Vampirske karmine na Mirogoju
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 04 Listopad 2024 17:52
Politički prijatelji i neprijatelji složit će se da je hrvatsko društvo nedvosmisleno podijeljeno pa se spominje (politički) lijeva i desna Hrvatska, partizanska i ustaška, vjernička i bezbožna, napredna i nazadnjačka, nacionalistička i jugoslavenska...
Na žalost, podjele su prisutne i sumorna svakodnevica itekako podupire ostrašćenu podijeljenost na svim razinama i u svim situacijama. Svaka od tih podjela ima svoje kriterije, a njihova strasna argumentacije vodi samo svađama i sukobima. Ipak početak raskola i njegova narav ostaju zagonetka. Gdje ga potražiti i što s njim, jer odmah se treba zapitati tko je, zašto i kako začeo podjele(?), s kojom svrhom i gdje postaviti bolnu razdjelnicu sličnu sječivu, kad usprkos očigledno dubokim i nezaliječivim podjelama na hrvatskoj tragičnoj društvenopolitičkoj sceni godinama funkcionira podzemna suradnja zagriženih neprijatelja? Kad vlada njihovo nakaradno zajedništvo u pohlepi, oholosti i nesvakidašnjoj beskrupuloznosti. Podjela kao da postoji samo na razini kazališne predstave u svrhu bedačenja gomile, a slijepljenost nepomirljivih samo dodatno razdvaja i jača zbunjenost biračkog tijela. Je li na djelu sotonski porok ili tek dućandžijska maloprodaja i posljednjih ostataka morala; možda jedno i drugo stegnuto dijaboličnim zagrljajem, podjednako odvratno koliko i opasno.
Najlakše je okriviti prošlost, jer to nismo mi, isto kao što je udobno i bez posljedica analizirati događaje koji se nisu nikad dogodili, no spominjati povijest kao izgovor svih mogućih nacionalnih podjela već postaje izlizano i pomalo neuvjerljivo. Jer što s hrvatskim narodom dobrim u vojevanju i borbi, konkretno pobjednikom nad srpsko-srbijanskom agresijom na Hrvatsku, a opet nezasitnim u svojim pravima i zaboravnim na dužnostima čim je oružje utihnulo; pohlepnim ljudima kad god im se ukaže prigoda i patetičnim narodom čim opipa bolna mjesta svoje prošlosti? Zar sve pripisati zarazom „komšijskim“ bizantizmom i bacilu bezumne sveopće jednakosti kojim nas je zarazio boljševizam; zar je krivac uvijek netko drugi ili Hrvatima ne smeta biti samoupravljačko roblje? Bezumlje boljševizma jest (neizlječiva) bolest, ali zašto nakon pada komunizma politička i društvena scena drugih naroda, na primjer Poljske ili Češke, nije ostala privržena boljševičkoj ideologiji zavisti i neprestane represije? Hrvatska država nije ni pokušala s lustracijom, makar afirmirati što se u jednoumlju zanijekalo i sve izbrisati što je podmuklo podmetnuto? Ne ide, jer su agilni stari ideolozi nastavili učvršćivati svoje pozicije na svim razinama i na njima su ostali.
Ako nam je početak nedohvatan, ili čak nedostupan – jer dogodilo se to davno prije nego smo se rodili, a pismohrane su selektivno „očišćene“ i, na žalost, nema korisnika – možda obrise djelatnog zla u suvremenoj Hrvatskoj možemo uočiti u onoj doista početnoj hrvatskoj podjeli. Naime, u Republici Hrvatskoj danas žive njeni državljani koji su prihvatili njezinu suverenost i u tom smislu postali politički Hrvati te oni hrvatski građani kojima se gadi svaka pomisao na petokrakahrvatsku suverenu državnost. Nema takvih mnogo, ali su dobro i jako visoko raspoređeni. Naime, Hrvati se razlikuju po poimanju zla i to je začetak hrvatske tragedije; različito vide neman koja sama sebe začinje i sama sebe rađa, a sve druge podjele samo su derivacija i smutnja prvotne i način da se sakrije početak te uoči cilj svekolikih podjela.
No, da bi se shvatio traženi početak ne treba biti jako pronicljiv niti „ugledni“ politički analitičar na HTV-u, RTL-u ili Novoj TV, dovoljno je bilo pogledati ili pročitati novinarska izvješća o vampirskim karminama na Mirogoju kad se na ispraćaju Bubimira Lončara bez imalo srama okupila odabrana selekcija zavjetovanih protivnika hrvatske države. Neki su tiho poslali svoje osobne izaslanike, to nije baš drugarski ali djeluje otmjeno, a drugi neki nisu pred javnošću htjeli skinuti svoje maske pa su tugujućoj sljedbi uputili prigodni brzojav sućuti ili buket cvijeća. I svi su Bubimirovi dužnici na ovaj ili onaj način bili zastupljeni i hodočastili na Mirogoj. Ogrezli u zlo, tužni i prezrivo prkosni poručili su hrvatskoj javnosti da računa na njihovu žilavost i podmuklu spremnost na podle smicalice. Umro je veliki zloduh, prvi čuvar antihrvatskog legla i na ispraćaju se osjetio razdražljiv oprez i nestrpljenje. Borba za njegova nasljednika je pri završetku i samo se čeka balotaža. Mediji su s tugom i ponosom popratili događaj iz „male kuće cvijeća“, pokazali da revno i bez zadrške služe starim, uvijek istim gospodarima i da su spremni za oglodanu kost stajati na stražnjim nogama.
Usprkos dijaboličnoj vještini Bubimir nije uspio u svojoj nakani i dugo je živio u HRVATSKOJ DRŽAVI čijoj je propasti posvetio cijeli život. Koliko god njegova sljedba hrvatofoba udobno u Hrvatskoj živi, i ona kao i Bubo, „guli“ kaznu življenja u državi koju mrzi i prisiljena je nastaviti živjeti u suverenoj državi Hrvatskoj. Žive dobro i predobro, ali u neprestanom nezadovoljstvu i gnjevu, u tlapljivom iščekivanju da će se svijet toliko promijeniti i u geopolitičkim tektonskim lomovima uskoro neće biti mjesta za suverenu hrvatsku državu. Uzaludno i besmisleno, koliko da se trsili, i s vragovima tikve sadili, njihova je robija u Hrvatskoj doživotna. I zli pate.
I da bi pomogli uništiti Hrvatsku pokušavaju rušiti Zlatka Dalića i omalovažiti športske rezultate; pljuju po svakom partijska knjižicahrvatskom uspjehu, žale Balaševića, Tita i Boru Čorbu; veličaju Vanju Špiljka i Freda Matića, ali im smetaju klečavci, Izraelova superiornost, hrvatska uspješna turistička sezona, gospodarski rast i visok kreditni rejting.
Na spomenutom ispraćaju nije se okupio skorup tzv. duboke države ili jugoslavenska dubokodržavna elita, kako propalice sebi vole laskati, na Mirogoju, a poslije u Westinu vidjeli smo kaljužu propale države i osjetili smrad njezine septičke jame. To „kolo gorskih tića“ povezuje jugoslavenstvo, zakletost ideologiji KPJ-ota, orjunaštvo, velikosrpstvo, najviše gorljiva želja da suverena Hrvatska nestane s političke karte svijeta i kao leno zauvijek ostane u njihovom parazitskom zagrljaju, zauvijek umočena u jad balkanskog čistilišta. Zašto zaboga, jer nisu svi oni djeca m(ij)ešanih brakova, nisu svi „pomiješali“ u vlastitim brakovima niti su članovi partije, danas SDP-a ili čistokrvni četnici? Zapravo mnogi od njih prosperirali su u Republici Hrvatskoj, i opet ne pomaže, oni ne odustaju od sebe i nema zahvalnosti. Neki od njih nemaju ni dovoljno godina da bi se sjećali propale državu, ali su uvjereni da je sve bilo dobro i bolje nego danas.
Ne smetaju im Staljinove, Maove i Brozove državne klaonice jer ih doji opaka žudnja za sobom, povezuje ideologija likvidacije svega što nije iz njihova legla, ujedinjuje čista nepatvorena zloba i licemjerje osobne udobnosti, činjenica da su izbjegli pomoći Hrvatskoj u Domovinskom ratu. Duboko zaglavljeni unutar svoje vlastite tlapnje o čovjeku izjednačenom s insektom, godi im militantan ateizam, zapravo drugarska mržnja prema katoličanstvu i vodi proždrljiva ambicija da će jednog dana poput starih drugova ponovno kraljevati u paklu diktature proletarijata: žariti i paliti Hrvatskom načinom svojih krvoločnih prethodnika te pod parolom borbe protiv fašizma nacionalizirati, konfiscirati, otimati i svoje neistomišljenike brutalno kažnjavati pod svevidećim okom budućeg nekog budimira. Za sada još nastavljaju zacrtanim smjernicama staroga meštra; pokušajem instalacije Zorana Paunovića na čelu SDP-a, na primjer, jer nije važno tko je on, važno je što je on.
Davor Velnić
