slobodan primijetiti da ima nečega duboko nedosljednog i protuslovnog u kićenju nacionalnošću i prezimenom nametnutima fašističkom zlovlašću uz istodobno isticanje vlastitog “antifašizma”.
Ovdje treba napomenuti da odnarođivanje i talijaniziranje Hrvatâ pod fašističkom vlašću, od 1922. nadalje, treba razlučiti od višestoljetnoga romaniziranja prezimenâ na područjima pod Mlečanima kada je, da spomenem neke primjere, prezime Pavić postalo Paoli, Gospodnetić prešlo u Dominis (lat.) i Signorelli (tal.), a Mladinić je preinačeno u Mladineo… Venecijanska vlast, razumljivo, nije bila niti je (stoljećima prije Mussolinija) mogla biti fašistička – za razliku od talijanske u Istri i drugim hrvatskim krajevima prepuštenima Italiji nakon Prvoga svjetskog rata. Fašistički nametnutu prisilnu talijanizaciju, promjenu prezimena i zatiranje identiteta pratilo je zastrašivanje, a za neposlušnike bi uslijedilo zlostavljanje ricinusovim uljem, premlaćivanje, paljenje imovine, zatočenje, a u mnogim bi slučajevima završavalo smrću. Doduše, zbog hrvatstva se teško kažnjavalo i u doba mletačke vlasti: spomenimo se samo fra Filipa Grabovca, autora knjige “Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga”, koji je sredinom 18. stoljeća skončao u tamnici kraj Venecije.
Kulturni Talijan i politički Hrvat Furio Radin
U svemu bi duboko pogrešno bilo zaključiti kako smjeram reći da gospodin Furio Radin nije Talijan, nego Hrvat. Nikako! To bi oštro išlo protiv mojega pomno izgrađena razumijevanja nacije. Jer mjerodavnima držim kulturni i politički model nacije, a ne etnički model u kojemu su, među inim, važni nečije biološko i zemljopisno podrijetlo. Tako da, primjerice, Dimitriju Demetra i Josipa Franka smatram pravim i potpunim Hrvatima, čestitim i gorljivim hrvatskim domoljubima (zanemarujući da je prvi bio Grk, ili grčki Cincar, a potonji Židov). Oni bijahu nemjerljivo veći Hrvati od nekih etničkih Hrvata, posebice onih koji se dadoše odnaroditi, ponajčešće uslijed neizlječiva obolijevanja od jugoslavenstva.
Drugi razlog zbog kojega gospodina Radina smatram Talijanom jest filozofski – polazim od dostojanstva i konstitutivnosti slobode. Imajući na umu Karla Jaspersa, znamenitoga njemačkog filozofa egzistencije, prihvaćam njegovu misao (i ne samo njegovu) da je sloboda čovjekova konstitutivna bît – “mogućnost da postane ono što nije i mogućnost da ne bude ono što jest”. Čovjek je, s pravom kaže Jaspers, “egzistencija slobode”.
Ako mi tkogod kani prigovoriti kako gospodinu Furiju Radinu “prebrojavam krvna zrnca” (priglupe li sintagme, skovane u radinjugoslavenskoj kovačnici “bratstva i jedinstva”!), molim da opetovanim čitanjem razazna kako sam napisao dijametralno suprotno – da zabacujem etnički model nacije gdje su važni biološko (i zemljopisno) podrijetlo. Ovdje ne može biti riječi ni o kleveti jer bi to značilo lažno pripisivanje loših osobina i postupaka, čime se komu narušava čast ili ugled. U tome bi slučaju trebalo dokazati da je nešto loše, nečasno i neugledno imati pretke i rođake Hrvate te da sam time namjeravao koga uvrijediti. Ali sve to o hrvatskim precima i rođacima mogu reći i za sebe – kako bih onda time smjerao nekoga oklevetati?
Uostalom, gospodin Furio Radin jest politički Hrvat kao malo tko, imamo li u vidu njegovu dugotrajnu stranačku i parlamentarnu nazočnost u političkome životu države nam Hrvatske. Ali je kulturni Talijan. I po nacionalnosti Talijan. Tu nemam nejasnoća.
Nikako ga ne htjedoh uvrijediti. Ali ako on ili bilo tko drugi nekim čudom uzmogne dokazati kako nemam pravo kada kažem da su njegovi predci i bliski mu rođaci po nacionalnosti Hrvati s prezimenom koje počinje troslovom Rad… – javno ću mu se ispričati, skrušeno i smjerno.
Ipak se nadam da se poštovani gospodin doktor Radin ne će “ofenditi” (naljutiti, ozlojediti) ako to već nije učinio na riječi gospodina profesora Goldsteina, koji za mučenika vjere don Miroslava blaženoga Bulešića, uzornoga Hrvata iz Istre, reče da je bio “bijedni Talijančić”, time potencijalno uvrijedivši svekoliku talijansku čeljad. Moja malenkost ni u čemu – pa ni u vrijeđanju Talijana (uključujući i Talijanke) – ne želi imati ničega zajedničkog ni sličnog s bezobzirnim, neistinoljubivim i neozbiljnim historikom Ivom Giannijem G., glavnim antijunakom ovoga podužeg članka.
Marito Mihovil Letica
