Modeli i portreti početkom utrke za gradonačelnika
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 25 Ožujak 2025 14:53
To da se njegova komunistička i jugoslavenska politička narav, ujedinjena s gajovima i prajdima te zelenom agendom, morala oduprijeti zagrebačkim i hrvatskim tradicijama, posve je bilo jasno od prvoga dana
Zagreb je iznenada dobio novi logo-identitet: u praznini prekinutoj prazninom nepismeni usklični zov: zagreb volim te. Ne znamo je li Zagreb ovdje velikim slovom ili je morao nepravopisno zakržljati i smanjiti se. Ne znamo zašto nema pravopisa koji bi zahtijevao veliko slovo, zarez i uskličnik jer tako propisuje Hrvatski pravopis. Tri riječi i tri grješke. Ugledni artist dizajna nešto je mislio ili po nalogu gradonačelnika Tomaševića donio tako isprazni i ogoljeni tekstić. Isplatilo se za 15 000 eura. Ostali natjecatelji dobili su također lijepe iznose, ukupno oko 50 000 eura za sve skupa.
Ovo je samo jedan u nizu pokušaja Tomaševića da obezvrijedi baštinu i znamenje grada kojem je došao na čelo ni kriv ni dužan. Kriv nije jer su ga građani koji su izašli na izbore izabrali, a dužan nije jer nit' je radio nit' zaradio nego je sve dobio džaba ležeći ili lupajući u lonce i poklopce. To da se njegova komunistička i jugoslavenska politička narav, ujedinjena s gajovima i prajdima te zelenom agendom, morala oduprijeti zagrebačkim i hrvatskim tradicijama, posve je bilo jasno od prvoga dana: crvenim zastavama s krvavom zvijezdom okićeni, uspaljeni trnjanskim krijesovima u čast pokolja Zagrepčana one kobne godine 1945., ogorčeni crkvama i namjerama da se još i nove grade; on ogrnut lažnim obećanjima kao svaki švarcšpiler, okružen nedoškolovanim elementarima, okrunio se glasovima svojih vjernih birača, potomaka nelustriranih očeva.
Sam Tomašević ne može govoriti. Može kazivati kratke i nikada završene rečenice, bezoblično su to izgovorene riječi čovjeka koji nije u životu pročitao vrijednu knjigu i kojem je izostala mogućnost komponiranja rečenice po zakonima hrvatske sintakse. Nije on kriv za takvo znanje hrvatskoga jezika. Školovanje je na papiru obavljeno, ali rezultati nisu vidljivi.
Ima on vizije, ali u njih se nikako ne uklapaju starine i vrijednosti zagrebačkih tisućgodišnjih uspomena i vremena. Sve samo ne hrvatsko znamenje. tomasevic natjecajOna omiljela plava boja tramvaja mu je smetala, obojao ih je u šarene reklame za koješta; neke ulice su morale dobiti nova imena vezana uz komunističko razdoblje; trebao je spriječiti skidanje naziva Titovoga trga, koji je zaslugom „Kruga za trg“ pretvoren u Trg Republike Hrvatske. Ali naš poteštat ne voli to sve izgovarati pa ostaje najčešće samo Trg republike u njegovu govoru, valjda kao uspomena kad ni Trga bana Jelačića nije bilo.
Daleko važnije od svega obećanoga bilo je bojanje klupica u boje lgbt zastave ili postavljanje žardinjera sa sjedalicama nasred ulice gdje je hitna pomoć svakoga dana u prometu, kao da će netko sjediti između dva jureća tramvaja usred prašine. Slikanje mačaka ili raznih črčkarija i zatvaranje prometa u još jednoj ulici usred gradske vreve kojom se više ne mogu kretati ni vatrogasna vozila, ni prva pomoć, ni dostava, ni taksi, najveći su dosezi originalnoga gradonačelnika. Većina stanovnika baš toga dijela Zagreba stariji su ljudi, invalidi i nemoćni. To što je propustio riješiti Jakuševac, samo je sitnica. O ostalim poraznim rezultatima novoga gradonačelnika kao što je prljavost grada, miris urina u samom središtu, razbacano smeće i druga komunalna nedjela, pišu drugi kritičari koji su bolje upoznati sa svim pojedinostima.
Ali sve navedeno je luk i voda. Naš je Tomašević glavni zaslužnik što je neskriveno i iskreno pokazao mržnju, da, mržnju, prema djeci i majkama koji su obiteljski obitavali u dragovoljnom statusu „majke odgojiteljice i njihova djeca“. Bilo ih je oko 25 000. Odmah, neodgodivo i hitno ukinuo je taj status majkama.
Kome trebaju majke i djeca? Za gaj-parade ne trebaju, za feminističke udruge još manje, za novi soj rodnih stručnjakinja su nepoželjne, za udruge kao što su: Kultura nova, Geometrija od(rasta), Vox feminae, Udruga za interdisciplinarno i interkulturalno istraživanje i niz takvih sličnih, nisu u programu. Njima, tim se udrugama, isplaćuju ona sredstva koja su nekada dobivale majke za brojnu djecu. Samo zbog ovoga zločina i zlodjela koje je počinio sa svojim možemovkama, rasplesanim ocvalim „babama“ i drugim zakladnicama i zakladnicima, trebao bi završiti na sudu za ljudska prava. Za našminkane muškarce u štiklama ima dotacija i donacija grada i države, za kojekakve lebošice i lipovčanke koje su oduševljene crkvama samo ako gore, ima novca, jer to su glasači možemovaca.
Balvani i traktori simbolično osvjetljavaju put Tomaševiću prema sretnoj budućnosti, prema srbijanskim paradama, možda paradama ponosa na čijem čelu bi on rado zakoračio i novu jugosramiju.
Najgore od svega što iritira našega Tomaševića, glasovi su i pjesme tisuća mladih koji dočekuju naše sportaše i pjevače na Trgu bana Josipa Jelačića. Zabranjivao je to kriveći usta i pravdajući se mucanjem besmislenih riječi i razloga, a u pozadini svega su uvijek isti sumnjivi ustaški nagoni ovoga neposlušnoga naroda. ThompsonThompson je kao golemi lik karizmatika s puškom u ruci tamo negdje u gadnoj provinciji koja se zove Čavoglave ustao i prekoračivši cijelu Hrvatsku došao i do glavnoga grada. Tu se pojavio kao nukleus onih nevidljivih silnica koje drže narod na okupu da ne zaboravi tko je, odakle je i kamo ide. To je bio i ostao krajnji užas za sve birače Tomaševića koji marno preziru ovoga epskoga kompozitora povijesnih ekloga. On se pojavljuje kao neka čudesna sinteza muške varijante Melpomene i Euterpe koji jasnim glasom pjeva tužbalice o odvažnim ljudima, pjesme prožete lirikom pejzaža i mladenačke ljubavi žene i muškarca. Umjesto tragične maske u ruci on nosi mač, povijesni simbol hrvatskih pobjeda i poraza, dok u glazbi ponegdje odjeknu frule koje navještaju Kaliopu, najuzvišeniju muzu epike i herojstva. I taj spoj osobnoga sudbinskoga i narodnosnoga, ujedinio je Marko Perković sretno u jednostavne napjeve i brzopamtljive stihove koji se hrane na povijesnim izvorima Hrvatske i Bosne, koju nikada ne zaboravlja.
Ovoga trena nitko ne može sabrati toliko mnoštvo ljudi na jednome mjestu kao Thompson. Najnoviji hitovi, nastali što samostalno što u zajednici s ansamblom Hrvatske ruže: Ako ne znaš šta je bilo, Sokolovi, Nepročitano pismo i Kardinale, čine se kao nova stranica hrvatskoga glazbenoga pučkoga domoljublja za koje bi možemovci i esdepeovci trpali u hapsane, zabranili javno izvođenje. To koliko se okupilo mladosti na dočeku srebrnih rukometaša, još boli glasače Tomaševića. Da su samo mogli zabraniti! Mogli su, ali dolaze izbori i glup će narod povjerovati kako se lik i djelo poteštata promijenilo pa eto i on uživa ili je postao tolerantan prema naglašenom domoljublju ne samo pjevača, nego i mase. A masa još pamti provokacije njegovih glasača na božićnim kuglicama na Jelačićevom trgu koje su dobile odgovor baš u pjesmi koja ih toliko ljuti: Ako ne znaš šta je bilo. Malo je reći da iz te manjine raznobojnih neradnika i anacionalnih tipova viri mržnja na državu Hrvatsku.
Sada se u igru za izbor gradonačelnika uključuju razni likovi: od onih koji zaista znaju mnogo o komunalnim problemima, pa do čovjeka koji želi vratiti hrvatski sadržaj glavnome gradu. Ima i čudnovatih kljunaša i kljunašica koje postaju karikature kad stanu na pozornicu pored naših rukometaša i glazbenika oko Thomsona: gospođa Mrak Taritaš i dama u plavom krznu – Dalija Orešković. Toliko su dobroga donijele Hrvatskoj sjedeći za visoke plaće u Saboru…
Sada počinje borba između kandidata za službu gradonačelnika. Možemo samo zamisliti što će ljevičarska tiskovina i mediji činiti čovjeku, dr. Tomislavu Jonjiću, koji ima poveći Program za novostvorenu stranku Jedino Hrvatska!t.jonjic jedino hrvatska2 Iz toga Programa neke će se odredbe i prijedlozi naći i u onome kojega predlaže kao Program za ove gradonačelničke izbore. Uz prijedloge kojima bi riješio probleme grada kao organizma egzistencijalnoga tipa, u Programu su i ove točke: osigurati umirovljenicima 13. mirovinu sredstvima kojih ima iz dovoljnih poreznih prihoda (mi bi predložili da se namaknu od dosadašnjih izdavanja za razne udruge); prestati s woke mahnitanjem, ne dotirati Paradu ponosa, ali pomoći Hodu za život; jačati povijesnu i nacionalnu svijest i izgraditi Memorijalni centar Domovinskoga rata; povećati sigurnost u gradu Zagrebu za sve njegove stanovnike; obnoviti groblje hrvatskih vojnika na Mirogoju. Tu je i najava da bi se prestalo sa zabranama Thompsonu i pozvalo pjevača da nastupi na Jelačićevu trgu za Novu godinu.
Već objavljeni razgovor s Tomislavom Jonjićem u Globusu, starom jugovinaškom gnijezdu, popraćen je na njegovu iskrenost samim zajedljivim i otrcanim objedama: da je osnovao stranku na groblju (radilo se o kratkom posjetu grobu Ante Starčevića prije osnivanja stranke), da je dolazio s roditeljima u Zagreb samo po grobljima, a ništa na sladoled i zabavu, da je ustaški pristaša kao i Stepinac o kojemu je dr. Jonjić kao povjesničar pokušao objasniti tupoglavom novinaru neke povijesne istine, da obnavlja ustaško groblje i sve tako. Toliko prezira i zlobe jasno je pokazalo kakav će tretman vladajuća javna riječ u medijima, gdje stoluju stari isluženi izdanci jugosfere, zauzeti prema dr. Jonjiću. Ona taktika zatajivanja njegove političke osobe u predsjedničkim izborima, sada će se poboljšati: bit će čerečenja svake riječi, svake namjere i prijedloga. Ali on ne odustaje: vratit će, kaže, hrvatski identitet gradu Zagrebu. A sve objašnjava kao povjesničar sjajnim hrvatskim jezikom, očišćenim imoćanskom burom i pjesmom.
