Izmišljena ustašizacija i onemogućena lustracija
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 25 Kolovoz 2025 19:05
Lako je vidjeti što se sve pokušava prikriti govorom o, navodnoj, ustašizaciji današnje Hrvatske. Čak i raspjevanu hrvatsku mladost, radost i neskriveni patriotizam mladih Hrvatica i Hrvata, nazivaju ustaštvom. Ipak, živimo s nadom da se ljudskost nikad ne će dati pokoriti pred svim tim naletima zla.
Hrvati su vjerovali i vjeruju u nadmoć dobra, časti i pravednosti, unatoč tolikih obeshrabrujućih znakova i na globalnoj razini i u našoj blizini. Putin ponovno slavi Staljina, čovjeka koji je odgovoran za milijune nedužnih žrtava komunističkoga terora. Europa je izabrala antifašizam, antinacizam i antikomunizam. U jednom njezinom dijelu, laž je i dalje 'lijek' protiv svih neuspjeha. Četništvu i D. Mihailoviću opet dižu spomenike, Ukrajince pozivaju da se pokore i predaju dijelove svoje zemlje osvajačkoj sili.
Jučer su govorili kako su Hrvati 1995. protjerali tisuće Srba iako su dostupni dokazi i činjenice koje opovrgavaju te laži. Tvrde da su Hrvati 1991. napali Srbe i vojsku koja je stala na njihovu stranu, iako u vrijeme prvih napada na Hrvatsku, Hrvati nisu imali ni vojske ni oružja, a ono što je imala tzv. Teritorijalna obrana u Hrvatskoj, komunističke su vlasti, neposredno pred rat, predale jugoslavenskoj vojsci. Patriotska se Hrvatska odlučila oduprijeti, naoružala se i pobijedila. Poražena se strana ni danas ne miri s tim porazom. Ostao im je jedini 'lijek', koji propisuju svome narodu. Njihovi su ga prominentni pisci prepoznali, a jedan je objavio i njegovo ime. Zove se - laž. U laži su 'otkrili' pravi izlaz i lijek protiv svih poraza, neuspjeha i zaostalosti. Tom je moralnom orijentacijom prožeto razumijevanje svijeta i u službenim prikazima srpskoga osvajačkoga rata i agresije na Hrvatsku 1991.
Srbijanske ekspoziture u Hrvatskoj
Danas nas potiču da sve to zaboravimo i okrenemo se budućnosti. Izgleda kao da neki ljudi uopće ne vide prikriveni smisao lažnih optuživanja hrvatske države. Jedan bivši predsjednik RH nedavno javno iznosi kako je 'zapanjujuća' lakoća „kojom Vlada prihvaća ustašizaciju Hrvatske.“ Nije lako razumjeti što bi ta izjava trebala značiti? Ipak, nema nikakvih znakova da bi hrvatska vlada, ako je na nju mislio, prihvaćala 'ustašizaciju'.optuzivanje Okrivljavanje za navodno ustaštvo Hrvatske i nakon 1945. vodila je i vodi srpska propaganda i njezine ekspoziture u Hrvatskoj. Prvi razlog bilo je srpsko dokazivanje vlastite pravovjernosti pred pobjednicima Drugoga svjetskog rata, jer od konca 1941. do konca 1944. u Srbiji nije bilo ni antinacizma, ni antifašizma ni antičetništva. Njihov obračun s ustaštvom nakon rata trebao je značiti da oni ne zaostaju u obračunu s fašizmom i nacizmom i vraćanju Jugoslavije u prijašnje stanje. A Titova je Jugoslavija 1945. i 1946., nakon prvoga okrutnog obračuna s ustašama, koji su već bili predali oružje, napala i usmrtila tisuće hrvatskih civilnih izbjeglica.
Pola stoljeća kasnije, nakon sloma komunizma, propala je i SFRJ. S tim se Srbi nisu mogli pomiriti pa su opet od 1991. – 1995. pokušali oružjem oteti veliki dio Hrvatske. 'Legitimitet' se tom 'pothvatu' davao optuživanjem za navodno ustaštvo i, do jučer, komunističke Hrvatske. Nakon 1990. prikazivali su da ne ratuju za proširivanje Srbije nego da ratuju protiv 'ustaša' koji su se, navodno, pojavili i pored vrlo temeljitih stalnih čišćenja od svršetka Drugoga svjetskog rata.
Hrvatska je danas demokratska država, koja uspješno hvata korak s državama koje nisu morale prolaziti kroz gotovo polustoljetni život u svijetu komunističkoga totalitarizma, ratnih osveta i ponovne srpske agresije. Ipak je nakon oslobodilačkoga rata, završenog 1995., postala članicom najvažnijih međunarodnih državnih saveza, među kojima je i NATO savez. Izvore 'ustaštva' u takvoj državi trebalo je tražiti u propagandnom djelovanju i velikosrpskoj osveti. Za sve svoje velike i male neuspjehe, krivnju su pripisivali – 'ustaškoj' Hrvatskoj? Potporu takvu djelovanju, davale su i njihove podružnice u Hrvatskoj. O tomu svjedoče i neki hrvatski mediji. Postoje, naravno, i druge adrese kojima odgovara optuživanje Hrvatske za, navodno, ustaštvo.
Dizanje desne ruke nije dobar pozdrav
I među Hrvatima postoje ljudi koji nisu spremni na kritički odnos prema djelovanju ustaša u Drugom svjetskom ratu. Međutim, pobjednički duh i zajedništvo učvršćeno Tuđmanovom politikom u otporu agresiji (1991.-1995.), dominira nad perifernim iskazima radikalizma. U oslobodilačkom ratu, na prvim crtama obrane bilo je i postrojbi pod znakom HOS-a. I danas se pojavljuju ljudi koji 'pozdravljaju' desnom podignutom rukom. A.Nazor23Ne vidimo u tomu ništa dobra, nego samo loše namjere, ili neukost takvih 'ustaša'. Čini nam se primjerenim sažeti odgovor povjesničara dr. A. Nazora: „Ništa dobra ne može donijeti dizanje desne ruke u zrak i veličanje totalitarnih režima, jer u tome nema ništa ljudsko, a što nije ljudsko ne može biti ni hrvatsko.” Dodao je i pitanje „kakvu identitetsku povezanost ima rimski pozdrav s Hrvatima?“ Dr. F. Tuđman je zagovarao drukčiji sadržaj hrvatske pomirbe. Zauzimao se za napuštanje totalitarnih ideologija. Tragovi srpske propagande, oslonjene na laži, nakon 1945. nisu se mogli lako izbrisati. Tadašnja dominacija Srba u vanjskoj politici Jugoslavije, rezultirala je i protuhrvatskom propagandom u javnom i nejavnom prostoru, što je ostavilo znatnoga traga po svijetu.
Polazimo od toga da su ustaše postojale, da su za svoje djelovanje u jednom ratu kasnije optuživani, osuđivani, ali i usmrćivani bez suđenja, da su bili povezani s nacizmom i fašizmom, koje suvremeni svijet naziva totalitarnim sustavima vlasti, odgovornim za velika zlodjela. Njima je prije dvadesetak godina priključen i komunistički totalitarizam. Komunizam je nakon 1945. u nekim dijelovima svijeta bio isključivi arbitar za određivanje naravi svega što je postojalo i što postoji, uz uzurpiranje isključivih prava na prosudbu o tomu što je dobro, a što zlo. Taj komunistički totalitarizam u našoj zemlji, još uvijek nije primjereno javno obilježen, što za sobom povlači ozbiljna nesnalaženja u prosudbama o posljedicama propagiranja komunističke ideologije i prakse. Iako su komunizam i nacizam ponekad sklapali ugovore o prijateljstvu, kao što su učinili Staljin i Hitler, komunisti su na sve moguće načine pokušavali otkloniti vlastitu odgovornost za mnoge loše stvari, ne samo u ratu nego i u miru.
Osnivanje ustaške organizacije 1932.
Kad je nastao ustaški pokret? Nakon atentata u beogradskoj skupštini 1928. na zastupnike Hrvatske seljačke stranke, među kojima je bio i S. Radić, srpski kralj Aleksandar Karađorđević, uvodi novi ustroj vlasti koji je kasnije nazivan i monarhofašističkom diktaturom, a često i 'balkanskim fašizmom'. Zabranjena je sloboda govora, uvedena cenzura, zabranjeno je djelovanje svih političkih stranaka s nacionalnim, vjerskim ili regionalnim obilježjem, zabranjen je rad sindikata, uvedena je cenzura novina i knjiga, zabranjena je i hrvatska himna... Proklamirana je ideologija „integralnoga jugoslavenstva”, koja je imala sljedbenike i među 'hrvatskim' političkim elitama, a ima ih i danas. Ustaška organizacija formalno je oblikovana 1930. a naziv Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) nastao je 1932. Prvim ciljem svoga djelovanja odredili su rušenje Kraljevine Jugoslavije i stvaranje samostalne hrvatske države. Svoju ideologiju ustaše su povezivali s programom HSP-a, ali su shvaćanja A. Starčevića tumačili na svoj način.
A. Vučić i danas u Srbiji uporno pokušava u Srbiji širiti protuhrvatski govor i propagandu. Izljevi srpskoga neprijateljstva ponekad izgledaju nestvarnim. Jedan je hrvatski diplomat (T. Picula) izazvao veliki bijes u Srbiji samo zbog toga što je, ove, 2025. godine, uz čestitku Hrvatima Dana pobjede (5. kolovoza) objavio i svoju fotografiju iz vremena kad je sudjelovao u ratu protiv agresora na Hrvatsku. Fotografija pokazuje samo to da je T. Picula bio hrvatskim braniteljem. U izjavi o tomu, u dijelu ovdašnjih medija, riječ 'branitelj' zamjenjuje se riječju 'sudionik' (Domovinskoga rata), a u srpskim da je - ustaša (!!!). Ovaj put huškanje na T. Piculu nije došlo samo od vlasti i provladinih medija, nego i od oporbe i oporbenih medija. Svi, od vrha države, predsjednika Aleksandra Vučića, do vođe oporbe Dragana Đilasa i bivšeg Borisa Tadića ujedinili su se u histeričnim napadima na Piculu. Uz vijest o 'hajci' na T. Piculu, zbog toga što je bio hrvatskim braniteljem, koji tu činjenicu nije spreman prikrivati, trebalo bi zastati i pokušati razumjeti njezino dublje značenje. Ali te su analize obvezom i hrvatske državne politike, sadašnje i buduće.
Što je laž?
Srbi i danas svu krivnju za propast Jugoslavije pripisuju 'ustašama', (a to im je, kako smo već napisali, postalo drugo ime za Hrvate, koji nisu htjeli živjeti u 'velikoj' Srbiji). I danas prešućuju što su Karađorđevićeva i komunistička Jugoslavija učinile Hrvatima. Ima i srpskih istraživača koji iznose kako je potrebno osvrnuti se i na razdoblje prije 1941. i vidjeti što je uzrok, a što posljedica u tim odnosima. Komunističkom agitacijom i drugim lažima, Srbija se nakon 1945. svrstala uz bok antifašizmu i proglasila pobjednicom u okrilju nove Jugoslavije, iako u Srbiji od konca 1941. do 1944. nije bilo ni partizana ni istinskoga antifašizma.Apel srpskom narodu Prema nekim procjenama više od polovine vojno sposobnih Srba, koji su otvoreno surađivali s Nijemcima, bilo je među četnicima i drugim profašističkim organizacijama (nedićevcima i ljotićevcima).
O srbijanskom 'antifašizmu' posebno uvjerljivo svjedoči Apel srpskom narodu koji je objavljen 13. kolovoza 1941. Potpisalo ga je 545 najuglednijih Srba i gotovo cijela srbijanska društvena krema: episkopi SPC-a, bivši ministri, generali, akademici, sveučilišni profesori, ugledni gospodarstvenici i drugi. Iz Apela je jasno da je srbijanska društvena elita pristala na kolaboraciju s nacističkim okupatorskim režimom i pozvala srpski narod na ne-otpor i suradnju s nacistima, prvenstveno da sačuva Srbiju od bilo kakvih sukoba ili rata, te koliko je moguće prebaci ratno djelovanje u susjednu NDH. To se i dogodilo, jer je Srbija bila sačuvana od većih ratnih sukoba od studenog 1941. sve do jeseni 1944. kada u Srbiju ulazi Crvena Armija. (P. Horvatić).
Bilo bi suvišno stalno ponavljati činjenice koje su dokazima potkrijepljene i posve neprijeporne, kad okružje u kome se to čini ne bi sadržavalo postulate koji polaze od toga da stalno ponavljanje neistina može učiniti da se laž u javnom prostoru tretira kao da je istina. Kako smo već spomenuli, srpski su 'teoretičari laži' uvjeravali svoj narod da „svaka laž na kraju postaje istina“. Laž je za njih 'srpski državni interes'. Lažu kako bi sebe obmanuli, lažu zbog stida, kako bi sakrili svoju bijedu, kako je pisao jedan od njihovih vođa, D. Ćosić. Tvrdio je kako je laž iskaz srpskoga patriotizma i potvrda njihove 'urođene' inteligencije. Netko je napisao da 'otac srpske nacije' može slobodno počivati u miru, jer njegove lekcije iz laži i spašavanja Srba i Srbije uz pomoć laži, nastavljaju današnje srpske političke i crkvene elite bolje nego što je on ikad mogao, ili se nadao da će moći. Oblog od 'ljekovite laži' Srbi su stavljali na svoju dušu i tvrdnjama o protjerivanju Srba iz Hrvatske u Oluji 1995. i nakon nje. Bili su uvjereni da će uspjeti, da će sve izokrenuti, da će se zaboraviti kad i kako je počelo, a svijet će nasjesti na 'priču o protjerivanju'. Te se nade nisu ostvarile.
Rehabilitirani četnici i 'ustaška' Hrvatska
Nakon, početka oslobađanja od nasljedstva komunizma, započela je srpska agresija na Hrvatsku 1991. koja je donijela velika iskušenja i nesreće napadnutom narodu, a kasnije i narodu agresora. Godine 2000. na čelo hrvatske države ponovno dolaze prosrpski (projugoslavenski) orijentirani ljudi. Započela su nova politička 'pročišćavanja', u skladu s tom političkom orijentacijom, slična onima iz 1971./1972., ali ovaj put nije bilo uhićenja i suđenja za 'delikt hrvatskoga nacionalizma'. Aleksandar Vucic5Taj se proces ponekad usporavao, ali konačnoga raspleta do danas nije bilo. Današnji govor o ustašizaciji Hrvatske i u našoj zemlji, dijelom je i toga 'projekta'.
Srbijanskom se predsjedniku u ljetu 2025. čini da su i hrvatska djeca krenula putem 'ustašizacije'. Ovako govori: „Vidjeli ste onu tužnu snimku gdje dječica od 7, 8 godina viču 'Za dom spremni' uz drvene puške i pjevaju Bojnu Čavoglave Marka Perkovića Thompsona.“ Tim ćemo riječima pridodati i one izgovorene u Hrvatskoj. „Zadnje, nimalo manje važno za našu budućnost i stabilnost je rastuća ustašofilija maskirana u domoljublje. 'Izljevi' ljubavi prema NDH i ustašama, slugama Hitlera i Mussolinija, sve su češći i brutalniji i samo je pitanje vremena kad će prijeći u mržnju i nasilje, kad će destabilizirati državu i društvo.“ Tako danas govori bivši predsjednik RH. (I. Josipović, Jutarnji list, 10. 8. 2025.)
Nije u tomu usamljen. Znatniji dio medija javnoga komuniciranja u Hrvatskoj slijedi intonacije Pupovčevih Novosti. Njihove vijesti započinju i završavaju otkrivanjem raznih ustaških insignija i uzvika koji bi, prema njihovim planovima, morali zatamniti istinu o tomu kad je i kako započeo rat 1991. i što je sve Srbija dužna Hrvatskoj. Prema pokušajima reinterpretacije nedavne hrvatske prošlosti, u tom su svijetu, primjerice, srpski ratni zločini po Hrvatskoj, i spomenici D. Mihailoviću po Srbiji, marginalni u odnosu na slova nacrtana u javnom prostoru, poput 'ustaškoga 'U'. Srpska osvajačka politika čini sve kako bi svoje lažne prikaze agresije na Hrvatsku pretvorila u povijesne činjenice, a istinu zaklonila i izbrisala. Rehabilitirali su četnike i D. Mihailovića, a Hrvatsku proglasili - ustaškom državom.
Kninske su vlasti zapovjedile iseljavanje Srba 1995.
Nasuprot tomu bilo je hrvatsko odmicanje od toga svijeta, gospodarski oporavak i ulazak u unutareuropske integracije. U tim prilikama, u potrazi za difamacijskom građom, bila je dovoljna i spomenuta fotografija koja pokazuje hrvatskoga dragovoljca, jedan zlonamjerni snimak hrvatske djece koja u svojoj igri ne vode računa o tomu što će o njihovim povicima reći A. Vučić. Nekoliko dana nakon komentara o tim zgodama, Vučićev brat Andrej, prolazeći pored mladih pobunjenika u Beogradu dobacuje im: „ustaše, ustaše“. (Jutarnji list, 13. 8. 2025.).
Svjedoci su pred Haaškim tribunalom za bivšu Jugoslaviju dokazima opovrgnuli optužnicu tužiteljstva tog suda da su Tuđman i hrvatska vojska u Oluji „protjerali 250 tisuća Srba iz Krajine”. milanmarticPred tim je sudom dokazima potkrijepljena tvrdnja da se egzodus uvježbavao prije Oluje, a da je zapovijed za iseljavanje stanovništva, na mig iz Beograda, izdao sam Martić. Taj tekst je objavljen i u srbijanskim medijima. O navodnom protjerivanju Srba iz Hrvatske nakon Oluje 1995. svjedoči Odluka predsjednika RSK Milana Martića br. 2-3113-1/95 (4. kolovoza 1995.) o „planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva“. A zašto je tako odlučeno objašnjava Savo Štrbac, tadašnji ministar informiranja RSK, 7. kolovoza 1995. u pismu tajniku Ujedinjenih naroda: „Morali smo sačuvati našu biološku masu, moglo nam je izginuti naše stanovništvo, civili, žene. Zbog toga smo se odlučili na egzodus.“
Uz dokumente koji svjedoče o pripremljenoj evakuaciji Srba iz mnogih dijelova tzv. RSK, Sud u Hagu je na suđenju S. Miloševiću saslušao bivšega visokog dužnosnika JNA S. Lazarevića koji je objašnjavao kako je tzv. Krajina, čvrsto kontrolirana i dirigirana iz Beograda, a jedina joj je svrha bila nasiljem proširiti granice Velike Srbije. Taj je potpukovnik kontraobavještajne službe JNA za cijelo vrijeme trajanja tzv. Republike Srpske Krajine bio povezan s jugoslavenskim vojno-obavještajnim službama. Opovrgnuo je optužnicu tužiteljstva Haaškoga suda da su Tuđman i hrvatska vojska u Oluji „protjerali 250 tisuća Srba iz Krajine”. Kad ga je sudac pozvao objasniti odnos i razlike između JNA, vojske RSK i vojske RS u BiH S. Lazarević je odgovorio da se tu ne može govoriti o tri različite vojske nego jednoj i samo jednoj vojsci – JNA, ili srpskoj vojsci. Imena kao, primjerice, vojska RSK ili vojska RS u BiH potpuno su nevažni pojmovi u stvarnom smislu jer su oružje, oprema, zapovjedni kadar i novac dolazili iz Beograda, odnosno Srbije. 'Vojska RSK i RS vršile su zajedničkim snagama vojne operacije na području Hrvatske i BiH', svjedočio je S. Lazarević.
Beograd 1995. zatvoren za srpske izbjeglice
Iseljavanje Srba s hrvatskih okupiranih područja 1995. donijelo je velike probleme tim ljudima jer su u Srbiji bili vrlo loše dočekani. A. Vučić je, poslije, njihov dolazak u Srbiju prokomentirao riječima žaljenja što ih tada nisu „dočekali kako priliči“. Hrvatska se uoči Bljeska i Oluje drukčije skrbila o 399.264 prognanika i izbjeglica, zbog ratnih djelovanja srpskih agresora. Iz dokumentacije Fonda za humanitarno pravo koji se skrbio o srpskim izbjeglicama „proizlazi da je njihova trauma zbog onoga što su doživjeli od institucija Srbije uglavnom veća od one koju su doživjeli u Hrvatskoj…“ (R. Rašović).
„Hrvatska ima sve razloge da slavi Domovinski rat i svoju pobjedu, ali ne da je predstavlja kao poraz Srbije“ (M. Galić, VL, 26. 7. 2025.). Znači li to da Hrvatska treba jako paziti da Srbija ne dozna tko je poražen 1995.? A. Vučić to malo drukčije razumije: „Srbija mora biti ponosna na svoju antifašističku prošlost i ne smije dopustiti da nacisti preuzmu tumačenje povijesti i oblikuju pogled na prošlost.” Dodao je da, tko upravlja prošlošću, u velikoj mjeri upravlja sadašnjošću i ima dobre šanse da upravlja budućnošću. (Slobodna Bosna, 6. 8. 2025.) Doduše, ne zna se na koju srpsku 'antifašističku prošlost' misli. „Nakon sloma ustanka u Srbiji 1941., Srbija je uglavnom bila pacificirano područje, sve do povratka četnika i presudne bitke za Srbiju 1944.“ (Wikipedia).
Talijanski pisac Curzio Malaparte, koji je 1941. radio kao reporter milanskog dnevnika Corriere della Sera ovako je opisao događaje u Beogradu 1941.: kaos, strah, dezerterstvo i bezvlašće koji su vladali nakon što su iz Beograda pobjegli svi vlastodršci koji su uvukli Jugoslaviju u Drugi svjetski rat. Otpora nije bilo.
Četničke snage i oružje 1941. prebačeni u NDH
Srbi su prepustili glavni grad bez ijednog ispaljenog metka. I ne samo glavni grad, već i gotovo cijelu Srbiju. Takav je odnos prema Nijemcima bio u Beogradu i Srbiji kroz cijeli II. svjetski rat od 1941. do 1944. i to s namjerom da se četnici i partizani prebace iz Srbije na teritorij NDH. To se dogodilo u prosincu 1941. Nitko gotovo nije ni pomišljao pružiti otpor Nijemcima, te osim tzv. Užičke republike kao zajedničke aktivnosti četnika i partizana, borbi nije niti bilo. Pretpostavljamo da je to znao i A. Vučić kad je govorio o 'srpskom antifašizmu'. Glavninu svojih četničkih snaga (službene jugoslavenske vojske vlade u Londonu, a ne srbijanske vojske) i oružja iz Srbije, kako piše P. Horvatić, „prebačeno je vrlo brzo u NDH s namjerom uništenja te tek stvorene države“.
Komunistički je režim u Titovoj državi s posebnom okrutnošću progonio i ono hrvatstvo koje nije bilo povezano s ustaštvom i time pokazivalo što je, zapravo, glavnim ciljem takve prakse. A to što srpska propaganda vrlo često sve Hrvate optužuje za ustaštvo, otežava sagledavanje povijesne uloge pravih ustaša. U javnoj su predodžbi izbrisane važne činjenice iz toga vremena pa i one koje govore kad i kako je osnovan ustaški pokret. Tomu treba pridodati činjenicu da su četnici u današnjoj Srbiji rehabilitirani, kao što je rehabilitiran i D. Mihailović koga je Titov režim bio osudio na smrt zbog četničkih zlodjela.
Obveze u razobličavanju komunističkoga totalitarizma
Našu zemlju danas obvezuju norme koje je preuzela članstvom u Europskoj uniji. Obvezuje ju Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006.) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, u kojoj Europski parlament poziva „sve komunističke ili post-komunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća“.hs v Hrvatski sabor je 2006., kao svojevrsni odjek Rezolucije 1481, donio vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. (dokument objavljen u „Narodnim novinama“ br. 76/2006). I tu je završila 'priča' o dekomunizaciji Hrvatske. Deustašizacija je počela 1945., a dekomunizacija, kako vidimo, još nije počela, osim na papiru.
Iz rezolucija Vijeća Europe proizlaze obveze i naše zemlje za jednakim odnosom prema komunizmu, nacizmu i fašizmu, a to znači i kritički odnos prema četničkom teroru u Hrvatskoj, prema ustaštvu i prema komunističkom nasljeđu. Povjesničari će, i drugi kompetentni znanstvenici, odgovoriti na pitanja o ustašama na koja mi ne znamo odgovoriti i, konačno, potpunije prikazivati povijesni kontekst u kome je ustaštvo nastalo. Ustaše i 'ustaše' su od 1945. do 1990., proganjane na svim razinama, a onda je došao dan kad su i progonitelji, prema usvojenim europskim kriterijima, trebali doći na istu klupu 'okrivljenika' za totalitarnu vlast i zlodjela. Ustaštvo je nastalo godinama prije početka Drugoga svjetskog rata, kao oblik otpora balkanskom fašizmu karađorđevske diktature, koja je započela 1929. Ako se zna u kojim je povijesnim okolnostima nastalo, ako se zna kad i kako je završilo, onda se čini da optužbe za aktualnu 'ustašizaciju Hrvatske' nisu u misaonom dodiru s racionalnim argumentima, nego izvire iz svijeta političke propagande, oslonjene na 'učinkovitost', kako neki vjeruju, različitih neistina (laži).
