Antifašističko trojstvo na riječkoj izložbi
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 27 Veljača 2025 16:55
U organizaciji Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac i Srpskog narodnog vijeća u Muzeju Objektiv NDHmoderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 17. siječnja otvorena je izložba vrlo zanimljivoga naziva „Objektiv NDH: opasni i nepoćudni po javni red i sigurnost“.
Na mrežnim stranicama Grada Rijeke navedeno je kako je na izložbi autora Đorđa Mihovilovića i Anete Vladimirov riječ o policijskim kartonima uhapšenih čije je zatočeništvo počinjalo ponižavanjem, fotografiranjem i policijskim ispitivanjem te na kraju završavalo konclogorom Jasenovac.
Spomenuta je izložba prije Rijeke prikazana i u Muzeju grada Zagreba, a temelji se, kako navode njezini organizatori, na fondu Redarstvene oblasti za grad Zagreb koji ukupno broji 7824 policijska kartona.
Ravnateljica Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Branka Benčić na otvorenju riječke izložbe naglasila je kako riječki fragment izložbe donosi uvid u policijske kartone osoba uhapšenih u Zagrebu, ali rođenih na području Primorsko-goranske županije koji su stradali zbog okrutnosti NDH režima.
Dakle, imamo SNV, JUSP Jasenovac i Rijeku, pravo antifašističko trojstvo koje bi moralo obradovati i najveće antifašističke sladokusce. Ako tome dodamo kako su autori izložbe istaknuti pupovčani i antifašistički borci Đorđe Mihovilović i Aneta Vladimirov, tada antifa sreća postaje još veća..
Prioriteti Ministarstva kulture
Svima onima koji i sasvim površno prate antifa scenu u Hrvatskoj ili su barem jednom zalutali na mrežne stranice Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (nemoguće je odoljeti), dobro su znana ova imena.
Pasionirani istražitelj ustaških zločina Đorđe Mihovilović viši je kustos JUSP Jasenovac te autor knjige Zaprešićki kraj i koncentracijski logor Jasenovac koja je pisana, kako navode Mihovilović i koautor knjige Šimunković, s namjerom da novim pristupom i metodologijom stanu na kraj negiranju i revizionističkome osporavanju popisa jasenovačkih žrtava. E, da, ništa bez revizionizma.
U Hrvatskoj je za ulazak u antifašističke redove očito potrebno proći obred inicijacije koji, između ostaloga, uključuje jasenivacxzavršen tečaj o sposobnosti manevriranja pojmom revizionizam koji u novoj inačici narodnooslobodilačke borbe služi za napad i etiketiranje neistomišljenika.
U nedostatku argumenata prosječni će hrvatski antifašist posegnuti za tim magičnim pojmom koji će popuniti sve rupe i nelogičnosti falsificirane povijesti takozvanih osloboditelja hrvatskoga naroda. Statistika i matematika ovdje su nemoćne. Nemoćna je isto tako i medicina jer ne liječi kronični jugoslavitis zamotan u antifašističke plahte.
Ništa manje impresivnu biografiju od svojega kolege Mihovilovića nema ni Aneta Vladimirov, Pupovčeva uzdanica koja je svojedobno obnašala i dužnost njegove zamjenice, a nalazi se na čelu Odjela za kulturu SNV-a.
Svestrana Aneta autorica je dviju pjesničkih zbirki, a osim toga članicom je raznoraznih antifa udruga, kao i Savjeta
Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac. Pjesnikinja Vladimirov inače je poznata po svojim izjavama o „jugoslavenskoj književnoj baštini“, ali i svojim viđenjima Domovinskoga rata i VRO Oluja.
No za razliku od svojega kolege Mihovilovića, ime Anete Vladimirov, osim u antifa kuloarima, moguće je pronaći i na mrežnim stranicama Ministarstva kulture i medija RH. Izvanredna sposobnost nerazlikovanja hrvatske i srpske književnosti svojedobno je morala biti honorirana jednim mjestašcem u resornome ministarstvu koje se skrbi, između ostaloga, i za očuvanje književne baštine. Jugoslavenske valjda.
Naime, Vladimirov je prošlome mandatu obnašala dužnost posebne savjetnice ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek te je imenovana za područje nematerijalne kulturne baštine i poslove vezane za zaštitu, očuvanje i promociju kulturnoga nasljeđa nacionalnih manjina, uključujući kulturu sjećanja i identitet nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. S obzirom na sve navedeno, je li uopće potrebno posebno isticati tko je financijski podržao riječku izložbu.
Fenomen samorazarajuće države
O potpunome ignoriranju meritokratskoga načela pri uhljebljivanju Pupovčevih uzdanika u državne institucije, već je sve napisano i rečeno. Isto tako, nema mnogo smisla trošiti dragocjene retke na ponovnu analizu fenomena samorazarajuće debilne države koja financira vlastitu propast. Ovdje, dakako, mislim na financiranje tiskovina poput novostiSNV-ovih Novosti koje ni ne skrivaju svoju izrazitu, da ne velim šešeljevski kroatofobnu orijentaciju. I ovdje je medicina nemoćna.
Naivni i politički nepismeni Hrvati koji su tijekom burnih pregovora nakon travanjskih izbora pomislili kako će uvjeti Domovinskoga pokreta o ograničavanju destruktivnoga djelovanja pripadnika SDSS-a rezultirati ikakvom bitnijom promjenom u praksi, ubrzo su shvatili kako su navedeni zahtjevi bili samo katalog lijepih želja namijenjen pecanju glasača na desnoj strani spektra.
Premda su u strukturama danas raspadnutoga DP-a neki pojedinci vrlo vjerojatno imali iskrene namjere za rješavanjem pitanja financiranja antihrvatskih sadržaja, takve je, po dobrome starom hrvatskom običaju, uhljebnička i manje bistra stranačka struja vrlo brzo gurnula na marginu. Pripadnici te struje postali su glavnom temom raznoraznih leftardskih glasila koja su ih uzimala kao svojevrsnu potvrdu teze o intelektualno insuficijentnim desničarima.
Grabežljiva raspodjela plijena (čitaj: saborskih fotelja) u vremenu koje slijedilo nakon izbora rezultirala je lakim odustajanjem od Ministarstva kulture koje je bilo i još uvijek jest ključno za sprječavanje rastakanja hrvatskoga identiteta.
Područje kulture od krucijalne je važnosti za svaku državu jer oblikuje vrijednosti, norme i identitet društva, a sve navedeno izravno utječe na političke odluke, gospodarsko ponašanje i društvenu koheziju. Švicarski povjesničar kulture klturai umjetnosti Jakob Burckhardt smatrao je kako država nije samo politički etnitet, već i pokrovitelj kulture koju koristi kao sredstvo za jačanje svoje moći i ugleda.
U potpunoj opoziciji prema Burckhardtovome pogledu na odnos države i kulture nalazi se Hrvatska gdje kultura postaje sredstvom, ne za jačanje državne moći i ugleda, već sasvim suprotno. Sve dok se novac hrvatskih poreznih obveznika iz nominalnoga hrvatskoga Ministarstva kulture bude slijevao na račune razarača te iste kulture, u Hrvatskoj ne možemo očekivati napredak na političkoj, gospodarskoj i svim ostalim razinama.
Promjena statusa quo u području kulture postat će vjesnikom promjene na svim ostalim područjima. Do te promjene na travanjskim parlamentarnim izborima nije došlo, što ne znači da jednom ne će doći, a inzistiranje na nepromijenjenim kadrovima u Ministarstvu jasno svjedoči u kojemu smjeru Hrvatska i dalje treba ići. Sve ostalo mazanje je očiju naivnoga naroda.
„Antifašistički“ horizont budućnosti
Ravnateljica MMSU na otvorenju izložbe podržane od Ministarstva kulture i Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina izjavila je: „Ispred neizrecivih okrutnosti smo svi nijemi. Zato postoje muzeji kao mjesta javnosti, ne samo kako bi komemorirali neke događaje ili informacije, već i da prenosimo znanje i sjećanje i stvaramo novi horizont budućnosti režimite gradimo nove sugrađane 21. stoljeća na nasljeđu antifašističke borbe i otpora prethodnika koji su se borili za našu slobodu… Kada govorimo o izložbama koje se na različite načine bave arhivom, one ga prisvajaju kao kritičku metodologiju kroz koju se dijalogom prošlosti i sadašnjosti mogu prenositi i značenja i važne informacije. Ovakva vrsta dokumentarno arhivskih informativnih izložbi važan su alat u prenošenju znanja.“
Ovom se izjavom možemo složiti u onome dijelu koji govori o važnosti muzeja kao mjesta u kojima se prenosi znanje i sjećanje, a koliko nas to sjećanje služi, hrvatski se narod našao pod terorom i čizmom komunističkoga jednoumlja. Međutim, jasno nam je da taj dio hrvatske povijesti ne nailazi na izdašnu pomoć države jer sva pomoć očito odlazi na antifašističku borbu kako bi se stvorio novi horizont budućnosti i izgradili sugrađani 21. stoljeća, kako tvrdi Branka Benčić.
No je li uistinu moguće graditi taj novi horizont budućnosti bez jasne i nedvosmislene osude svih totalitarnih sustava, uključujući i komunizam? Parlamentarna skupština Vijeća Europe 25. siječnja 2006. donijela je Rezoluciju Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima.
Osim toga, Europski je parlament usvojio 19. rujna 2019. rezoluciju pod nazivom „Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine, kao i zločine svih ostalih režima.
U tome se duhu pitamo kada će Zagreb dobiti muzej žrtava komunizma, ili za početak barem trg, s obzirom da Trg žrtava fašizma postoji od 1946., ako izuzmemo malu epizodu od 1990. do 2000. kada se zvao Trg hrvatskih velikana. Kada će državne institucije početi izdašno financirati izložbe o komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom?
Zanimljivo je kako od svih europskih država koje su se oslobodile od komunizma samo Hrvatska i Slovenija nemaju spomenik ili trg žrtvama komunizma. S druge strane, u glavnome gradu Kanade Ottawi 12. prosinca 2024. godine jazovkasvečano je otvoren „Spomenik žrtvama komunizma – Kanada, zemlja utočišta“, a u znak sjećanja na milijune ljudi koji su patili ili stradali pod komunističkim režimima.
Isto tako, u SAD-u, zemlji koja nikada nije na svojoj koži osjetila komunistički teror 2022. godine otvoren je Muzej žrtava komunizma i to u središtu američke političke moći – Washintonu.
Onoga dana kada Hrvatska dobije jednu takvu ustanovu i kada hrvatske državne institucije počnu izdašno financirati izložbe i druge kulturne događaje kojima se podiže svijest o patnji hrvatskoga naroda u okovima komunizma, tada možemo govoriti o novome horizontu budućnosti. Taj se horizont ne može graditi na sustavnome prešućivanju jednoga dijela povijesti.
Ispred neizrecivih okrutnosti Jazovke i Hude jame svi ostaju nijemi jer kosti svjedoče bolje od bilo kojega policijskoga kartona. Njihova simbolika daleko nadilazi bilo koji zapis ili dokument – one pričaju priču o ljudskoj patnji, nasilju i gubitku. Gubitku tako velikome od kojega se veoma teško, gotovo i nemoguće, oporaviti.
„Grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo jest u tome što su željeli biti protiv fašizma, ali ne i protiv totalitarizma općenito“, napisao je veoma davno George Orwell. Naovamo se bez ikakve sumnje proteže i do naših dana.
Barbara Dijanović
