Eto smo dočekali novu godinu, petardnu
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 08 Siječanj 2025 16:00
Mrzlo. Na dvorištu malo snijega, centimetar. Na Sljemenu, odnosno na Medvednici, ima dosta snijega, ali nema medvjeda. Nema ni Snježne kraljice, jer Možemo! ne zna skijati, pa ga nije briga. Ima zato snijega i +staza u Kranjskoj Gori, gdje je Zrinka pobijedila u slalomu nekoliko sati prije no što ovo pišem, ljudi je li moguće, opet hrvatska himna, Zrinka drži ruku, odnosno rukavicu na srcu.
Zagrepčanka. Cura iz Hrvatske, zemlje koja nema Alpe, a Dinara nam dobro služi samo u ratu, i to ako Rojs postavi stazu.
Samo šport Hrvatsku spašava. Još malo pa će i rukomet, o nogometu da i ne govorim, HNL govori talijanski, reprezentacija još ipak hrvatski. Košarka na niskim granama, igraju hrvatski klubovi u glupoj ABA ligi, koja bi trebala svoje otpjevati – umjesto da trošimo novac na mlade talente i jačanje klubova, bacamo novac i staru slavu na gostovanja u Čačku i sličnim svjetskim metropolama. Navodno čak ni zločinac Tito nije htio u Čačak, a eto Cibona hoće.
Nakon športskoga uvoda vraćam se u prošli tjedan, buran i bučan. Eto smo dočekali novu godinu, petardnu, ljudi se radovali upravo blesavo, kao da znaju kakva će biti, puna mira, ljubavi i veselja. A ne će. Dočekivati nekoga ili neku tuđinku, neznanku, s pjesmom i urlicima potpuno je nerazborito, ne znamo što nam nosi ni koga će odnijeti.
A ništa, običaj je običaj, pirotehnika sve snažnija. Buka tjera zimu, navodno, a uz ljude stradavaju i životinje. Za divno čudo, Tor i Mak ne boje se eksplozija petarda i inih dalekometnih raketa, kao da su rođeni u ratnoj zoni, pa se priviknuli. „Samo urbani cucki padaju u nesvijest od straha“, veli Tor, čitajući u novinama o medvjedu u Delnicama, optuženom da je pojeo šunku, oslobođen na općinskom kaznenom sudu. Pa razgovaramo o tome da ljudi bacaju ne samo petarde nego i hranu, stotine tona. „A žale se da je hrana preskupa“, gunđa Mak. „To su dva odvojena problema, životinjo“, kažem, „a mi ne bacamo ništa, ako nešto padne sa stola, tu je Tor. Ljudi u prosincu jedu i kupuju više zato što znaju da će u siječnju sve biti još skuplje, pa stvaraju zalihe, masne naslage na tijelu. Da prežive. Nismo mi samo u športu najbolji, nego smo i najdeblja nacija u Europi i šire, a nitko se ne žali više od nas. A to što smo se demografski stanjili, druga je priča, odnosno treća. Kada ostane samo milijun Hrvata, bit će hrane na bacanje, ipak Hrvatska ima plodne zemlje i more puno riba, postoje zalihe. Tako da će taj milijun sretnika i nadalje nestajati, ali punih trbuha.
Dosta o hrani. Vraćaju se ljudi u zbilju, gledaju papiriće na kojima piše koliko su u minusu, zabrinuti. U Saboru će opet izborinetko postaviti pitanje može li se živjeti od četiri stotine eura. Može! Tjedan dana, recimo, i više, asketski i dva, s kruhom i krumpirom. Nego što je prehranilo Europu, što je razlog njezinu uzletu nego krumpir. Trumanova jaja došla su puno poslije, prvo je iz Amerika stigao krumpir. Ništa bez Amerike, znaju to i Izraelci.
U nekim danima prošloga tjedna nije bilo novina. Nesretan ja, ali i životinje. Jedva smo dočekali da se stvari stabiliziraju, kupili i jutarnje i podnevne i večernje i noćne. Da vidimo, uzgred, kako stoje predsjednički kandidati. „Što misliš kakva će biti izlaznost?“, pita Mak, provokator. „Mislim da će biti velika, posebno na gornjoj postaji žičare“, kažem. „Malo mi je žao birača, jer slutim da će pobijediti berač glasova. Takvi smo mi. Da Zoki kaže kako se Sunce vrti oko Zemlje, a ne obratno, i to bi ljudi povjerovali. Čast kolumnistima koji podsjećaju što je sve taj čovjek u kampanjama izgovorio, a zatim suprotno učinio ili ništa nije učinio. I kako je to (re)prezentirao Hrvatsku, što bi mu trebala biti i najvažnija zadaća? On je, dragi moji, najveći suverenist našega doba. Ne zove u Hrvatsku nikoga iz bijeloga svijeta, ne zato što mu se ne bi odazvali, sačuvaj Bože, nego zbog štednje, da na crvenom tepihu netko ne ostavi blatne tragove, a čišćenje košta, nije tepih helikopter. Ne trpi na tepihu nikoga osim sebe. Shvatili su to i u svijetu, pa mu nitko ne dolazi, osim Dodika. Ali vojsku voli, kao mali igrao se olovnim vojnicima, nedostaju mu.
Ma nije važno, kakav je takav je, kakvi smo takvi smo, još će mu ljudi povjerovati da se odriče tvrdokuhane kohabitacije, da milostivo pruža ruku. I nogu. Velim, proživjeli smo mi i preživjeli svašta, i to s lakoćom, znajući da je Hrvatska vječna. Jedino glede vojske malo grintamo, jer ako je vjerovati Konstantinu rođenom u purpurnoj palači, dakle Porfirogenetu, Tomislav je imao znatno veću vojsku nego mi sada, i kopnenu i morsku na jadroliniji. Što me vodi prema stračević1100. godini Hrvatskoga Kraljevstva i mojem pitanju kako država misli proslaviti, ili ne misli, jer se užasava ostataka monarhista. Za sada, čujem, osim ponešto u Dalmaciji, priprema se i film o kralju Tomislavu, igrano-dokumentarni, u produkciji Večernjeg, s novinarima toga lista u glavnim ulogama. Neka naši! Kada već nismo u stanju snimiti igrani film, spektakl, u produkciji HAVC-a (ha)koji za takve pothvate nema ni sluha ni novaca, pa čujem da nekoliko i to ne baš zamašnih filmskih projekata stoje na mjestu, na čekanju. I to je slika ovoga segmenta hrvatske kulture, koji bi, da je sreće, mogao postati izvoznim proizvodom.
Tako naša sjajna povijest (sjajna jer smo unatoč svemu opstali, barem do sada) ostaje neekranizirana, pa čovjeka boli srce kada vidi što su sve Englezi, recimo, snimili, ma nema kralja makar i grbavog da o njemu nema filma. Nevolja je i tomu što s Englezima nismo imali bliske dodire u povijesti, da jesmo oni bi o tome snimili film, pa bismo i mi profitirali. Jedini dodiri bili su eksplozivni, kada su u sastavu saveznika bombardirali hrvatske gradove u Drugom ratu. I na Bleiburgu, ali o tome šute kao zaliveni.
Nemamo novaca, stalno to slušam. I kazališta kubure, nešto manje. Nađe se ipak za Krležine Zastave, i za koncert dobrodošlice u Rijeci, što je nova pojava. Koncert dobrodošlice novoj intendantici, čiji su odlazak iz zagrebačkoga HNK glumci i osoblje isto tako radosno proslavili, malo mobingirani ali sretni.
Hoće li se dogoditi kakav kazališni komad s temom iz 10. stoljeća, možda. Ili kakav književni pokušaj, makar je romana o Tomislavu u povijesti hrvatske književnosti već bilo, ali ih je kritika proglasila pučkom romantikom. Pisac ove kolumne upravo piše roman o vremenu kralja Tomislava, piše brzo i teško jer rokovi cure. Zaintrigirao me je i Ivan X., Papa, koji mrsi račune onima što tvrde da Tomislav nije bio kralj, jerbo je Tomicu dvaput kraljem nazvao, a nije bilo senilan ni neobaviješten. Papa Ivan X. imao je veliku karijeru: prvo bolonjski biskup, zatim ravenski nadbiskup, pa na kraju na Lateranu. Umro je nekako u isto vrijeme kao i hrvatski kralj Tomislav, a glave mu je došla jedna žena. Nije riječ o erotskoj aferi, nego političkoj, Marozija koja ga je strpala u tamnicu bijaše kći Teofilakta, stvarnoga vladara Rima. Očito vrlo utjecajna. Da se natjecala na ovim našim sadanjim predsjedničkim izborima, prošla bi bolje od svih kandidatkinja. Još nešto: rimske su biskupe u ono vrijeme sustavno trovali, pa dva predšasnika rečenoga Ivana nisu ostala na životu ni po godinu dana. Ivan je bio oprezan, možda je imao kušača hrane. Za razliku od Stepinca, koji kušača nije imao, pa ga komunisti polako trovali. A ako smo se pitali, ja jesam, kako je Stepinčev stakleni sarkofag učionicprošao u potresu, sada znamo da je sačuvan, i prenesen u privremeni prostor, blaženik, za Hrvate svetac odavno, za Franju i Porfirija upitan jer je protiv rasizma propovijedao.
Inače, glede povijesti i sadašnjosti: ništa se nije promijenilo. U desetom su stoljeću dominirala dva cara, zapadni i istočni. Kao i danas. Znate na koje likove mislim, s tim da zapadni tek što nije inauguriran. Europska unija u sendviču, a mi u njemu list salate.
Sigurnost je sendviča nesigurna. A ništa više i bolje ljudi ne žele nego sigurnost. Ako nje nema, sav je život i sve je živo na rubu živaca. Sigurna egzistencija, siguran promet, sigurne ulice, sigurna kuća. Sigurna škola. Sigurni vrtići u koje također treba staviti zaštitare, jer čujem da vrtićima bez nadzora lutaju neke uskraćene gospođe koje propagiraju seksualizaciju vrtićke djece, a možda stignu i u jaslice. Van s njima. Vrata zaključavati. Kao i školska vrata onima koji propovijedaju rodnu ideologiju.
Jezik naš svagdanji
Nešto o dobrim željama i čestitanjima, kojih smo se prošastih dana nagledali i naslušali. Napokon je mnogima došlo do mozga da se ne čestita Nova godina, nego nova godina, to jest da se nekomu ne želi sretan samo jedan dan u godini, prvi siječnja, a ostali valjda mogu biti i nesretni. To smo, znači, obavili. Ono što nismo, a vrlo mi je zanimljivo, jest čestitanje Božića. Oduvijek smo bliskima i manje bliskima željeli sretan Božić. Kako je i kada sretan Božić postao čestit Božić, doista ne znam. Čestit u suvremenom hrvatskom jeziku znači – pošten, arhaično dvosmisleno značenje ne igra. Nadam se samo da u skoroj budućnosti ne ćemo govoriti Želim vam pošten Božić. Putem Hrvatske pošte, s uručenjem čestitke oko Uskrsa.
