Čovjek koga nema
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 09 Siječanj 2025 15:00
Dani predsjedničkih kandidata i njihovih programa stigli su do završnice. Svi već znaju sve, ili misle da znaju, osobito oni koji su pratili ovu utrku iz pozicije: tko to tamo govori? Postojala je i ostala velika distanca između nekih kandidata i glasača zbog raznih razloga, ponajviše neinformiranosti o čovjeku i njegovim svojstvima.
Svaki čovjek ima svojstva, pa čak i onaj Musilov „bez svojstava“. Ali posebno se promatraju svojstva istaknutih kandidata za bilo koju društvenu službu, i to od davnine, čak Periklove kada se pokazalo da je on istaknut po dobrim svojstvima, a osobito po tome što je svojom vlašću spriječio da žene budu udovice, bar što manje udovice. Dakle, u svojstva koja se pridaju i dokazuju nekom čovjeku ulazi svakako njegova osobna povijest, kako intimna i obiteljska, tako i narodnosna.
Tako netko ima iza sebe prtljagu koju donosi pred lice mase i ponosno izlaže bez potrebe da ju skriva ili frizira. Drugi to moraju činiti uz velike kirurške zahvate u području istine, a neki se nadaju da je narod zaboravan i naivan pa će preskočiti djela i riječi što bi mogle škoditi. Oni kojima se riječi i djela nisu iskazivala u trajnom obliku, što će reći u knjigama, bilo je puno lakše svoja pomalo luciferijanska razdoblja sakriti i računati na lijenost mase koja nerado pretražuje i pamti grijehe. Kakve grijehe? U ovom slučaju one protiv svoga naroda i zajednice općenito, i čestitih načela koja, ma koliko obojana, uvijek proizlaze iz Deset Božjih zapovijedi.
Najtragičnijom se pokazala slaba navada hrvatskoga naroda da čita, osobito ozbiljna djela o povijesti bez kojih znanja glavinjamo od nemila do nedraga. Samo budalaste i isprazne tikve mogu izgovarati kako nam je povijest nepotrebna i kako se moramo okrenuti budućnosti. Kad se tako ponašamo, najčešće zaglavimo u nemiloj situaciji u kojoj smo već bili, platili glavama i kućnim pragovima, platili često istim razbojnicima koji se danas pokrivaju lažnim i pritvornim riječima. Uzalud su tada latinske poslovice već izlizane od uporabe u polupismenim ustima.
Ali ima onih koji su uz svoj svakodnevni rad za opstanak u materijalnom svijetu stvorili golemi arsenal ideja i načela, marno ih bilježili i postigli bibliografiju od tisuća stranica. One su vjerodostojne pratilice čovjeka s jasnim svojstvima i pokazuju gdje je bio, gdje se sada nalazi i kamo ide. Takav je slučaj dr. Tomislava Jonjića. Da, upravo njega, čovjeka koji je izbivao iz luciferijaskih orgija da bi stvorio svoje masivno literarno i pravno djelo koje svjedoči o snazi duha i širini poznavanja sveukupne povijesti čovječanstva, osobito ovoga zapadnjačkoga. Ne može se lepršati po špici, piti konjake u večernjim satima na luksuznim mjestima, trčkarati po modnim sastancima i baviti se stranačkim olajavanjima na tajanstvenim večericama, biti čitav život na rubu površnosti i duhovne lijenosti, a pri tom ostvariti takav golemi opus i ostati u sebi slobodan. Da, u sebi slobodan.
Sve one važne profesionalne i etičke odluke nalaze se u tim stranicama u kojima se razmatra poglavito pravo, hrvatska povijest i književnost, a onda i šira. Sva istraživanja po literaturi i arhivima, dani i godine žrtava sjedenja i proučavanja događaja, otkrivanje dokumenata i osobito objavljivanje istih, urodili su titulom koju je mogao s lakoćom ostvariti. Ona je nepotrebna, ali postoji kao sukladni dokaz njegovom radu.
Kako je Jonjić zbog neprestanog rada neminovno morao godinama izbivati iz prpošnoga novinarskoga i televizijskoga skakutanja nasuprot mnogim ljenivcima, iza kojih ne ostaje ni jedan redak misli ili dobrih djela, nije bio toliko upoznat u javnosti.predsjednickosuceljavanje I dok nema gotovo ni jednoga važnijega događaja ili pitanja iz naše dalje i bliže povijesti kojima se nije bavio dr. Tomislav Jonjić, i na koje nema adekvatni odgovor osvjedočen u knjigama i inim tekstovima, njegova suparnička ekipa nema ni slova koja bi odgovarala na pravne i povijesne probleme ove države, zaglavljene u diletantskim rukama što se tiče službe predsjednika države. Ako i postoje znanstveni radovi kod nekih kandidata za proteklu utrku, oni su daleko od uporabe za ovu službu.
Ali to sve zajedno možda i nije presudno kod izbora ovakvoga značaja. Tu se radi o odabiru čovjeka od značaja. Je li Jonjić uopće sudjelovao u javnom životu svoga naroda? Pitaju nečitači i oni koje ne zanima skrbni i tvrdi rad na polju prava, odvjetništva, zatvorenika savjesti, branitelja branitelja, polemičara i zastupnika, političara koji se istakao u mnogim trenutcima posljednjih četrdesetak godina. Naš dobar književnik Ante Kovačić rekao bi: pitaju „indolentni mužeki“.
Tu se mogu ubrojiti i ljubitelji kamiondžija, raznih brena, mondo boba i truba iz prijatnih dragačeva… S njima su i hvalitelji neradničkih tradicija suvremenoga Predsjednika RH, psovača i vicologa, histeričnih babe-tina, jeftini obožavatelji još jeftinijih glazbenika, duhovnih patuljastih rokera i njihove družbe, dionika stoljetne eskadre koja je pobijedila 45. pa im nikako ne odgovara 95.
Nitko, baš nitko osim dr. Tomislava Jonjića nije imao program od svih dičnih kandidata za predsjedničku dužnost. Tijekom kampanje javljali su neki da imaju nekoliko točaka, ali uglavnom – ništa vidljivo. Milanović je rekao da je njegov program Ustav. To je bio i do sada.
Kako je to nastupati bez programa? Lupati po bubnju i vikati: narode, čuj i počuj… Iza bubnjara idu manji bašibozuci i veselo se smiješe, jer nakon obećanja idu na dobar ručak, večeru. Onaj što ne mora ni govoriti ni obećavati jer nema što, ide od pazara do sajma, od kirbaja do adventa i kuša delicije. Onako, samo malo, tek toliko. Ali i tako mutavoga, kamere ga ne napuštaju.
Ima i drugi kompanjon, bliskih gena, o kojem se već sve reklo u mnogim osvrtima na izbore, nalik Muenchhausenu. Ni on nema program. Njegov je program pobijediti onoga prvoga koji nema program.
Ali, dogodilo se ono što je svima danas vidljivo: Jonjiću je bilo suđeno da bude u ovom periodu svoga života – nevidljiv! Pretvorili ga u nevidljivoga čovjeka oni koji odlučuju o velikim televizijama i novinama. A zašto? Zato jer ima program. Kakav program? Nepoćudan program, ozbiljan, pravnički, gadan i opasan. Ima i takav životopis, neugodno svjedočanstvo o naravi komunizma i jugoslavenstva. Ta se još uvijek živuća sljedba komunista i jugoslavena udobno valjuška po svim važnim institucijama, ministarstvima, državnim tajništvima svake vrste, kompanijama u privatnim i državnim rukama, medijima, osobito u nevladinim udrugama koje čine uglavnom neradnici na dobroj plaći. T. Jonjić HRTI baš zato što taj program i životopis Jonjićev s bibliografijom otkrivaju njegovu namjeru da te komunističke jugorepove i metode smijeni u okviru ovlasti predsjednika republike, da ih skine s vlasti na demokratski način, predlažući nove taktike i strategije Hrvatske Države, morao je postati nevidljiv i sitan.
Njegov Program i ozbiljnost nastupa bez obećanja za naivnu raju, sadrži potresne i stresne reforme kojima bi se raskinuli do sada nedodirljivi i nepovredivi aksiomi koje su uveli i drže ih živima članovi nekadašnjih KPJ i KPH. Oni su u grupacijama dobro potkoženi, od sudionika u razdiobi dionica do tobožnjih kulturnjaka kojima se dijele sva moguća sredstva ako im djelo pljuje po Hrvatskoj. Ti jugoslavi i lane, senadi i dragani jednako misle i o hrvatskom jeziku pa ne samo nemar, nego i nehaj i kojekakav odnos prema tako važnom pitanju, oslikava njihov odnosi prema narodu i naciji kojemu neki od njih pripadaju. O tome je, ne misleći samo na jedan jezik, nego na svaki, rekao dobru riječ L. N. Tolstoj: „Kojekako se odnositi prema jeziku – znači i misliti kojekako: približno, neistinito, smušeno.“
A kandidat Jonjić odlučio je sve svoje staviti na kocku i počeo putovati kroz 63 grada u RH i BiH. U svom automobilu, o svom trošku, uz pomoć obitelji i prijatelja. Nema ni prostor za prikladni izborni stožer, osim male odvjetničke pisarnice, odaziva se na sve razgovore u društva i podkaste, provincijske televizije i crkvene udruge. I nakon nekoga vremena osjećaju se njegove bodlje kojima se probija kroz šikaru petokolonaških arbitara, novokomponiranih korifeja hrvatske kulture i nekulture, ispred i iza zavjese moći. Ne samo Program, nego i nastup dr. Tomislava Jonjića iritirao je dežurne kerbere, bivše pankerske ministrice, islužene premijerke kumrovečkoga pedigrea, uzpuhane drznike koji još uvijek kao i 1971. traže glave hrvatskih buntovnika, novinare koji nikada nisu pročitali ni jedan redak T.J. iz njegovih djela, ni čuli što radi u Haagu, Sarajevu ili Švicarskoj, što govori na Kazališnom trgu alias Titovom, pa onemoćali od neznanja posežu tijekom kampanje za najboljom mogućom formulom: prešutjeti T.J. Jedni iz vlastitoga uvjerenja, drugi po nalogu duboke države koja je to objavila u Hrvatskom tjedniku, a nitko nije opovrgao.
Najglasniji će postati oni koji traže novčić sreće u tuđem kruhu na Preradovićevom trgu, ali i lažni domoljubi koji će u trenu predaje potpisa ugledati strašnu sliku: ide nevidljivi čovjek i za njim stižu domovinske zastave. Sada se njegov lik mora poniziti i progorjeti pa se javili lobisti instalirani za obračun s nacionalnim duhom, dežurne komunikologinje i slična čeljad. Loš je u svakom pogledu, viču jedni, ali ima i žonglera u krilu liberalizma kojima se omakne neka dobra riječ za ovoga suverenista, gledatelja u prošlost koja nikome ne treba, hrvatskoga nacionalista. Strahota! Zar i takvih još ima? U podivljalom kulturnom i političkom pejzažu sakrila se eto jedinka koja je preživjela s obitelji poslije Drugoga rata, a onda i svekolike progone sve do 90.
I onda kao udarac u lice mnogim nevjernima taj dr. Tomislav Jonjić osvaja više od 5%! To je velika brojka kad se ima u vidu njegov nasilno nevidljivi lik, njegove nedostatne pogodnosti, sramotne potvore na njegov račun i ne na zadnjem mjestu: strahovi kojima su neki namjernici prilazili njegovom štandu za potpise, pa i strahovi nekih novinara koji su odlučili pozvati ga u javnu emisiju.
Sada, s jednom brojnom i odlučnom suverenističkom zajednicom istomišljenika koja nije nevidljiva, može krenuti i dalje od gradskih skupština. Postao je vidljiv i jasan, dostojan da brani dostojanstvo hrvatskoga naroda u političkoj budućnosti koja nije više tako obećavajuća kao poslije 95. Ali čini se da se providnost često pobrine istaknuti nekoga kome je stalo do dobrobiti zajednice više nego do osobnoga probitka. Na tome putu želimo Tomislavu Jonjiću puno uspjeha.
