Uvoz nasilja
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 26 Prosinac 2024 12:13
Vremena ionako mutna i teška, kao što su uglavnom uvijek bila i bit će, jer je narav ljudska protkana žilama zla, koje krhka uljudba i zakoni pokušavaju držati pod nadzorom. Teže je i gotovo nemoguće kontrolirati sumanute, ako im je dopušteno hodati ulicama, makar bi trebali biti u ustanovama, ondje se liječiti i možda izliječiti. Što je sve i tko je sve zakazao u tragičnom zagrebačkom slučaju, još će se vidjeti.
Ono što je za sada vidljivo, a bilo je i prije, poznato je i vrapcima na krovu: školsku djecu nitko ne štiti, u školu može ušetati svaki manijak kojemu se prohtije. Od pustih milijarda iz državnoga proračuna, ili barem od silnih milijarda iz europskih fondova, ni jedan euro u svim ovim godinama nije upućen prema zaštiti školske djece, nije potrošen na zaštitare ili uređaje za otkrivanje hladnog ili toplog oružja. Jer, u „sigurnoj“ Hrvatskoj ne može se dogoditi ono što se zbilo prošloga petka, doista crnoga petka. Pa nisu škole, valjda, banke, nisu djeca novac kojega treba štititi od razbojnika, ne bave se djeca politikom pa da im trebaju tjelohranitelji – razmišljaju tako mjerodavni mudraci.
Ubojstvo djeteta, ranjavanje djeteta, bilo kakvo zlostavljanje djeteta najteži je mogući zločin. Bilo je, istražili su novinari arhive, i prije u nas krvavih incidenata povezanih sa školama, zaboravilo se, ali nikada takav kao u petak u Prečkom, napad na malene đake nožem, zadnjega dana prije božićnih blagdana. Jedno dijete više nikada ne će sjesti u klupe, nekoliko njih će se oporaviti, kažu liječnici, kao i odvažna učiteljica. Oporaviti tjelesno, ali će ih užasne uspomene pratiti cijeli život.
A riječ je o uvozu nasilja, o oponašanju „uzora“ iz drugih zemalja, gdje se slično dogodilo i događa tako često da se može govoriti o epidemiji – u Americi više jurišnim puškama, u Europi (i na Otoku) noževima i automobilima.
I nije dovoljno površno govoriti „nadamo se da se nešto takvo više ne će ponoviti“, nego djelovati. Svi smo mi odgovorni. I ja. Imam tri sina, dva su pohađala škole u nesamostalnoj ili tranzitnoj, treći u samostalnoj Hrvatskoj. Nisam bio uzoran otac, rijetko sam dolazio u školu, vrlo rijetko, ali kada bih došao i ušao, nitko me ne bi pitao za zdravlje. U samostalnoj djecai manje. Blizu ulaznih vrata stolić, za stolićem ne sjedi dvometraški mrgud nego učenik, redar, ili učenica, redarica, ne baš prvašica, možda drugi, treći razred. I što će oni, maleni zaštitari, redari, što oni mogu učiniti ako se umjesto mene relativno uravnoteženoga pojavi tko sumanut?
A djeca stradaju, eto, u školi i izvan škole, u prometu, kao moj najmlađi, Fran, teško ranjen kada je polazio prvi razred osnovne, što sam (na svoj način) opisao u romanu Matko na štakama. Stradaju najviše zbog gluposti i nemara odraslih, od nečinjenja odraslih. Stradaju u miru, stradaju u ratovima, stradaju od ruke luđaka koji siju patološku mržnju, razaranja i smrt, mnogi samo da ostanu na vlasti i ponište, unište onoga ili one koji ih ugrožavaju, ili u deluzijama u pobunu vjeruju. Na dan izborne šutnje, 28. prosinca, sjećamo se Nevine djece, koju je dao pogubiti suludi Herod, sve dječake ispod dvije godine, ne bi li među njima smrt u Betlehemu dočekao i Isus iz Nazareta. Stari zavjet pak svjedoči o mahnitom faraonu koji je dao poklati židovsku djecu. U ovo naše vrijeme bolesnik na vlasti u Izraelu i njegov stožer ubili su do sada nekoliko desetaka tisuća palestinske djece, u nezapamćenom genocidu nakon Holokausta. Poremećeni ruski car, kao i izraelski vladar, s posebnim užitkom bolesnog uma gađaju škole, tvrdeći cinično da pogađaju uporišta palestinskih branitelja.
Jedina od kandidata/kandidatica za položaj predsjednika/ice države, Branka Lozo, sjetila se djece pobijene u Brodu na Savi, te ondje rekla što je trebalo reći. A ti brodski mališani, ubijeni srpskim granatama, samo su malen dio onih četiri stotine i više djevojčica i dječaka stradalih u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Na hrvatske ljude, na hrvatsku djecu. I učionicanapokon, većina hrvatskih branitelja bijahu djeca, ne samo doista maloljetni branitelji. Većina toliko mlada da još život nisu ni okusili.
Današnjoj djeci gotovo i da nisu potrebni odrasli manijaci, izvješća o tjeskobama, depresiji, ali i o porastu autizma, doista su alarmantna. O otuđenjima uz sveprisutnu tehnologiju, koja ih iz realnoga svijeta odvodi u drugu stvarnost iz koje se teško ili nikako vraćaju u ovaj, nesavršen život, ali život naš svagdanji. A ako su izvrgnuta tzv. vršnjačkom nasilju, ili se u školi smatraju nevidljivima, mogu se u nešto starijim godinama prisjetiti da su ih baš u školi duševno kastrirali, pa tu tugu i mržnju pretvoriti u osvetnički pohod... Da toga vršnjačkoga nasilja ima, nema sumnje, u davno doba bijaše rezervirano za učenike, u naše sve više i za djevojčice i djevojke, što sam spoznao iz mnogih priča, koje su mi poslužile u pisanju kratkoga romana Asasin ili Latica u nevolji, romana koji sam i dramatizirao, ali komad nikada nije izveden u kazalištu. Šteta.
Izvedena je u prošlom tjednu komedija (uvjetno govoreći) Smogovci, praizvedba u Kazalištu Trešnja, kažu s velikim uspjehom. Spominjem to i zato da još jednom progovorim o školama. U rečenoj predstavi te situacije nema, ali ima u nizanki koju HRT ne želi reprizirati. Naime, ona kada Nosonja vodi Dadu u školu, ali kasne. Čistačica ima naredbu ravnatelja da ulazna vrata zaključa točno u osam sati i ne pušta nikoga, pa ni ravnatelja, a Dado i Nosonja stižu pet minuta kasnije. I poljube vrata. Dado ipak ulazi, nakon što Nosonja pribjegne podlom triku... Znači, vrata su se zaključavala, očito samo u tom kratkom razdoblju, poslije je valjda ulaz liberaliziran. Ali su se tada zaključavala, i to je bilo dobro. Barem to.
Toliko za sada o prečkoj tragediji, uz sućut roditeljima djeteta kojega više nema, obiteljima ranjene djece i bližnjima prečkohrabre nastavnice. Dan žalosti, u subotu, uglavnom je poštovan. Ljudi su, koliko sam vidio, šutljivi i teško im je pojmiti da se dogodila takva tragedija, u vrijeme adventsko, božićno, pale lampione i neki mole, stišću djecu uza se, zabrinuti.
Predsjednički kandidati imali su nepredviđen dan odmora, ali će izgubljeno nadoknaditi jurnjavom sve do dana Nevine djece, kada će napokon zašutjeti, što publika očekuje s neskrivenim simpatijama. Ankete pokazuju što smo na žalost i slutili, da kolonu pomamnih vode Milanović i Primorac, a sljedeće dvije cure zaostaju. U svemu je ipak iskočilo još jedno ime – Nikica Jelavić koji bi se mogao kandidirati na sljedećim izborima, za pet godina, sa sloganom: „S predsjednikom na kavu“.
