Ključ je bio – ključ?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 09 Siječanj 2025 14:00
Tragedija u Prečkom, događaj zbog kojega se jedno sedmogodišnje dijete, nažalost, nikada nije vratilo kući iz škole, dovela je, između ostaloga, i do toga da je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih odlučilo sve škole u Hrvatskoj staviti pod ključ. Konačno.
Je li ključ za prevenciju tragičnog događaja bio samo doslovni ključ? Je li ključ u brave odgojno-obrazovnih ustanova diljem Hrvatske rješenje za sprečavanje ulazaka sumnjivih osoba, pokazat će provedba novog protokola u praksi. No, svakako je dobar prvi korak.
Novi protokol u školama
S ključem u bravu krenulo se u drugo polugodište. Tako, naime, propisuje Protokol o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama. On, između ostaloga, definira kontrolu pristupa prostorima školske ustanove.
U kratkim crtama, određuju se i:
zaključavanje i nadzor ulaza u prostore školske ustanove
ulasci i izlasci tijekom odmora učenika
ulazak roditelja i drugih vanjskih posjetitelja u školsku ustanovu
pregled osoba i predmeta učenika i drugih posjetitelja školskih ustanova
… i još nekoliko pravila. Neka ih. Samo neka se primjenjuju.
Naravno, samo sam čekala da se jave ‘neznani junaci’ koji se bore za ljudska prava. Nije im dugo trebalo.
“Nisu djeca u zatvoru da ih se drži pod ključem” i slične parafrazirane nebuloze preplavile su, a što drugo nego – društvene mreže. Jer, neki ljudi uglavnom tamo žive svoje živote. I zagovaraju gluposti dok se ne dogodi tragedija. Jer, floskula ili ne, sigurnost zaista mora biti iznad svega.
Koncerti i škole
I dok se dio roditelja ‘genijalaca’ žali da im je, novim protokolom, djeci ograničeno pravo kretanja, pokazuju neznanje o tome da i prije njegova donošenja, za vrijeme trajanja nastave nije bilo dopušteno napuštanje prostora škole.
Čekam da se sad još javi netko kome u školama smeta pregledavanje predmeta koji se unose.
Jer, dok na ulazima, primjerice, za koncerte, stoji vojska redara, zaštitara i policajaca koja uglavnom ne dopušta ni unos bočice od pola litre obične vode na temperaturi iznad 30 stupnjeva, nego pred njima moraš izliti sadržaj i baciti bocu (osobno iskustvo), u hrvatske škole u 21. stoljeću dosad je mogao ušetati bilo tko i očito, unositi bilo što. Lijepo je da se, eto, konačno netko sjetio pregledati i unos predmeta u školu.
Revizija pedagoških mjera
Mnoštvo primjera u praksi, međutim, pokazuje da je potrebno revidirati i pedagoške mjere. Društvena kaljuža na površinu je izbacila brojna devijantna ponašanja, porast (međuvršnjačkog) nasilja i brojne druge pojave na koje je sustav – sustavno žmirio.
Događalo se da tako učenici mogu (kriomice?) snimati učitelje, provocirati ih i objavljivati sadržaje na društvenim mrežama. I na isti način ‘fora je’ izrugivati i svoje školske prijatelje. A ako treba, odnosno, ako nekom djetetu ‘dođe’, može bez većih posljedica svojim ponašanjem terorizirati sve učenike i zaposlenike.
Kao “rješenje”, prema postojećim pravilnicima, eventualno će biti premješteno u drugu školu. “Šetati” od škole do škole. (Sve ‘po zakonu’, je l’… Po pravilniku.)
A na takve začarane krugove sustav tu i tamo uvede koju vatrogasnu mjeru. Da umiri roditelje do neke iduće eskapade. Umjesto da stubokom preispita postojeće pravilnike i promijeni ono što je potrebno.
Tko donosi pravilnike?
No, pravilnike, i u odgojno-obrazovnom, jednako kao i u ostalim sustavima, uglavnom donose birokratski umovi. I oni pritom zaboravljaju na jedno od zlatnih pravila tog sustava – povezanost sa životom. Pa, eto, na početku smo 2025. godine. Reći će neki, problema je oduvijek bilo. Jest. No, budimo realni – naše društvo nije tek bolesno. Ono je već u terminalnoj fazi.
Sveopće blato preslikava se na sve aspekte naših života, a djeca kopiraju modele ponašanja. Davno se zaboravilo tko im treba slati životne poruke. I kakve.
Tako pravilnike u školama nerijetko donose upravo birokrati koji su u odgojno-obrazovnom sustavu zadnji put bili kao učenici u klupi. Tko pita struku? Tko piše pravila? I tko, u konačnici, prati njihovo (ne)provođenje u praksi?
Na kraju svake priče, najveći teret promjena u školstvu uvijek pada na leđa učitelja. A ti ljudi su (čast iznimkama!) još uvijek ono najbolje što taj sustav ima. I jedino njihova predanost i entuzijazam tom istom sustavu drži glavu iznad vode.
Kolektivna amnezija na ključ u bravi
Ali, bravo! Otkrili ste toplu vodu! Ključ u bravu! Identifikacija posjetitelja škole! Kako se toga nije nitko sjetio ranije?! Ili, pak, jest?
Svi očito imaju kolektivnu amneziju na vrijeme kada su na ulazima u (zaključane!) školske zgrade, uz spremačice i domare, sjedili – učenici. Jedni otključavali vrata, drugi – legitimirali.
Dežurali smo u školama, da. I legitimirali one koji su ulazili i izlazili. Vjerovali ili ne, odrasli su nama, djeci, davali osobne iskaznice. (Znam da neki ovih dana vrište preko tipkovnica o legitimiranju: “Samo policiji, a nekad ni njima!”.)
Međutim, vjerojatno bi danas, u doba dječjih prava bez dužnosti, bilo nedopustivo da postoji dežurni učenik. I bolje je da takav ne sjedi na ulazu u školu. Danas su izopačena vremena. Sve govori u prilog tome. Pa čak i protokol kojega kao da je resorno Ministarstvo, uz korekcije, izvuklo gotovo iz ropotarnice povijesti. Iz “kamenog doba” nas, koji smo krajem devedesetih završavali škole. (Zaključane.)
Budućnost u hrvatskim školama
Sve je manje djece. Sve je manje i učitelja. Tom plemenitom pozivu, koji stvara sve buduće strukture društva poučavajući i odgajajući, odaziva se sve manji broj ljudi. Zašto? Vjerujem da ni u snu nisu pomislili da će, idući na svoje radno mjesto, glavu nositi u torbi.
Čekaju li nas alternativna rješenja školovanja djece? Hoće li i kada u Hrvatskoj zaživjeti Homeschooling? Kako će izgledati budućnost u našim školama?
Puno je otvorenih pitanja. Važno je da smo kao prioritet konačno stavili sigurnost. U tome je ključ.
