Mediji i ‘pumpanje’ građana predizbornim anketama
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 02 Siječanj 2025 18:07
Ono što je za političare u stanju odraditi sedma sila – mediji, nije nitko. Nekoga će, naizgled bezrazložno, dići u visine. Nekoga će ignorirati, kao da ne postoji. Trećima će mediji napraviti i besplatnu reklamu. Dok će četvrte verbalnim bičevanjem razapinjati sve dok se i oni sami ne zapletu u mrežu kleveta i laži. No, jedno je, u današnjem svijetu blatnjavoga društva, sigurno: bez vidljivosti u medijima put je trnovit.
Sigurnost stranačke ‘mašinerije’
Kao i u svemu drugome, tako i u svijetu mainstream medija, dominira novac, a time i moć.
Predizborne ankete i u ovim, trećim po redu ovogodišnjim izborima, ovaj put za predsjednika Republike Hrvatske, odigrale su golemu ulogu. Nekima su napravile medvjeđu uslugu, nekima gadno naštetile. A dvojici kandidata osigurale put u drugi krug – bez truda i znoja. Uz, dakako, pozadinu stranačke ‘mašinerije’. Ukratko, ankete uglavnom pogoduju onome tko ih plaća. Pa se onda kandidat iza kojega stoji naručitelj ankete uvijek doima boljestojeći.
Govoreći o stranačkoj ‘mašineriji’, ne mogu ne postaviti (retoričko?) pitanje koje, vjerujem, mnogima ovih dana prolazi kroz glavu: hoće li u hrvatskoj politici ikad postojati išta izvan (vječnih) političkih opcija HDZ – SDP? Mislim da bi odgovor na to pitanje, ukoliko bi bio negativan, mnogima bio dodatni vjetar u leđa da stave “pinklec na rame” i odu iz ove zemlje. Bilo bi fer da nam jednom kažu istinu.
Stranački kandidati imali su jednu dodatnu sigurnost, pa i svojevrsnu komociju, da im u cijeloj izbornoj priči netko čuva leđa. Ankete su uglavnom išle na ruku dvojici kandidata koji su si osigurali drugi krug. No, problem cijele ove tematike jest da je upravo bombardiranje anketama na neki način, po tko zna koji put, determiniralo izborni rezultat.
Medijsko ‘pumpanje’ anketama i sugestije biračima
“Milanović osvaja toliko i toliko, Primorac toliko i toliko, a ostali kandidati…” – ovako je izgledala svaka prezentacija predizbornih anketa. Opet – zar samo dva izbora od osmero kandidata? Jesu li birači slijepi? Gluhi? Ili ih samo kreatori anketa smatraju takvima?
Ima tu materijala za zapitati se: je li to podcjenjivanje birača? Smatraju li nas političari, a i mediji, toliko neinteligentnima? Misle li da toliko malo upotrebljavamo vlastiti mozak da nam, uz potporu ogromne količine novca, trebaju, pa i moraju, sugerirati kome da damo svoj glas?
Je li cilj i kod birača proizvesti osjećaj da se bore protiv vjetrenjača? Da razmisle o tome isplati li im se uopće vjerovati u vlastite ideale? Stremiti promjenama? I da se, u konačnici, preusmjere na kandidata “koji ima više šanse”? Onoga “koji je poznatiji”? Onoga “s kojim već znamo na čemu smo”?
Jesu li predizborne ankete sredstvo koje prosječnog hrvatskog birača trebaju baciti u malodušnost? Onu malodušnost koja će ga (u)činiti poslušnim? Koji neće previše “talasati”? Idealizirati ovu zemlju? Koji će se umoriti od svojih vrijednosti i otkotrljati se da zapliva niz struju sa svima drugima?
Kako je u ostalim europskim zemljama?
Na hrvatske se birače, evidentno, može lako utjecati putem anketa. Međutim, više od 15 zemalja u Europi ne dozvoljava objavljivanje anketa prije samih izbora. Veliki dio vremena posvećen je predizbornoj šutnji kad je o anketama riječ. Tako je, primjerice, u susjednoj Italiji, Slovačkoj, Grčkoj i Luksemburgu. Riječ je o 15 ili više dana anketne šutnje. U Luksemburgu ona traje čak punih 30 dana.
Iako im je u ranijim godinama taj vremenski period bio i duži, susjedi Talijani sada 15 dana prije dana izbora ne smiju na televiziji spominjati imena kandidata koji su u izbornoj utrci. To, doduše, isključuje vijesti. Ali o anketama zato nema ni slova.
Ankete su štetne iz više razloga. I dok ih u Hrvatskoj jedni smatraju bezazlenima, drugi godinama zagovaraju njihovu zabranu. Jer, nije problem u stranačkim vojnicima ili simpatizerima određenih političkih opcija. Problem je u animiranju onih koji ne izbore ne izlaze, a dobar dio anketa, paradoksalno, upravo i računa na njihov neizlazak. Da se ne ugroze “favoriti”. A ukoliko se iz neodlučnih pretvore u one koji su se predomislili, računa se da će dati glas nekome od “favorita, prema anketama”.
Podcjenjivanje birača – nemaju vlastitu pamet?
Na izborima bi se glas trebao dati onome za koga si procijenio da dijeli tvoje svjetonazore, zalaže se za opći boljitak, sigurnost i napredak u duhovnom, moralnom, kulturnom i svakom drugom smislu.
Glas bi se trebao dati po vlastitoj savjesti. Ne jer ti je tako sugerirala ova ili ona televizija. Ili ova ili ona anketa na nekom portalu. Ili neki (plaćeni) politički analitičar. Ili onaj tko nije ‘upao’ u drugi krug.
Glas građana ne bi trebao biti kupljen. Iako je javna tajna da ga neki kupuju. Zbog toga su predizborne ankete zapravo perfidna trgovina. Suptilno marketinško uvjeravanje u to da na glasačkom mjestu baš želiš zaokružiti onoga koga ti ankete sugeriraju. Da ne kažem i nameću.
Kao, reimo, kada silno želiš ljubičastu majicu, ali ti u reklamama sugeriraju žutu jer je baš ona moderna. I upornošću neonske reklame iskaču ti sa svih strana žute majice. Na tisuće njih. Samo što ne progovore i ne obećaju da će te grijati idućih pet godina. I u tom vremenu ostati jednako lijepe i kvalitetne. I na kraju počneš razmišljati: što će mi ljubičasta? Možda ipak trebam žutu… Takva je logika i predizbornih anketa.
Koje bi bilo (dobro) rješenje?
U mnogočemu se – barem deklarativno – volimo povoditi za primjerima dobre prakse drugih. Osobito europskih zemalja. Ali, čini se da nije tako u predizbornim anketama.
Prosječnom građaninu koji se usudi gledati malo dalje izvan svoja četiri zida, čini se kao da su u Hrvatskoj (neki) političari i (neki) mediji sklopili pakt. Gadan pakt. Čvrst. Opasan. Onaj o kojemu mnogi uglavnom ne razmišljaju.
(Pred)izborne ankete svakako su dio ovog (ne)pisanog sporazuma. Možda jednom dočekamo da se i kod nas zabrane. (Moj vječiti idealizam…)
Mediji u službi politike
Izbori bi, po nekoj svojoj definiciji, trebali biti iskazivanje slobodne političke volje građana. A ta sloboda izbora trebala bi biti odraz demokratskog društva.
Kažem “trebala bi biti”. Jer, pitanje je živi li Hrvatska uistinu u demokraciji, ili tek u predodređenoj političkoj stvarnosti?
Nisam sigurna želimo li znati odgovor.
U vjernoj službi politike ostaju današnji, kao i nekadašnji, mainstream mediji. Prepoznao je to davnih godina i sam Napoleon zbog kojega su mediji navodno i kasnije prozvani sedmom silom, u kontekstu tadašnjih svjetskih sila.
Mediji i njihova moć i u Hrvatskoj se koriste u političke svrhe. Upravo se zbog toga i kreiraju predizborne ankete. O kojim je god izborima riječ.
Jer, važno je na vrijeme “ukrotiti” biračko tijelo. Zarobiti im umove. Sugerirati im što da misle. O kome da misle. O kome da uopće ne razmišljaju. I koga, u konačnici, da izaberu. I to je sve.
Zvuči jednostavno. Možda u Hrvatskoj i jest. Malo nas je. Ionako smo razjedinjeni (pobjede nogometne reprezentacije ne brojim). Samo ubaciš koju anketu i to je to. Prosječan građanin Lijepe naše očito neće puno razmišljati.
