Kako su nas prevarili, i kako nadnacionalnu superdržavu EU vratiti njenim korijenima
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 03 Veljača 2025 13:16
Tako su, eto, EEZ, EZ i današnja Unija postale ono što joj države članice i ‘eurograđani’ nisu dobrovoljno podarili: poseban nadnacionalni entitet vrlo sličan saveznoj državi s Europskom komisijom kao pravom vladom, i ESP-om kao Ustavnim sudom Europe!
U prethodnoj analizi od 24. siječnja konstatirao sam da se današnja Europska unija (EU) samozaglavila u svakojake vlastite krize – od sve dramatičnijeg usporavanja gospodarskog rasta, neefikanosti u odlučivanju, do krize identiteta na globalnoj sceni i zloslutnog zaokreta od načela prosperiteta i blagostanja prema bezmilosnoj militarizaciji. Jedan od razloga tome je, kako sam tada samo natuknuo, preoholo uzdizanje EU-a iznad suvereniteta država članica koje su je samovoljno stvorile.
Ali, kako je do toga moglo doći, tko je to omogućio?
Radi boljeg razumijevanja ovog apsurda podsjetimo da su države članice po osnivačkim ugovorima Europske unije uglavnom „gospodari europskih ugovora“ i jamci demokracije, slobode pojedinca i pravne države. Uostalom, i trenutno jedan od najuglednijih filozofa i intelektualaca svijeta, njemački sociolog i folozof, Jürgen Habermas, smatra da je u vremenu sve veće internacionalizacije i globalizacije, suverenitet država ma gdje one geografski bile „sredstvo za očuvanje samoodređenja onih entiteta u kojima vrijednosti poput demokracije, vladavine prava i građanskih sloboda, imaju najrealniju šansu da se ostvare“.
Podsjetimo također da su uz suglasnost nacionalnog Ustavnog suda svake pojedine zemlje, države-članice EU-a na zajedničke institucije u Bruxellesu u prošlosti dobrovoljno prenosile tek manji dio vlastitog nacionalnog suvereniteta, i to isključivo u onim sferama za koje se vjerovalo da je zajedništvo djelotvornije od pojedinačnosti, odnosno da je korist zajedništva veća od koristi samostalnog djelovanja.
Zašto je, i kako je u međuvremenu došlo do tolikog otuđenja EU-a od država članica, a time i do zlouporabe ujediniteljske europske ideje? Na ta, sve aktualnija pitanja, nisam se referirao u prethodnoj kolumni poglavito imajući u vidu glavnu temu kojom sam se tada bavio (https://www.geopolitika.news/analize/zasto-je-njemacka-trumpu-pokusni-kunic-u-velikom-preoblikovanju-europe-koje-zeli-uciniti/), kao i zbog slojevitosti tog ustavnopravnog i političkog fenomena koji zahtijeva mnogo više prostora i vremena od jedne novinarske kolumne. Ipak pokušajmo.
Moj skromni pokušaj u traženju što razumnijeg odgovora na ta dva vrlo kompleksna pitanja (zašto je, i kako je, došlo do otuđenja EU-a od građana i država-članica), započet ću osobnim briselskim iskustvom. I osobnom transformacijom.
Od eurofila do euroskeptika
Početkom 1990-tih godina, kada sam započinjao profesionalnu specijalizaciju za medijsko praćenje Europske unije, njenih politika, institucija i radnih tijela – zasigurno sam pripadao uvjerljivoj većini eurofila. Tada je to (1993.) već bila Europska zajednica (EZ) i imala je devet članica.
Opčinjavale su me vizionarske ideje europskih romantičarskih vizionara poput Victora Hugoa, Paula-Henri Spaaka, Alcide De Gasperia, Charlesa de Gaullea, Winstona Churchilla,Altiera Spinellia… pa do Jean Monneta, Roberta Schumana, Konrada Adenauera, Jacquesa Delorsa… Težnje svih ovih eurofilskih idealista slijevale su se u jedinstveni ideal: mir, sloboda, demokracija, ljudska prava i ravnopravnost, poštovanje ljudskog dostojanstva, vladavina prava, solidarnost, prosperitet svih građana Europe… Sve ove ideale moguće je dosanjati, smatralo se još od početka 19. stoljeća, samo ujedinjenjem Europe. I to ujedinjenjem„od Atlantika do Urala“ (de Gaulle), a još bolje stvaranjem „Sjedinjenih Država Europe“ (poznati Churchillov govor studentima Sveučilišta u Zürichu 1946.).
Kao i ondašnji europski idealisti i kasniji formalni utemeljitelji današnje Europske unije smatrao sam doista epohalnim taj povijesni zaokret tradicionalnih europskih suparnika i stoljećima antagoniziranih europskih država (poglavito Njemačke, Francuske i Velike Britanije) prema pomirenju, miru, ekonomskom prosperitetu, pravdi i blagostanju svih građana europskog kontinenta. Polazio sam također od logike da je svaka pojedinačna zemlja Europe, ma koliko bila velika i jaka, na vjetrometini globalnih geopolitičkih procesa i izazova neusporedivo slabija pojedinačno nego u Savezu.
Danas, tri i pol desetljeća kasnije, moji snovi o idealu Europske unije su gotovo isčezli: spavam s noćnim morama o ratu i nepravdama, ekonomskim krizama i nestašicama, s problemima spolnog identiteta mladih generacija i gender-revolucijama, o vještačkoj inteligenciji i samouništenju bića svih bića… Budim se u strahu. Ustajem s neizvjesnošću. Za sitnicama svakodnevnog života jurim s pesimizmom…
Jesam li euroskeptik?
Moglo bi mi se, dakle, postaviti pitanje jesam li se vremenom transformirao u euroskeptika? Odgovorit ću s ‘možda’ iako bi precizniji odgovor bio: letargičar. A evo zašto.
I vrapci, dakle, znaju da se Europska unija u zadnjih tridesetak godina nalazi na pogrešnom putu uprkos vizionarskim osnivačkim ugovorima i svim brojnim reformskim aktima koji su uslijedili tijekom sedam desetljeća od Rima do danas.
Kroz sva ta desetljeća, a osobito zadnjih desetak godina postajalo je uočljivo da su osnivačka ideja i slovo europskih ugovora bili i jesu jedno, a stvarnost drugo. Umjesto u „Europu građana“ kako je propisano svim europskim aktima uključujući i najnoviji, Lisabonski ugovor o funkcioniranju EU – Europa se korak po korak preobratila u Europsku uniju oholih i sve manje kompetentnih birokrata. Sa svakim novim reformskim ugovorom Europska birokracija se sve više udaljava ne samo od država članica, već i od europskih građana koji po osnivačkim i reformskim ugovorima imaju pravo na identitet „eurograđanina“, pravo na europsku nacionalnost, pravo na europsku putovnicu, pravo na glasanje i pravo da budu birani u bilo kojoj od članica EU-a…!
Otuđenjem Europske unije od građana i država članica, građani i države su se protokom vremena, kao i ja, sve više otuđivali od Unije. Nekadašnja eu-forija u najboljem slučaju je zamijenjena euroletargijom. Europske elite zadnjih desetljeća ne uspijevaju većinu građana pridobiti za ovaj plemenito zamišljeni projekt. Ni Europski parlament, kao jedini legitimni predstavnik ‘eurograđana’ u Bruxsellesu, ne uspijeva u vlastitom biračkom tijelu osnažiti ideju o ujedinjenoj i moćnoj Europi. Naprotiv, što se ovlasti Europskog parlamenta više proširuju i produbljuju to je manje onih koji svakih pet godina izlaze na europsike izbore. Zar Hrvatska, kao najmlađa članica Unije nije najbolji primjer po katastrofalno niskom odzivu birača!? Ambis, dakle, postaje sve dublji, jer bez prihvaćanja od strane građana, izvorni projekt europske integracije je osuđen na propast, a eventualna nova proširenja ostaju iluzija nad iluzijama s neograničenim rokom trajanja.
Da bi se ipak makar pokušalo odgovoriti na pitanje kako je, i zašto došlo do samozaglavljivanja EU-a u svakojake krize i neizvjesnosti, prvo bi trebalo pokušati odgovoriti na krucijalnije pitanje: kako, i zašto je, došlo do tolikog međusobnog otuđivanja: europske birokracije od ‘eurograđana’; europskih institucija od država članica; te građana i država od Europske unije i njene birokracije?
„Hlađenje“ s predumišljajem
Procers ‘hlađenja’ međusobnih odnosa započeo je iz institucija Europske unije. Započeo je davno, neopaženo, tendenciozno i s predumišljajem.
EU je gotovo neopaženo od ekonomske postala politička zajednica. Vrlo tendenciozno zadnjih godina prerasta u doktrinarno vrlo sumnjiv vojni savez iako su se suverene države članice dobrovoljno udružile samo u ekonomsko-političku Zajednicu. I uz sve to, s predumišljajem su se odluke velike političke težine počele donositi u nepolitičkom modusu, a s ukidanjem načela jednoglasnosti u Vijeću Europske unije – i bez volje svih država članica.
Štoviše, države članice koje se usprotive većinskom mišljenju, bivaju anatemizirane, bojkotirane, stigmatizirane i na kraju financijski sankcionirane čak i milijunskim kaznama dnevno (višegodišnji primjer Mađarske, sada i Slovačke).
A kako je to, pravno-politički gledano, moguće?
Moguće je, jer su se izvršne institucije (Europska komisija), zakonodavne (Europski parlament i Vijeće) i sudske (Europski sud pravde) korak po korak preoholo uzdizale iznad vlastitih samoproklamiranih demokratskih načela i samoga demokratskog procesa odlučivanja kako u državama-članicama tako i u samoj Uniji. A kako je to moguće? Moguće je iz najmanje dva razloga.
Prvi razlog je što je europska javnost desetljećima bila opčinjena učincima ekonomske integracije koja je od svih velikih planova jedina ostvarena s vidljivim efektima. Pritom, ekonomska integracija naravno politički nije obojena, doprinosi općem blagostanju (uključujuči i famozne četiri slobode), a uz sve to zajedničko tržište i slobodan protok roba, ljudi, kapitala i znanja ne zahtijevaju demokratski legitimitet.
Drugi razlog je ustavnopravne naravi i star je više od 60 godina, točnije od daleke 1963.
Europski sud pravde ključ podržavljenja EU
Već spomenuti Europski sud pravde (ESP) utemeljen je kako bi (poput nacionalnih ustavnih sudova) tumačio pravne propise i rješavao pravne sporove unutar Zajednice, a osobito eventualne sporove između Zajednice i država-članica. S nevelikim protokom vremena, ESP se, međutim, izrodio u pravni instrument cjelokupnog integracijskog procesa EU, uzdižući europske zakone iznad nacionalnog zakonodavstva, a europske ugovore iznad nacionalnih ustava.
ESP je tako bez velike pompe (polazeći od načela da bi svako sudstvo valjda trebalo biti neovisno od politike!) za kratko vrijeme uspio konstitucionalizirati eurpske ugovore. Od 1963. godine počeo je osnivačke ugovore i reformske akte Unije na mala vrata uvoditi na istu razinu kao što su nacionalni ustavni sudovi u državama članicama tretirali nacionalne ustave. Realizacija objektivnih ciljeva postala mu je tako bitnija od namjere osnivača EZZ i kasnije EU-a.
Takvo djelovanje ESP dovelo je danas do toga da je od sudske neutralnosti i nepristrasnog arbitriranja između država članica i institucija u Bruxellesu, što je bio primarni cilj, ostalo gotovo ništa. U slučajevima kada Komisija kažnjava državu članicu ili joj zbog navodne neusklađenosti s propisima EU-a poništava nacionalne propise, ESP u pravilu presuđuje na štetu države članice. Kada članica tuži Komisiju zbog otimanja nacionalnog suvereniteta i sl., u pravilu Komisija pobjeđuje! Premao mišljenju najeminentnijih ustavnopravnih znalaca iz zemalja EU-a, među kojima je i utjecajni njemački pravni ekspert Dieter Grimm, Europski sud pravde je već odavno postao „sud sa agendom“.
Kako se to dogodilo?
Davne 1963. godine, samo desetak godina od stvaranja Zajednice za ugljen i čelik kao nukleusa današnje Unije, ESP je odlučio da je pravo Zajednice neposredno primjenjivo (obvezujuće) u državama članicama. Do tada pravna legislativa Zajednice suobličavala se s nacionalnim pravom država članica, bilo je obavezno usuglasiti se s nacionalnim pravom.
Samo godinu dana kasnije, 1964. ESP je donio novu štetnu odluku po države članice, po kojoj je europsko pravo ne samo obvezujuće, već je i nadređeno nacionalnom pravu. I ne samo nacionalnom pravu, već i samim ustavima država članica! Nacionalni sudovi su od tada postali obvezani da sve odredbe nacionalnog prava koje nisu usuglašene s pravom Zajednice stave izvan snage neovisno o mišljenju nacionalnog ustavnog suda.
Tako su, eto, EEZ, EZ i današnja Unija postale ono što joj države članice i ‘eurograđani’ nisu dobrovoljno podarili: poseban nadnacionalni entitet vrlo sličan saveznoj državi s Europskom komisijom kao pravom vladom, i ESP-om kao Ustavnim sudom Europe!
Rezime
Danas Europska unija obuhvaća 27 država članica s vrlo različitom poviješću, jezicima, mentalitetom, kulturom, i sa znatnim razlikama u životnom standardu i sve većim razlikama u pogledu na svijet i njegov novi poredak u nastajanju.
Može li tako različita obitelj naroda činiti zajedničku ekonomsko-političku Zajednicu? Mogu li njezini građani razviti zajednički osjećaj pripadnosti Europi i istodobno ostati duboko privrženi svojoj zemlji, naciji, identitetu, svojoj regiji i lokalnoj zajednici?
Možda i mogu, ako današnje države članice budu slijedile primjer prve Europske zajednice koja je rođena iz ruševina Drugoga svjetskoga rata. Njezina se moralna legitimnost, dakle, temeljila na pomirbi i učvršćivanju mira između nekadašnjih neprijatelja. Temeljila se na načelu da sve države članice, velike ili male, imaju jednaka prava, da se međusobno uvažavaju i poštuju, te da samo one, a ne Europski sud pravde, odlučuju o pravnim osnovama Europske unije. I još važnije od toga: da se europski temeljni ugovori dosljedno provode u djelo, a ne da se pravno tumače kako je to do sada uglavnom činio preoholi ESP u dosluku sa sve više podržavljenom Europskom komisijom.
Europska unija osnovana je kako bi služila građanima Europe i njezina se budućnost mora oblikovati aktivnim sudjelovanjem ljudi iz svih slojeva europskog društva. Osnivači EU-a bili su toga više nego svjesni. „Mi ne ujedinjujemo države, mi zbližavamo ljude”, rekao je Jean Monnet još 1952. godine proglašavajući Zajednicu ugljena i čelika stvorenom. Jačanje svijesti javnosti o EU i uključivanje građana u njene aktivnosti još uvijek je jedan od najvećih izazova s kojim se ne sučeljavaju samo institucije EU-a, već i nacionalna tijela i civilno društvo zemalja članica.
„Budućnost Europe se neće izgraditi silom niti željom za osvajanjem. Izgradit će se samo strpljivom primjenom demokratskih metoda, u konstruktivnom duhu dogovora i poštovanjem slobode”, Churchillova je poruka od prije 79 godina, koja je aktualna i danas koliko i nepunu godinu nakon drugog strašnoga rata u Europi u prvoj polovici 20. stoljeća.
