Laku noć, Hrvatska!
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 24 Listopad 2024 19:08
Ivan Oršanić svojedobno je ispravno uočio da smo po jugoslavenstvu postali srpskom kolonijom dijanovićte je na tragu i dr. Milana Šufflaya smatrao da je jugoslavenstvo za Hrvatsku pogubnije i od velikosrpske ideologije.
U knjizi 100 krvavih godina. XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti slično je pisao legendarni akademik Dubravko Jelčić. On je zapazio sljedeće: „Kobna zabluda hrvatske politike minuloga stoljeća bilo je jugoslavenstvo. Da se nismo kao muhe bez glave ulovili u tu paukovu mrežu, da smo njegovim ideolozima, projektantima i tvorcima 1918. znali reći 'ne', da smo znali odoljeti njihovim sirenskim glasovima, možda ni hrvatsko-srpskih sukoba u XX. stoljeću ne bi bilo, ili ih barem ne bi bilo u ovako dramatičnim dimenzijama i s ovako krvavim raspletom. Sljepilo hrvatskih političara, koji ni sami nisu imali dostatno samosvijesti i samopouzdanja, pa nisu vjerovali ni u samosvijest svoga naroda, snosi glavnu krivnju za sve što se događalo s nama i oko nas, možda i veću nego što je snose i Srbi svojom brutalnom nasrtljivošću i imperijalnom agresivnošću, koje možda ne bi dostigle tako paranoidne razmjere, da ih mi svojom gnjecavošću nismo ispunili zavodljivom nadom i uvjerenjem, da će uspjeti, jer mi nemamo ni volje ni namjere braniti svoju samobitnost“.
Trgovanje nacionalnim dostojanstvom
U vremenu Domovinskog rata činilo se da je došlo do otriježnjenja od jugoslavenskih zabluda. No nije trebalo dugo čekati da bismo uvidjeli da su takva shvaćanja bila odveć naivna i pretjerano optimistična. I u poslijeratnom vremenu Hrvatsku su u nove zapadnobalkanske i jugosferaške kombinacije nastojali uvući projugoslavenski krugovi u Hrvatskoj u suradnji s inozemnim pokroviteljima, od Bruxellesa i Londona do Pariza i, posljednjih godina, čak i Berlina. Pod srbija eukrinkom „pomirbe“ (koju su u vanjskim središtima moći nakanili provesti izjednačavanjem žrtve i krvnika) i „regionalne suradnje“ Hrvatsku se tjeralo na trgovanje nacionalnim dostojanstvom.
Kako se to „mirenje“ shvaća u Srbiji jasno je svim dobronamjernim i razumnim ljudima: sukladno postulatima kulta ugroženog Srbina, prema kojemu Srbin može biti samo žrtva, a nikada krivac ni za što, u Srbiji nikada nisu priznali krivnju za rat i agresiju. Štoviše, dominantan narativ u Srbiji je taj da su oni bili najveće žrtve „ratova devedesetih“.
Velikosrpska ideologija danas je u Srbiji snažnija nego što je bila u trenutku kad je ova država započela pregovore s Europskom unijom. To jasno proizlazi iz svih izjava i postupaka srbijanske političke, medijske i intelektualne nazovi elite koja posljednjih godina sve agresivnije zastupa ideologiju i geopolitiku tzv. sveta. Jasno je da se krajnji domet ove ideologije iscrpljuje u teritorijalizaciji, tj. u osvajanju tuđih teritorija, a među njima i hrvatskih. O kojim je teritorijima riječ otvoreno je pisao srbijanski geopolitičar dr. Milomir Stepić.
Posljednjih godina i pojedini zapadni sigurnosni i geopolitički analitičari upozoravali su na to da je današnja Srbija prijetnja regionalnoj sigurnosti. No unatoč tome zapadne sile Srbiju, kao dominantno prorusku zemlju, i dalje vabe u Europsku uniju. Zbog toga su joj spremne tolerirati najordinarnije velikosrpske svinjarije i otvoreno koketiranje s protuzapadnim politikama. Srbija vodi multivektorsku politiku „4 stuba“, u okviru čega joj se dopušta da kupuje i zapadno i istočno oružje. Koristi sve blagodati europskih integracija, ali ne želi uvesti sankcije Rusiji. Sve se to prelama i preko leđa i dostojanstva Hrvatske kojoj je namijenjena – i nakon ulaska u EU – uloga svojevrsne „lokomotive zapadnog Balkana za Europsku uniju“.
Tko je kriv za rat?
U okviru takvih regionskih politika se dogodi i to da Aleksandar Vučić dobije pozivnicu na summit Ukrajina – jugoistočna Europa u Dubrovniku.
Čak ni u Dubrovniku, kao jednom od simbola velikosrpske agresije i hrvatske patnje, nije moglo proći bez vrijeđanja hrvatskog dostojanstva.
Naime, Vučić je u Dubrovniku izjavio: „Premijer Plenković je govorio o agresiji 1991., ja sam rekao da Srbija stopostotno vidi stvari drugačije“.
Ovdje se Vučić referirao na dio Plenkovićeva govora u kojemu spominje da je Ukrajina bila jedna od prvih zemalja koje su Hrvatskoj pomogle da se obrani od velikosrpske agresije.
Ako Vučić i Srbija stvari vide stopostotno drugačije, kako je Vučić decidirano rekao, onda je zaključak vrlo jasan: Srbija smatra da je Hrvatska izvršila agresiju na Srbiju, a da je Dubrovnik srpski grad u prilog čemu možemo navesti glinasrbijansko svojatanje dubrovačke književnosti i niz deklaracija koje govore tome u prilog (Deklaracija o granicama srpske književnosti, Deklaracija o granicama srpskog jezika, Povelja o srpskom kulturnom prostoru itd.).
To dalje navodi na zaključak da Srbija ne priznaje bilo kakvu krivnju za rat. Znalo se to i do sada. Jasno je to svakom tko barem i površno prati srbijanske medije, no sada je to usred Hrvatske, u gradu simbolu stradanja, rekao srbijanski predsjednik.
I nije pritom naišao na bilo kakve reakcije hrvatske vladajuće političke vrhuške. Šute svi od reda. Šute po nalogu Bruxellesa jer se na račun hrvatskog dostojanstvo i dalje Srbiju želi privući u Europsku uniju. A da je u Bruxellesu imalo razbora i geopolitičke pismenosti takvoj Srbiji, kao uvijek potencijalnom proruskom trojanskom konju, ne bi se dopustio ulazak uz EU, a pregovori bi se istog trenutka zaustavili.
Kad je Hrvatska u pitanju, posve je jasno da Aleksandra Vučića ne treba zvati u Hrvatsku. To je čovjek kriminalne i protuhrvatske prošlosti koji nikada nije pokazao niti natruhe ikakve samokritike za postupke iz devedesetih. Treba ga u Republici Hrvatskoj proglasiti nepoželjnom osobom. Ovakvi stavovi nisu populizam, nego pitanje elementarnog nacionalnog dostojanstva i časti.
Naravno da odnose Hrvatske i Srbije treba nastojati relaksirati, no kao i za tango i ovdje je potrebno dvoje. Ako Srbija ne pokazuje minimum samokritike za agresiju i sve što se događalo devedesetih, onda pozivanje predsjednika te države u Dubrovnik, gdje daje nove velikosrpske izjave, predstavlja samoponižavanje i nacionalni mazohizam.
Hrvatska time slabi vlastite pozicije.
Vučićevi drugari u Hrvatskoj
S druge strane, s Vučićevim se razmišljanjima slaže i srpska politička struktura u Hrvatskoj. U razgovoru za beogradsku Politiku Stanimirović je 2010. poručio da rat u Vukovaru nisu započeli Srbi, nego Hrvati tako što su pobili neke Srbe „pre početka ratnih operacija na tom području. To je veoma značajno kada se razgovara o tome kako je počeo rat u Vukovaru, jer je do sada uvek rečeno da su Srbi počeli taj rat, što ne stoji“.
Dakle, za Stanimirovića za rat su krivi Hrvati. Isto tako razmišlja i Vučić.
Milorad Pupovac brani takvoga Stanimirovića, a za uzvrat mu se, novcem hrvatskih poreznih obveznika, gradi 40 kulturnih centra (nedavno otvoreni centar u Zagrebu prostire se, kako su se pohvalili u „Novostima“, na 5000 kvadrata, novostidok prohrvatske udruge ne mogu za djelovanje u Zagrebu dobiti niti 15 bijednih kvadrata) za koje opravdano možemo sumnjati da će služiti kao ispostave tzv. srpskog sveta.
Ovakvim politikama Hrvatska financira vlastitu propast što je vjerojatno bez primjera u povijesti. Oni pak koji upozoravaju na samoponižavajuće politike i djelovanje „srpskog sveta“ dolaze na udar tzv. kulture otkazivanja – koju nerijetko provode mediji u vlasništvu srpskog kapitala – pa ih se proglašava šovinistima i proziva za govor mržnje.
U Hrvatskoj je uvijek bilo opasno govoriti istinu i misliti svojom glavom. Za takve je namijenjena margina, a za izdajice unosne sinekure i javni ugled. U Hrvatskoj nisu problem četnici, nego oni koji na jačanje četništva upozoravaju.
Dok je Vučić u Vukovaru vrijeđao hrvatske žrtve, Milorad Dodik je trkeljao o nekakvoj „agresiji potomaka ustaša“. A kako sve ne bi prošlo i bez hrvatske asistencije, predsjednik države Zoran Milanović na ekskurziji u Crnoj Gori izjavljuje da ne vidi prijetnju Crnoj Gori od Srbije. Crnogorski književnik Milorad Popović i ostali crnogorski suverenisti vjerojatno imaju halucinacije kad tvrde da se Crna Gora ponovno pretvorila u srpsku koloniju.
Sumirajući sve navedeno, možemo samo reći: Laku noć, Hrvatska!
Davor Dijanović
