Narikače u Hrvatskoj
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 27 Veljača 2025 15:00
Narikače su često političarke, kao što su to i prve dvije koje je narikačama proglasio Zoran Milanović – Dalija Orešković i Marijana Puljak, ali su također nerijetko i javnice s estrade (Severina, Ida Prester, Remi i dr.), iz medija (Danka Derifaj, Remi, Maja Sever, Mojmira Pastorčić i dr.) ili iz kulture (Ivana Bodrožić, Monika Herceg, Jelena Veljača i dr.).
Od ulaska u hrvatski politički život Milanović je napravio više štete nego koristi, no ne može mu se odreći zasluga za uzimanje prave mjere nekim protagonistima hrvatske medijsko-političke scene, primjerice Žarku Puhovskom kojega ga je nazvao drukerom i ništarijom. Još je bolje pogođena njegova opaska o dvjema našim političarkama kao narikačama. Po Wikipediji pojam naricaljka etimološki ''dolazi od 'rika', 'rikati', odnosno snažno i prodorno se glasati.'' Kamo sreće kada bi hrvatskim javnim prostorom rikale samo dvije narikače na koje se obrecnuo Zoran Milanović, ima ih puno više, cijela su jedna vrsta, primjerenija Borgesovu Priručniku fantastične zoologije nego Saboru, medijima ili estradi. Pa kada je već tako, opišimo vrstu!
Najizrazitija crta tipične narikače jest averzija prema Thompsonu, ustašama, HDZ-u, hrvatskom nacionalizmu, kapitalizmu i bijelom heteroseksualnom muškarcu na poziciji moći. Često predmet njihove averzije jest plod njihove uobrazilje, a ne nešto stvarno. Primjerice, famozne ustaše, kojih nema još od 1945., ili HDZ-ov odavno nepostojeći hrvatski nacionalizam, koji im se priviđa to većim što HDZ-ova vlast izdašnije nagrađuje njihove subverzivne projekte. Rezoniraju valjda: da nisu krivi, ne bi se stalno opravdavali i plaćali. Kapitalizam i ''heteroseksualni muškarac na položaju moći'', čini se, narikačama su također nekakva imaginarna strašila, dok protiv tih pojava u stvarnosti obično nemaju ništa protiv. Tako, primjerice, privatno pomamno grabe kapital sa svih strana, dok je s druge strane paradigmatski primjer ''heteroseksualnog bijelog muškarca na položaju moći'' upravo onaj koji je prve dvije narikače tako imenovao, a one mu uzvratile iskrenim divljenjem i podrškom na prošlim predsjedničkim izborima.
Narikače su često političarke, kao što su to i prve dvije koje je narikačama proglasio Zoran Milanović – Dalija Orešković i Marijana Puljak, ali su također nerijetko i javnice s estrade (Severina, Ida Prester, Remi i dr.), iz medija (Danka Derifaj, Remi, Maja Sever, Mojmira Pastorčić i dr.) ili iz kulture (Ivana Bodrožić, Monika Herceg, Jelena Veljača i dr.). Uostalom, predšasnice su današnjih narikača nekoć čuvene ''vještice iz Rija'' Jelena Lovrić, Rada Iveković, Vesna Kesić, Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić. Zanimljivo je da je članak Hrvatske feministice siluju Hrvatsku, koji je poznatiji postao po kolokvijalnom nazivu Vještice iz Rija, objavljen u ljevičarskom Pavićevom Globusu, tako da iz istoga ideološkoga gnijezda izlijeću obje protuženske etikete, no naše vrle feministice svejedno tomu gnijezdu streme, tomu jatu letu. Doduše, i autor Vještica iz Rija pod starost se obratio na konzervativizam, pa je čak pisao i za Hrvatski tjednik. Premda je ostalo nejasno kolika je njegova uloga u društvenom i karijernom promoviranju jedne od dviju prvih narikača. Po jednoj Milanovićevoj opasci čini se da nije neznatna. Uglavnom, nedvojbeno je da je on kao osoba svojevrsna poveznica između ''vještica'' i ''narikača''.
Aktualna narikača Mirela Priselec Remi izazvala je pozor javnosti pozivom na bojkot Porina zbog Thompsona. Na taj njezin poziv stigle su brojne reakcije, kolege su joj uglavnom zamjerile što u estradu nepotrebno uvlači politiku. Neki anonimci labilnijeg psihičkog stanja su joj i prijetili, ali tako je to u vremenu kada internet svakoj budali pruža mogućnost planetarne vidljivosti uz istodobnu uljuljkanost u sigurnost vlastite sobe. Ono što je u ovome slučaju zakonomjerno za ''samodopadne narikače'' jest činjenica da averzija prema Thompsonovu hrvatskom domoljublju po intenzitetu odgovara oduševljenju za jugoslavenske simbole te jugoslavenstvo kao ideju i u krvi okončanu državnu praksu. Da je tomu tako, dokaz su fotografije ''mlade partizanke'' Remi kako salutira ispred spomenika na Tjentištu. No, to znamo odavno i već smo nekako oguglali, ali ovdje u priču ulazi i jedan novi moment. Naime, Remi ili tko već iz njezine ekipe rado na internet kači fotke u veselom društvu gdje se ponosno dižu tri prsta. Imamo li u vidu da su tri prsta, uz šubaru i bradu, bila glavni znak raspoznavanja četništva u proteklom srpsko-hrvatskom ratu, prilično je juganeobično da napredna, poviješću neopterećena Zagrepčanka i Europljanka očijuka s takvim simbolima na kraju prve četvrtine dvadeset prvog stoljeća. Taj pomak od jugoslavenstva prema četništvu ili barem potpunoj toleranciji četništva jest nešto novo u jugoljubnom taboru, no kada zagrebemo malo po povijesti hrvatskog jugoslavenstva, lako je pronaći brojne primjere sklada jugoslavenstva i četništva, nije li tako jedan od predaka Vesne Pusić djelovao u četničkom štabu!?
Uglavnom, stratezi obnove jugoslavenstva očito procjenjuju da im četništvo nije problem, štoviše može im biti korisna alatka u slamanju hrvatskog nacionalizma, odnosno hrvatske državne ideje koja je glavna prepreka bilo kakvom obliku Jugoslavije. Naravno, narikače nisu ti stratezi, često ni svjesni akteri jugoslavenske obnove, no vrijednosti koje zagovaraju i po kojima se ravnaju u tom su laboratoriju osmišljene. Stoga i ne čudi da su im Lijepa li si ili molitva na trgu odurni, a tri prsta cool.
Damir Pešorda
