Zaboravljeni anđeli
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 25 Listopad 2024 18:15
Ima na svijetu toliko lijepih i dobrih stvari, ljudi, umjetničkih djela i prirode same da ti dah staje u divljenju. U nekima od njih počiva strašna dubina i veličanstvo svemirskih akorda da nije moguće zaboraviti onaj srh kad se nešto prelomi u tebi, neka spoznaja kojoj ne nalaziš riječi objašnjenja. Takvo je djelo Johanna Sebastiana Bacha „Moje srce pliva u krvi“ (kantata).
Nezaboravno je prvo slušanje koje potresa i sažima sve do nemogućnosti riječi, da se i tragika čini potrebna u iskustvu kako bi čovjek mogao pristupiti dodiru ovih tonova. Ne samo potrebna, ona je bitni sastavak za moguće doživljavanje ovakve glazbe.
Ima u nama toliko mogućih obrambenih mehanizama kojima odgurujemo od sebe blasfemičnost i ružnoću, plitkoću i lažnu formu svakodnevnoga nakaznoga, a ta je obrana nastala u temeljima bića spajajući tradiciju, mimetičko i kontemplativno, sakralno i profano, kovitlajući duh beskrajnim prostorima onostranoga.
Takvim se artefaktima odupiremo strašnim zahvatima kojima nas ubijaju nove i sve novije post i postpost lažne figurativne i apstraktne „umjetnosti“, kulture i tvornice kulture, otvaranja kulturnih centara, i tumačenja njihove uloge kao značajne dionice i našega života. Ostavljamo ovo svakome na volju, ali imamo pravo biti zgranuti nad licemjernim kešenjem naše ministrice, tj. sudjelovanja i u moje ime, na otvorenju nečega što nije kulturni centar, a tako je golem da obuhvaća tisuće kvadrata!!! (Takvih je centara bilo otvoreno više od 130 i prije Drugoga rata!) Gledam likove koji se dobro zabavljaju, tapšu jedan drugoga po ramenima, skidaju mrvice s revera, gurkaju se laktovima, a ona se, ministrica razjapila smijati pa se vješa po ljudima i uživa iskešenoga lica padajuća u naručja na ovom otvorenju likovima sumnjive prošlosti i odurne sadašnjosti.
Pisali smo u nekoliko navrata o nemogućnosti dobivanja samo male sobice s telefonom za veliku udrugu „Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora“, koje je obnovljeno nakon pola stoljeća, odmah po stvaranju RH. Društvo je okupilo oko 10 000 profesora u RH, ali uzalud smo očekivali ma i malu sobicu. I nikada ju nismo dobili pa se na koncu Društvo ugasilo.Min.kulture SKC Stalno me progoni: kako to mi nismo dobili u svojem glavnom gradu svih Hrvata ni centimetar sobice, a radili smo javno, dobro, profesionalno i stručno?! Održavali smo seminare silom prilika po crkvenim i privatnim prostorima, imali simpozije, izdavali časopis i organizirali susrete s profesorima iz Austrije i Mađarske, održali brojne nastupe i predavanja. O vlastitom naporu i trošku, jer ni za dnevnice nismo imali! I tako propade dragocjeno Društvo.
A sada gle: tisuće kvadrata! Sve u srcu Zagreba, ne na nekakvoj periferiji. A najstrašniji lik je ministrice i magičnih zagrljaja... Nismo čuli da je zatražila zabranu da HNK ode u Srbiju i da tamo izvodi našu nacionalnu operu. Sumnjamo da je ona potaknula taj pohod. Zanima nas tko plaća taj pohod od 180 ljudi, karavane autobusa i sve ostalo? Nadajmo se da ne plaćamo mi umirovljenici profesorskih plaća. (To me podsjetilo na ispad u istom HNK kada je neki umni redatelj naredio da zbor pjeva poznatu ariju iz opere Nabucco „Va pensiero…“ dok general urinira na sceni! I tek kad su se neki dosjetili da će alarmirati Židovsku općinu u Zagrebu, onda se odustalo od te namjere.)
Dakle: tisuće četvornih metara za kulturu manjine, odlazak u Beograd najvećega našega ansambla, našega zaštitnoga znaka. To su samo najnoviji dosezi hrvatske vlasti.
A na ulicama bitka dviju strana naše domovine Hrvatske: Hod za život nasuprot orgijama i hordama protivnika života. Uvijek istih pedesetak lica sotonskoga izgleda koji onemogućavaju prolaz tisućama ljudi koji žele život. Oni, ti protivnici života, sele se po gradovima i urlajući, bubnjajući i zviždeći ometaju obiteljske povorke koje su morale početi obranom svoga života. Strašne su parole koje nose sobom izbezumljeni i zakrabuljeni likovi: „Pobacit ćemo i crkvu i državu!“ A sa strane zapis: „J…š obitelj i Hrvatsku!“
Teška srca i prvi puta citiram gadosti njihovih poruka jer prepričavanje umanjuje mračne ambise njihove psihe. Često se u tih malobrojnih sotonista nađe i neka pridošlica izvan RH, najčešće iz Srbije kakva Cica mica iz Užica, ili pak neka mladica Jagnica iz Slovenije. Ima tu i nešto muških, tko zna tko su svi zajedno. I takva prostitucija najgore vrste valja se bez zabrane našim ulicama, to gledaju organi reda, to gleda vlast kroz prozore ministarstava, to gledaju nažalost naša djeca koja pitaju.
Zašto se ne uklone s ulica ovakvi bestidni prizori? Hod za život nikada nije i ne će moći uzvratiti takvim komunističkim i neljudskim povicima. ZaboravljeniandjeliTi isti koji ne žele život, ne žele ni obitelj, ni državu, osobito Hrvatsku, a najmanje Crkvu. Netko plaća njihove performanse (o, kako urbana i profinjena riječ!), njihova putovanja, boje kojima polijevaju ulice, uopće netko plaća nakaznosti njihova života. Taj isti platitelj ne dotira povijesne filmove, dokumente vremena i domoljubna djela svake vrste. Ponaša se platitelj kao ludi kalif Vathek koji je odbacio sve zakone i pravila dana od Boga da bi dosegnuo sve slasti ovoga svijeta, ovlasti da ubija, pa se našao u plutajućem misterioznom prostoru u kome je sve dopušteno – onda je shvatio da je to pakao. To je bila bajka, a one su uvijek istinite.
Film Jakova Sedlara „Zaboravljeni anđeli“ govori o srbijanskom ubijanju četiri stotine i dvoje djece tijekom Domovinskoga obrambenoga rata. Nismo ga vidjeli, a ne znamo ni tko je bio donator novca za takav važan dokumentarni film. Ostajemo u nadi da će ga HRT prikazati u elitnom programu i da ćemo saznati koliko je Ministarstvo kulture platilo za stvaranje ovoga prevažnoga filma.
Jednom davno napisala sam novelu „Ministarstvo dvojnika“. Tu se spominju i druga ministarstva: Ministarstvo zavaravanja i laži, Ministarstvo slasti, Ministarstvo podlosti, Ministarstvo sreće i veselja. Ta silna ironija najavila je još onda naše današnje stanje duha u kojem rascjepu nalazimo odvratno i mračno lice takozvanih slobodnjaka, a slika je popratila ovako: u crkvi Notre Dame nasred nekadašnjega oltara stoji razgolićena žena. Dojka joj viri iz prljave haljine, a ispod njenih nogu piše: „Sreća, to je nova zamisao u Europi… Naša je dužnost učiniti ljude bogovima“ – potpis Saint Just. U crkvi mnoštvo vrišti, udara u bubnjeve i čini skaredna djela.
I to je dio europske povijesti. Doslovan i gotovo isti prikaz pojavio se ove godine opet u Parizu. I kod nas, i dalje u svijetu.
A mali anđeli, ubijeni u našem osloboditeljskom ratu, čekaju na red, na dostojanstvo i ljubav široke hrvatske javnosti. Čekaju na kamenove spoticanja.
