Novi glasovi komunističkoga jugoslavenstva
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 04 Travanj 2025 18:17
Kontinuiranim medijskim potkopavanjem hrvatske države pokušava se reanimirati komunističko jugoslavenstvo, više kao osvetoljubivo uznemiravanje, nego kao realna prijetnja. Žrtve koje je komunistička revolucija odnijela i njezina ukupna ostavština, vrlo rijetko su temom ovdašnjih javnih debata.
Prizivanje crvenoga totalitarizma među Hrvatima je danas samo obmanjujuća figura u agresivnoj retorici velikosrpstva. Država Jugoslavija je počela i završila kao velikosrpska ideja, kao drugo ime za proširenu Srbiju, koju su, u određenim okolnostima, podupirale i neke moćne sile. Za Hrvate je ta trauma, postala samo dijelom teških povijesnih iskustava.
U odlučujućim vremenima naše nedavne prošlosti, nije bilo dovoljno znanja o tranziciji, prijelazu iz totalitarnoga komunizma u pluralno, demokratsko društvo. Dok se Hrvatska pokušavala konstituirati kao samostalna i demokratska država, u tom se procesu suočila s posebnim problemima, kad je napadnuta oružanom silom, a za obranu nije imala ni vlastite vojske, ni oružja. Ono što je imala, komunisti su neposredno prije rata dali u ruke JNA. I pored svega toga Hrvatska se uspjela i osamostaliti i osloboditi, iako su ostale mnoge rane i nezavršeni procesi prijelaza u slobodno društvo. Mnogima, iz današnje stvarnosti, nije lako do kraja razumjeti ondašnje prilike. Vrijedni su uvidi nekih upućenih ljudi iz našega susjedstva, s iskustvom života pod jugoslavenskom komunističkom vlašću i s onim nakon raspada toga sustava.
Ratno vrijeme i lustracija
„Slovenija nikad nije napravila pravu tranziciju iz komunizma u demokraciju - stara je struktura samo promijenila dresove... Oni su nakon raspada Jugoslavije preuzeli gospodarstvo, medije i pravosuđe, a narod su ostavili u iluziji da živimo u slobodnome i pravednome društvu... Slovenija je jedna od rijetkih država bivšega Istočnoga bloka u kojoj nije došlo do prave lustracije. Zbog toga danas imamo situaciju da oni koji su nekad progonili i zatvarali ljude zbog 'verbalnoga delikta', sada glume najveće demokrate i brinu se za 'prava čovjeka'. Ali svi znamo da im nije stalo do slobode, već samo do očuvanja vlastite moći i privilegija. “ (Boštjan M. Turk).
Hrvatska su iskustva drukčija. Postoje mišljenja da u ratnom vremenu, kroz koje je Hrvatska prolazila od 1991.-1995., lustraciju tada nije bilo moguće provesti. Iznošeni su jaki argumenti u prilog toj postavci – ali, danas je 2025. Prilike su lustracijase nakon 1998. promijenile kad je cijela Hrvatska oslobođena od okupacijske sile, ali je uskoro, dolaskom mesićevsko-račanovske vlasti, sve krenulo u suprotnom smjeru od priželjkivanoga među hrvatski orijentiranim ljudima. 'Detuđmanizacijski' smjer, na različite načine podupiran iz inozemstva, do danas nije naišao na adekvatan hrvatski odgovor.
F. Tuđman je 1990., u vremenu sloma komunističkoga poretka i pobjede na slobodnim izborima, u kratkom vremenu, od izbora do agresije, morao organizirati vlast i pripremati obranu Hrvatske. Uz patriotski orijentirane ljude, trebali su mu i oni koji su poznavali sustav, a bili su otvoreni prema hrvatskoj viziji budućnosti. U takvim prilikama i u vrhu vlasti je bilo dosta bivših komunista i 'jugoslavena'. F. Tuđmanu je na prvom mjestu bila obrana od srpske agresije, stvaranje vojske i naoružavanje. Taj je pothvat završio tek 1995. odnosno 1998. Paralelno s tim procesom odvijala se i tranzicija, preobrazba komunističkoga poretka u demokratsko društvo. Ratne prilike, ustupci i žurba nisu u tom procesu transformacije ostavili stvari onakvim kakve su priželjkivane.
Tuđman je dao prednost 'pomirbi' pred 'lustracijom'. Njegove su vizije budućnosti donijele Hrvatskoj i osamostaljenje države i pobjedu u oslobodilačkom ratu. Od oslobođenja cijele Hrvatske, odnosno od integracije istočnoga dijela zemlje 1998. do Tuđmanova odlaska s ovoga svijeta, prošlo je manje od dvije godine. To je vrijeme u kome je otkrivena i bolest prvoga hrvatskoga predsjednika. Nakon F. Tuđmana, drugi su ljudi imali vremena i mogućnosti, ne samo zaustaviti korupciju, nego i provesti 'lustraciju' i reviziju privatizacije. Nastupilo je, konačno, neratno vrijeme.
Istraživanje činjenica
'Lustraciju' ne razumijemo kao progon ljudi, koji su bili oslonac komunističkom totalitarizmu, nego kao utvrđivanje činjenica o bitnim značajka toga sustava vlasti, mehanizama podčinjavanja, nadziranja i progona neistomišljenika, posebno hrvatskih nacionalista, koji su od 1945. tretirani kao glavni protivnici komunističke Jugoslavije. Budući da s tim u vezi nije napravljeno ono što je trebalo napraviti, lako je moguće da je ta 'mreža' preživjela slom komunizma. Danas bleiuburgnema Lepoglave i Gologa otoka za hrvatske nacionaliste, ali postoje drukčiji mehanizmi onemogućavanja, ne onih koji su ostali 'nelustrirani, nego - hrvatskih tuđmanovaca. 'Rehabilitacija' jugoslavenstva je počela nakon godine 2000. Poslije su se povremeno mijenjali naglasci, s promjenama stranaka na vlasti, ali osnovni pravac nije promijenjen. Danas u medijskom prostoru nemamo, recimo, Feral Tribune ali funkciju koju je on imao u ratnom i poratnom vremenu, uz znatnu novčanu potporu iz inozemstva, danas obnašaju mnogi drugi mediji.
B. M. Turk uočava i jednu posebnost u izostanku 'lustracije' u Hrvatskoj - pitanje žrtava komunističkoga terora, neposredno nakon rata. Znatan dio egzekucija Hrvata, dogodio se 1945. u Sloveniji. Izvršitelji nisu izvedeni pred sud. „Hrvatska je, na žalost, dočekala svoju samostalnost bez lustracije, što je omogućilo bivšim komunistima, udbašima i njihovim nasljednicima da ostanu u pravosuđu, politici, medijima i institucijama, gdje i dalje štite interese bivšega sustava. Dodatni je razlog sustavno iskrivljavanje povijesti jer su partizanski zločini desetljećima prikrivani ili opravdavani pod krinkom 'antifašizma', dok su žrtve komunizma marginalizirane ili ignorirane.“ (B. M. Turk).
Staljin i Josip Broz
U procesu moguće 'lustracije', bilo bi korisno u analizama se vratiti kroz vrijeme u doba kad je i u našoj zemlji na scenu stupala crvena ortodoksija, legitimirajući se borbom protiv fašističkoga i nacističkoga totalitarizma. Tko su bili komunistički vođe i kakve su zadaće bile pred njima? Važno bi bilo odgovoriti i na pitanje: tko je, zapravo, kad, kako i zašto postavio vođu komunista, nekoliko godina prije početak Drugoga svjetskog rata? Josip Broz, po obrazovanju tito staljinbravar, rano je pristupio 'komunističkoj internacionali'. Na čelo Komunističke partije Jugoslavije došao je 1937. tako što je, prema nekim izvorima, sve konkurente za tu funkciju prokazao sovjetskoj tajnoj službi NKVD, koja ih je strpala u zatvor i strijeljala. Bio je i ostao Staljinov čovjek sve do 1948.
U Moskvi su ga zvali Fridrih Fridrihovič Valter. (Ljudi koji su u Moskvu dolazili zbog 'revolucionarnih razloga' dobivali su ilegalna imena). 'Valter' je u Moskvi 1938. napisao dokument pod naslovom “Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije”, u kome vrlo negativno govori o devetorici svojih partijskih drugova članova CK KPJ. Vlastitu je karijeru od tada gradio na staljinizaciji KPJ. U II. svjetskom ratu postupao je prema diktatu Staljina s kojim je razmijenio tisuće 'depeša'. Za svaki važniji potez tražio je Staljinovo odobrenje. Tito je jedini doveo komuniste na vlast ne samo na sovjetskim tenkovima, nego i zahvaljujući tomu što je KPJ uspjela iskoristila borbu protiv okupatora za dolazak na vlast. Neki istraživači drukčije prikazuju te prilike, ali potpunu staljinizaciju KPJ nitko ne osporava. Nitko ne osporava da je Tito bio na čelu KPJ i u vrijeme sklapanja pakta o nenapadanju između Hitlera i Staljina. Nitko ne osporava da Tito nije pozvao komuniste u otpor nacistima i fašistima kad su napali Jugoslaviju, nego onda kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i napao SSSR.
Osveta, obmana i komunistički teror
Zadaća revolucionara, koju su sami preda se postavili, nije bilo samo osvajanje vlasti, nego i 'preoblikovanje čovjeka i društva'. Na putu toga preoblikovanja, već je od 1917. do 1941., milijunima ljudi otet i život, ne samo u koncentracijskim logorima po Sibiru, nego i u ukrajinskim poljima u velikom 'gladomoru' u prvom dijelu tridesetih godina prošloga stoljeća. Staljinov teror i tzv. čistke odnijele su milijune ljudskih života.
'Novi čovjek' morao je proći kroz pakao komunističkoga terora. To je bila volja 'revolucionara'. Ratovi, strašni i razorni, na scenu svijeta doveli su najprije fašiste i naciste, a onda i komuniste. Svršetak Drugoga svjetskog rata u mnogim je državama, kojima su ovladali komunisti, označio vrijeme početka novoga totalitarnoga terora. Najprije je trebalo uništiti oponente, 'klasnoga neprijatelja', buržoaziju i njezine eksponente i domoći se njihove imovine.
Nad zlodjelima koje su počinili nakon svršetka rata i dalje je pitanje je li, 'revolucionarna' Titova vojska bila regularna ili teroristička sila koja je djelovala mimo bilo kakva zakona. Za zločinačko djelovanje 1945. protiv civila i vojske koja se predala, za Bleiburg, Križni put, Tezno, Maribor, Kočevski rog, Jazovku i mnoga druga mjesta, pred sudom nije izrečen pravorijek. Iz Hrvatske je, prema nekim izvorima, raseljeno, pogubljeno i protjerano više od milijun ljudi. Ali je napravljen mit o 'slavnoj' Titovoj vojsci.
Umjesto govora o tim zlodjelima u poraću, govorilo se o žrtvama Jasenovca i glorificiralo 'revolucionarno' djelo J. B. Tita. B. M. Turk: „Jasenovac je nuklearno oružje kojim je Partija pokorila hrvatski narod i to tako da mu je pripisivala krivnju za holokaust u kampu uz rijeku Savu. Hrvatski narod je bio - i još uvijek jest - zarobljenik toga mita.“ Turk iznosi da je u Jasenovcu poginulo više Hrvata nego ljudi drugih nacionalnosti, uglavnom mačekovaca i protivnika Pavelićeva režima, a taj logor nije zatvoren 1945. Tamo su dovođeni i protivnici novoga, revolucionarnoga režima.
Novi 'imaginarij' komunizma - prikrivanje činjenica
Titov je totalitarizam imao sve državne institucije kakve su postojale i u nekomunističkim državama, a bitna razlika je bila u tomu što su njima mogli upravljati samo 'revolucionari' podložni Partiji. Oponenti su i dalje punili tamnice, iako je zakonima propisana sloboda javnoga govora. Udbina cenzura bila je bitnim dijelom javnoga života. Javni mediji su petokrakadjelovali po diktatu Partije. Revolucionarno nasilje zamijenio je nadzor javnoga života kroz pravosudni sustav, kulturu i medije. Upravo se to 'revolucionarno djelovanje' dijelom prenijelo i u samostalnu državu Hrvatsku.
Komunističko jugoslaviziranje u Hrvatskoj, odmiče se od subnorovskih zasjedanja prema različitim kružocima unutar akademske zajednice, kazališnim predstavama, medijima i ljetnim seansama 'progresivaca' uz morske valove. Prema javno dostupnim 'znanstvenim' i literarnim obradama tih tema, reklo bi se da su gnijezda tih učenja više natopljena emocionalnom ostavštinom iz 'revolucionarnih vremena' nego racionalnim analizama. Učeni zastupnici komunističkoga jugoslavenstva u Hrvatskoj ne nude nikakvih istraživačkih prinosa prošlosti, nego samo revolucionarne dogme presvlače u novo jezično ruho, pokušavajući ih učiniti živima, bar u 'imaginariju', kako znaju reći. Ali ni na 'parade ponosa' zadnjih godina ne ide se bez jugoslavenske zastave. Rasprava o slomu komunizma u Jugoslaviji, u javnom se prostoru oko nas, često omata ratnim temama iz Miloševićeva vremena, kako bi se manje govorilo o tomu kad je i kako propao ovdašnji revolucionarni koncept 'preobrazbe' svijeta.
Danas mnogi protuhrvatski raspoloženi ljudi, pokušavaju prikrivati svoje 'jugoslavenstvo', a rat u Hrvatskoj 1991.-1995. tumače kao sukob dvaju 'nacionalizama' - radi 'podjele Bosne'. Na toj se razini reinterpretacije nedavne prošlosti, pokušava aktualizirati i 'socijalistička' kritika kapitalizma, kako bi se učinio, možda u nekoj teško zamislivoj budućnosti i novi korak prema 'sretnoj' komunističkoj državi. Srbi, uz to, ne prestaju govoriti o lošem položaju Srba u Hrvatskoj, ne spominjući prilike u kojima žive Hrvati u Srbiji. Hrvatska nacionalna manjina u Srbiji ni danas nije dobro viđena. Tako je zapravo sa svime što prepoznaju kao glas hrvatstva ili glas pobjedničke Hrvatske. O srpskoj agresiji na Hrvatsku, teroru i zlodjelima, Vukovaru i Škabrnji... Srbi ne žele razgovarati. Bilo je onako kako oni kažu da je bilo i nikako drukčije. Kao da ne znaju da su ta vremena davno prošla.
Hrvatska država i M. P. Thompson
Predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) u Srbiji i zastupnica u Hrvatskom saboru Jasna Vojnić, u Novinarskom domu u Zagrebu (ožujak 2025.) govorila je o tomu kako državni vrh Srbije širi govor mržnje prema hrvatskoj zajednici u toj zemlji. Na tu je izjavu iz prvog reda publike reagirala (sad već bivša) srbijanska veleposlanica u Hrvatskoj Jelena Milić, osporavajući tvrdnje o govoru mržnje i umjesto toga optuživala Hrvatsku za 'nesuočavanje s vlastitom mptprošlošću'. Govorila je kako hrvatska država pruža potporu koncertima Marka Perkovića Thompsona. 'Istaknula je kako mladi Hrvati ne razumiju ustašku simboliku, dok istovremeno, prema njenim tvrdnjama, javne osobe u Hrvatskoj, poput Nine Raspudića i Hrvoja Klasića, pokazuju nepoznavanje Thompsonovih pjesama i njihovog konteksta.' Posebno je spomenula Thompsonovu pjesmu 'Ako ne znaš šta je bilo', tvrdeći da se pjesma bavi nesuočavanjem Hrvatske sa zločinima iz prošlosti. Ne govori koji su to prijeporni stihovi i zašto su prijeporni.
Nakon toga je veleposlanica demonstrativno napustila dvoranu.
Znajući kako nastupa srbijanska propaganda, već duže od jednoga stoljeća, i kako skuplja građu za optuživanje Hrvata, vrlo je vjerojatno da će se uskoro u prosrpskoj i srpskoj memoriji ta pjesma tumačiti kao novi izvor genocidnosti i poticaj za nove pokušaje - osvajanja hrvatske zemlje. Što je bilo? Kako se Hrvat usudi pitati što je bilo kad su Srbi već davno izrekli konačni sud i 'jedinu istinu'? Srpska se propaganda, primjerice, opire ocjenama da su 1995. u Srebrenici Srbi počinili genocid nad Bošnjacima/Muslimanima, ali bez ustručavanja tvrde da je nad Srbima u NDH počinjen genocid. I to uzimaju posve neprijepornim, iako po svijetu i kod nas znanstvenici zagovaraju više suzdržanosti u iznošenju takve tvrdnje. Polazeći od postavke da se „može ustvrditi kako se teza o genocidu nad Srbima u NDH, o čemu je, uz primjerenu argumentacijsku razinu, legitimno zastupati različita stajališta, zasad ne može uzeti kao neupitno dokazana, odnosno kako je to u znanosti još uvijek otvoreno pitanje“. (F. Hameršak, CroFacta).
Što je bilo?
Ne samo Srbi, nego i vođa antifašista u Hrvatskoj F. Habulin, rođen 1957., misli drukčije: „Priznaje se Holokaust nad Židovima i genocid nad Romima (Samudaripen), dok se tvrdi da nad Srbima nije bilo genocida. Tim stavom se aktualna vlast u Hrvatskoj stavlja u obranu zločina koje su činile vlasti NDH, što ne možemo prihvatiti jer smo odavno rekli da se radi i o genocidu nad Srbima.“ Ako F. Habulin kaže da 'smo odavno rekli' - onda smo rekli. Točka, nema više rasprave. upitnikMeđutim, među znanstvenicima postoje i mišljenja da nije utemeljeno govoriti o genocidu nad Srbima u NDH kao o neupitno dokazanom. Suprotno od toga i dalje je znanstveno legitimno tvrditi da nije dokazan, pa tako i postupati.
Pjesma 'Ako ne znaš šta je bilo' upravo poziva mlade Hrvate na što bolje poznavanje nedavne prošlosti. To, naravno nije ona povijest koju im nudi srpska propaganda, u čije ime i govori veleposlanica. „Nastojanje da se Domovinski rat prikaže kao 'građanski rat' pokušaj je zamagljivanja činjenica jer osim teoretske podloge, koja u obzir uzima da je u tom ratu na strani agresora sudjelovao dio Srba iz Hrvatske, a koja je potpuno nevažna za razumijevanje karaktera Domovinskoga rata, svi drugi elementi pokazuju da je riječ o osvajačkom ratu započetom u ljeto 1991. radi pripajanja Srbiji znatnih dijelova Hrvatske, a potom Bosne i Hercegovine, odnosno radi ostvarenja glavnoga cilja velikosrpske politike - da 'svi Srbi žive u jednoj državi', koju je tada provodilo srbijansko vodstvo predvođeno S. Miloševićem.“ I američki državni tajnik James Baker, koji se, inače, zalagao za 'jedinstvenu' Jugoslaviju, 25. rujna 1991. ne govori o 'građanskom ratu', nego o tome da je: “JNA započela nešto što se može opisati jedino kao ilegalna vojna intervencija protiv Hrvatske te da srpske vlasti aktivno podržavaju i pomažu srpske militariste i JNA u očitovanju sile.” (A. Nazor).
Dodajmo tim tvrdnjama i pogled francuskoga filozofa koji je neko vrijeme vrlo pozorno pratio zbivanja na jugoistoku Europe. „Podcrtajmo naposljetku da se ne radi, kao što krivo prenose naši (francuski, op. ib) mediji, o ‘građanskom ratu’. U građanskom se ratu (kao u Španjolskoj 1936.-1939., u Rusiji 1918.-1922.) pripadnici jedne iste nacije bore jedni protiv drugih, a izbor jednog ili drugog tabora tragična je osobna odluka koja razdire obitelji. Ništa od toga u sadašnjem sukobu (osim u slučajevima miješanih brakova, koji su dosta brojni): dva se naroda sučeljavaju u svojoj cjelini, a tragični izbor koji se postavlja (ratobornost ili miroljubivost za Srbe, otpor ili kolaboracija za Hrvate) izbor je koji se postavlja u međunarodnim ratovima.” (A. Finkielkraut).
Praksisovska 'filozofija' komunizma
I kad se stišaju 'debate' na tu temu, otvaraju se prijepori o još uvijek slabo istraženom vremenu jugoslavenskoga komunizma i državi koja je propala skupa s njim. Nakon znanstvenih uvida i potpune kompromitacije praksisovske 'filozofije' i njezinih glavnih protagonista, učeniji ljevičari jugoslavenske orijentacije, ponovno otvaraju rasprave o kapitalizmu s motrišta komunističkih definicija. U tim je debatama apeliranje na 'klasnu svijest' uvijek povezano s titovskim jugoslavenstvom, koje dominira dijelom obrazovne i kulturne scene u Hrvatskoj, ne od jučer, nego od početka ri petokraka'detuđmanizacije'. Ni inozemna potpora tom projektu nije od jučer nego od samoga početka konstituiranja demokratske hrvatske države.
Od brijunskoga teatra do različitih ljetnih 'škola' Hrvatska je premrežena 'jugoslavenskom' podrivačkom djelatnošću. U najnovijoj kazališnoj premijeru u Kazalištu mladih, i tema predstave i njezino oblikovanje, potvrđuje ovu postavku. Redateljske upute glumcima su na srpskom, a tema je 'klasna nejednakost'. Predstava je nastala prema motivima iz stripa 'Kapital & ideologija', a „nastoji mapirati ključne događaje koji su definirali politički, ekonomski i intimni odnos prema ideji vlasništva, usput bivajući neobveznom sagom o odsutnosti grižnje savjesti.“ Tako piše u najavi predstave. Nakon prve predstave napisani su hvalospjevi predstavi, a u jednom od objavljenih osvrta, pohvale redatelju su, po obujmu, pet puta duže od recenzije same predstave.
Na hrvatskoj javnoj sceni, u medijima, nakladništvu knjiga i kulturi danas dominira generacija baštinika i podupiratelja 'Revolucije', koja je još od ratnih vremena, početkom devedesetih, pripremana za djela nove preobrazbe, s naglaskom na temeljnim uporištima revolucionarnoga pamćenja kroz nove 'projekte', služeći se 'geopolitičkim metaforama' koje imaju 'specifična kulturna i ideološka značenja'. Stvaraju se nove predodžbe o 'drugim nacijama' i 'povratni utjecaj na samu državnu politiku'. Slaže se nova slika o 'zbivanjima' devedesetih na 'Ovim prostorima'. Postoje inozemna sveučilišta na kojima se brane i doktorske radnje s temama iz zadnjega razdoblja 'jugoslavenske' povijesti koje zastupaju drukčije poglede na to vrijeme, bitno različite od 'tuđmaniziranoga' hrvatskoga pamćenja.
Pravda i jednakost u zjenici 'komunističkoga oka'
U Hrvatskoj se i danas objavljuju knjige natrpane 'znanjima' o tom vremenu, a kad čovjek pokuša razumjeti pravi razlog njihove objave, susretne se s dvije bitne postavke: suvremenu kapitalističku Hrvatsku obilježava korupcija s jedne strane, a s druge strane nacionalistička politika neprijateljski usmjerena prema srpskoj nacionalnoj manjini. Dominiraju prosudbe ljudi nesklonih hrvatskoj emancipaciji među drugim slobodnim državama i hrvatskom ne-jugoslavenstvu. Socijalizam se, navodno, nasilno uklanja 'iz institucionalne memorije', ali građani nisu zaboravili 'klasnu perspektivu gulagoblikovanu tijekom komunizma'. (Metafora kapitalizma, str. 294). Projugoslavensko 'komunističko oko' motri samo 'jednakost i pravdu'. Pitanje je: kako komunisti definiraju ta dva pojma, na koje se oslanja civilizirani svijet, uključujući i učenja različitih crkava?
Ljudima u 'komunizmu' formalno pripadaju jednaka prava, ako isključimo klasne razlike, jer klasi razvlaštene buržoazije ne mogu pripadati jednaka prava kakva se pripisuju 'oslobođenoj' klasi. Unutar 'oslobođene' klase postoji Partija koja odlučuje o svemu, pa i o razumijevanju 'jednakosti'. A 'pravedno' je ono što Partija proglasi pravednim. Neokomunistički Jugoslaveni po Hrvatskoj tvrde da je u komuniste bilo ugrađeno spomenuto 'komunističko oko' koje uspoređuju s ugrađenim čipom. Čip je osjetljiv samo na 'jednakost i pravdu' definiranu 'komunističkim umom'. Eksplicite tvrde da se to iskustvo ne će nikad potpuno nadići. Vjerojatno su u tom iskustvu i milijuni ljudi koji su nestali s ovoga svijeta zbog uvida 'komunističkoga oka' i njegove percepcije 'pravde i jednakosti'.
(O komunističkoj pravdi shvaćenoj kao ispravnu odnosu prema drugom čovjeku, osjećaj prisnosti, svjedočit će i koncentracijski logori po cijelom svijetu, od SSSR-a, preko Kine i drugih azijskih država kojima se ovladali komunisti, do istočno i južno europskih zemalja, do Kube i mnogih drugih država po svijetu. Prve koncentracijske logore već je 1918. organizirala ČEKA u SSSR-u. Radni logori ostali su glavno obilježje sovjetskoga sustava koncentracijskih logora. Prvi je radni logor otvoren u Rusiji 1919. Pri NKVD-u je bio osnovan poseban odjel koji je upravljao logorima - GULAG (Glavnoe Upravlenie Lagerej – Glavna uprava logora), koji je postojao od 1928. do 1955. 'Komunističko' je oko sigurno vidjelo i znamenitu knjigu A. Solženjicina 'Arhipelag gulag'.)
Radni logori i logori smrti
Za razliku od kazneno-radnih logora, gdje je također ubijeno stotine tisuća ljudi, logori smrti bili su namijenjeni masovnoj likvidaciji zatočenika. Prvi logori smrti nastali su u SSSR-u u doba velikih čistki. Samo u razdoblju 1936.-38. u njima je stradao oko milijun ljudi. Najveći je bio Kuropati kraj Minska (1937-41), u kojem je strijeljano najmanje 120 000 ljudi. U koncentracijskom logoru Vorkuta (sjeverni Ural) 1938. prvi put u povijesti upotrijebljeno je trovanje plinom radno nesposobnih, i prvi su put objedinjena dva tipa koncentracijskih logora: radni logor i logor smrti. Logori smrti karakteristični su ipak za nacističku Njemačku. (Hrv. encikl.)
Iz dana u dan, sve se bolje vidi koja je bila svrha golemih financijskih i drugih potpora kojima su stimulirani ljevičari i njihove organizacije, ne samo u našoj zemlji. Ali utjecaj tih sila na život u Hrvatskoj u ratnom i postratnom razdoblju bio je usmjeren na ciljeve posve suprotne hrvatskom oslobođenju, slobodnoj državi i napretku. U sadašnjem vremenu u SAD-u se tek nakon zadnje promjene vlasti raskrinkavaju i ukidaju izvori golemih novčanih sredstava kojim je stimulirano ljevičarstvo u toj državi i po cijelom svijetu. Zaustavljeno je 83 % programa koje je vodila Američka agencija za međunarodni razvoj (USAid).
Za što je Staljin pripremao Tita?
„Politički usmjereni programi 'pakirali' su se na vrijednosno neutralniji način, ne samo da bi bili prihvatljiviji uključenim primateljima potpora, nego i zbog onih donatora (npr. nekih zaklada ili humanitarno usmjerenih državnih agencija) koji uglavnom nisu formulirali - Hrvatska koja se pokušavala konstituirati kao samostalna i demokratska država, ili zbog titosvojih temeljnih zadaća nisu smjeli formulirati - specifične političke ciljeve. Njihovim sudjelovanjem u projektu i usmjerenjem npr. na jačanje i promoviranje prava etničkih, vjerskih, seksualnih ili drugih manjina, akcija je dobivala na širini i stvarala ugođaj široka općenarodnog oporbenog pokreta. Dojmu široke delegitimizacije vlasti pridonosila je i druga važna komponenta potpore, davana medijima i pojedinim novinarima kako bi „dokumentirali službeno prešućene ili iskrivljeno tumačene povijesne događaje i tako potkopavali nacionalističke tvrdnje i pomogli građanima da se ‘suoče s prošlošću’.“ (A. Rhodes).
'Komunističko oko' Hrvatsku vidi državom koja je uspostavljena 'dijeljenjem' Bosne i istjerivanjem Srba, a ne obranom od agresije i borbom protiv osvajačke vojske. Je li istina da su 'korupcija i nacionalistička politika neprijateljski usmjerena prema nacionalnim manjinama' bitne značajke današnje hrvatske države ili je nešto drugo svrhom takva 'znanja'? 'Komunističko oko' vidi samo mračnu stranu kapitalizma, obespravljene, siromašne i potlačene, ali ne uspijeva vidjeti komunističke logore, progone nepokornih i smrt milijuna nedužnih ljudi. Ne uspijeva vidjeti da Staljin nije Tita poslao u Jugoslaviju kako bi je čuvao i branio od nacista i fašista, nego kako bi 'digao revoluciju'.
