Šarić: Samostalni umjetnici slobodni su pronaći posao, a HZSU treba ukinuti
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 18 Travanj 2025 12:00
Hrvatski državni proračun je vreća puna novca. Nikada naša državotvorna stranka nije raspolagala s tako teškom blagajnom. U deset godina ona se svojim obujmom udvostručila. Porezi, prirezi, nameti, trošarine… državni aparat bilo koje države u svijetu dvije stvari radi perfektno istovremeno: ubire novac i troši taj isti novac na gomilu besmislenih i društvu suvišnih projekata, institucija i mjera.
Šteta što nam Argentina nije susjed pa da viknemo preko ograde: Javier, posudiš li nam motornu pilu? Toliko je bolesnih grana na stablu zvanom Republika Hrvatska, a nitko ga ne obrezuje. Ove naše toliko su debele da nam treba pila, a ne škare za obrezivanje. Jedna takva grana je HZSU – Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika.
Umjetnik od velikog značaja za Republiku Hrvatsku, Milan – ne Milutin, rekla je Ivana, nesvjesna da se poigrava s onom „nogometaš, ne mafijaš“, ovih je dana učinio nešto dobro za Hrvatsku. Skrenuo je pozornost javnosti na bolesnu granu državnog aparata, doduše, i on sjedi na njoj. Ne samo on, njih 1388.
Postoji li racionalno objašnjenje zašto postoji HZSU?
Toliko je važnih “samostalnih” umjetnika na ovom popisu, toliko su zaokupljeni s obogaćivanjem hrvatske kulture, toliko izgaraju za voljenu im domovinu da im je Ministarstvo moralo osnovati posebnu državnu instituciju, koja potom saziva povjerenstva koja održavaju sjednice, pa se moraju isplatiti honorari, da ne govorimo o zaposlenicima nove ustanove, bez koje je društvo funkcioniralo i ranije, nekim čudom…
Postoji li racionalno objašnjenje zašto 1388 „multimedijalnih umjetnika“, slikara, kipara, gitarista, pop glazbenika, pjevača, glumaca, kostimografa, montažera (ne PVC stolarije), dramaturga, arhitekta i ostalih moraju imati zdravstveno i mirovinsko osiguranje na račun poreznih obveznika? Pogotovo ako uzmemo u obzir da ima i onih koji nisu na tom popisu i još uvijek nisu umrli od gladi. Budimo iskreni, ovdje se ne radi o potpori kulturi niti spašavanju nečije egzistencije, ovdje je riječ jedino o – privilegijama. Nešto slično kao i kod Zaklade Kultura nova. Umjetnici su lobirali kod države da im dadne novac i ona je popustila. Toliko je jednostavno.
Bez države i HZSU-a nema ni uspjeha ni kruha?
Zašto bi jedan kostimograf ili slikar bio povlašten u odnosu na montažera PVC stolarije ili fasadera? Kojeg država više treba? Kultura ne postoji bez državne intervencije, konkretno bez uplaćivanja doprinosa umjetnicima? Na stranu sada što se na popisu povlaštenih nalaze i oni koji zarade 7000 eura u jednoj večeri, pitanje je zašto bi država, odnosno mi morali plaćati nečije neuspjehe i loše životne odabire? U svakom se poslu može uspjeti, ako se tom poslu zbilja posvetiš i žrtvuješ se za njega. Nije ključno da ti država plaća doprinose. Je li to preduvjet uspjeha?
Sasvim sam uvjeren da gotovo svaki glazbenik, slikar ili glumac, bilo tko i u bilo kojem poslu, može uspjeti ako to želi. Naravno, uvijek je potrebno i malo sreće. Međutim, ako i ne uspije, nitko mu nije dužan plaćati ni zdravstveno ni mirovinsko. Mnogi su završili fakultete i nisu pronašli posao iz snova. Mnogi su pokušali u sportu i nisu uspjeli. Mnogi su se okušali u mnogim područjima rada i nisu uspjeli. Sada rade neke druge poslove i zarađuju za svoj kruh. Zašto bismo jednu skupinu ljudi nagrađivali za njezine neuspjehe i osobna neostvarenja, k tome joj i tepajući da bez nje nema hrvatske kulture?
Kriminal prema hrvatskom čovjeku
Na popisu “samostalnih” umjetnika prosječan čovjek može prepoznati tek pedesetak do stotinu imena, od njih više od tisuću. A te koje prepoznajemo, zarađuju velik novac. Inače, bismo li znali tko su? Čelni ljudi HZSU-a bili su svjesni te činjenice i ranije, nisu im trebali mediji niti uhićenje Kekina da shvate kako država plaća doprinose ljudima s vilama u Istri i zaradama u visini jedne prosječne godišnje plaće u samo jednoj večeri. I oni zaslužuju osudu što nisu pokrenuli postupak da se Kekin skine s popisa. Ne samo Kekin, i Tomislav Bralić i Boris Novković i Goran Navojec i Vanna… pa i Marko Perković Thompson, kada bi bio na popisu.
HSZU je doista savršen primjer jedne suvišne institucije, svojevrstan kriminal prema hrvatskom čovjeku i radniku.
Udrugarska umjetnost
Posebno i vrlo važno pitanje je sama umjetnost koju mnogi „samostalni umjetnici“ nude narodu koji ih je tobože dužan uzdržavati. Čast iznimkama! Pogledajmo zagrebačku kulturnu scenu, posebice ovu „udrugarsku“. Ovdje nema gotovo ničega vrijednog javnog financiranja, no Tomašević im svejedno daje velik novac.
Primjerice, na popisu HZSU-a je Selma Banich, LGBT performerica koja se miluje s drugaricom i kockama na Trgu bana Jelačića. Vrišti za Gazu i ženska prava, blokira ulaz u zgrade, savija gnijezda (doslovno), „intervenira u prostoru“, organizira „Balkan“ i kojekakve budalaštine. Ona je i aktivistica, a novac očekuje samo na temelju toga što – šokira javnost, što može napraviti i, primjerice, alkoholizirani prolaznik. Preostaje joj samo da se gola prošeće Trgom, poput onog perverznjaka Gotovca. Pardon, „samostalnog umjetnika“ i „performera“.
Gol se Trgom prošetao i homoseksualac Bruno Isaković prije tri godine, inspiriran Gotovcem. Za one neupućene u zagrebačku „kulturnu“ scenu, to je onaj čiju udrugu Tomašević pomaže s 235 000 eura. Toliko biznis dobro ide da je osnovao i svoju udrugicu i opet dobio novac od zagrebačke vlasti. Kako je dobro biti samostalan umjetnik!
‘Ovdje smo da se čujemo, upijamo, milujemo’.
Umjetnost je odraz društva u kojem živimo. Društvo u kojem je Mile Kekin zadužio državu i hrvatsku kulturu nije zdravo društvo. Za početak, on uopće nije naš! Koliko puta trebamo poslušati tu njegovu pjesmu prije nego što mu prestanemo plaćati doprinose, prodavati zemljišta ispod cijene, osiguravati povlašteni parking…? Nije nam dovoljan ni beogradski „Fuck you“? Isti “Fuck you” čuli smo i od onih koji su uključeni u rad HZSU-a. Dobili su privilegije i neće ih tek tako predati.
Budi kao Maja Šuput
U konačnici, ako si umjetnik ne može platiti doprinose, postoji opcija pronalaska drugog ili dodatnog posla. Nije neka novost, ljudi to rade od pamtivijeka. Vrlo je jednostavno. Posao u Hrvatskoj nalaze i ljudi iz Nepala. Zašto ga ne bi pronašao i slikar s diplomom Akademije ili netko tko se identificira kao performer?
Postoje fakulteti koji proizvode previše kadra za tržište rada. Postoje poslovi koji vape za radnom snagom, a nitko ih ne želi raditi, i obratno. Postoje i glazbenici koji rade od 8 do 4, ujutro montiraju prozore, a navečer sviraju na svadbama. Maja Šuput često je meta kritika na društvenim mrežama, no ona nam nije na grbači. Sjajno zarađuje, između ostalog i pjevajući na svadbama! Za razliku od mnogih koji trče pod skute ministrice Obuljen-Koržinek plačući da ne mogu zaraditi za kruh javnim performansima, Šuput je zasukala rukave. Kada bi barem svi tobože samostalni umjetnici bili kao Maja Šuput, sada bi se sunčali u Dubaiju, a ne parazitirali na račun hrvatskog radnika.
Država kada plaća doprinose umjetnicima ne radi im uslugu, već potiče kulturu socijalizma koja nužno proizvodi privilegirane skupine u društvu. Korisnici tih privilegija potom se uzohole i svoje privilegije počinju smatrati pravom, čemu i sada svjedočimo.
Bolesnu granu HZSU sada treba odrezati
Kažu, nedostaje nam 500.000 radnika. Nedostaje nama samo volje za radom, a radnika ima napretek i u državnoj i lokalnoj upravi, u svim tim suvišnim institucijama, bolesnim granama na stablu, koje suvišnim udrugama i društvu beskorisnim udruženjima, poput HZSU-a, daju novac. Pronašli smo jednu bolesnu granu, zvanu HZSU. Sada je treba odrezati. No, država kao država, to vjerojatno neće učiniti. Mogli bi se umjetnici žaliti, naricati protiv fašizma, jadati se Europskoj uniji i optužiti ministricu da ubija kulturu. Potom bi uskočili i mediji koji također dobrim dijelom ovise o javnom novcu. A tko se može oduprijeti takvim optužbama kada „kulturnjacima“ i novinarima pukne film?
Ili, možemo samostalnim umjetnicima dati priliku da nam se svide, da opravdaju to što im plaćamo doprinose. Mogli bi napisati esej, izvesti performans, skladati pjesmu ili režirati kazališnu predstavu u kojoj će nam prezentirati koliko su važni za hrvatsku kulturu i zašto zaslužuju naš novac, a da nisu “ni orali ni kopali”, za razliku od nas, koji ga “ne zaslužujemo”. Kako bi to izgledalo? Selma bi stala nasred Trga i vrištala dok ne sjedne uplata? Opet bismo gledali performans “guranja” Sabora?
