Hrvatsko ljeto i jugoslavensko-velikosrpska rika
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 05 Rujan 2025 16:59
Ono što su neki nazvali „hrvatskim ljetom“ jako je uznemirilo lijevo-jugoslavenske i velikosrpske falange u Hrvatskoj i diljem „regiona“. Otkako je najavljen Thompsonov koncert do danas oni svakodnevno i neumorno evociraju „ustaše“ i „naciste“. Riču, jauču i arlauču. Takvo postupanje opasno je nalik na „legendarne“ naslovnice tabloidno-velikosrpskog „Informera“.
Borci protiv hrvatskog nacionalizma
Okupila se tu šarolika vesela družina boraca protiv hrvatskog nacionalizma: od političara i političarki koji samostalno ne mogu proći izborni prag niti na razini omanjeg zaseoka, preko ocvalih starleta i balkanskih „pevaljki“ do književnika i novinara kao što je Miljenko Jergović, koji u svakoj šalici kave u Hrvatskoj vidi reinkarnaciju nacizma. Za književnika je, kako je svojedobno izjavio, Franjo Tuđman „krivousta mirogojska lješina“, a humanist i mirotvorac Draža Mihailović „trodimenzionalna ličnost“. U svom romanu „Otac“ svojedobno je Hrvate kolektivno proglasio genocidnim narodom (to je i zaključak ideološkog mu sumišljenika Davora Butkovića), ali mu ne smeta živjeti s tim istim narodom (kojemu, oikofoban kakav jest, i sam pripada) i u toj državi zarađivati za većinu prosječnih Hrvata basnoslovne svote novca.
Više je nego zanimljivo kako mnogi dični lovci na naciste u Hrvatskoj (u koje spadaju i „performeri“ koji žele provoditi jugofilne „dekonstrukcije“ u Benkovcu), imaju neke naci-epizode iz prošlosti. Miljenko Jergović svojedobno je u Sarajevu sudjelovao u „performansu” u kojemu su se oblačile nacističke odore, Drago Carlos Zvonimir Pilsel kamenovao je sinagoge, a Stipica Mesić uspio je postati počasni predsjednik vrhovne antifašističke udruge iako je tvrdio da je Hrvatska pobijedila dva puta u Drugome svjetskom ratu: jednom s Hitlerom, drugi put protiv njega. No oni su se pokajali, svrstali na „pravu stranu povijesti“ (u Hrvatskoj to znači biti dijelom oikofobne falange – u protivnom si nacist) pa su im grijesi prošlosti milosrdno oprošteni.
Svi ti moralizatori koji lamentiraju o ustaštvu, desničarskom mraku i strahovladi (a šute o jačanju četništva) i tobože su jako zabrinuti za budućnost Hrvatske ili izravno žive na državnim jaslama i imaju pristup medijsko-političkom mainstreamu ili se to ostvaruje na posredne načine. Razmišljam, ali ne uspijevam pronaći niti jednu iznimku. I to je perverzija: nije im dovoljno što su dio pseudokulturne, medijske i političke elite, s managerskim honorarima, nego žele i aureolu žrtve i disidentstva.
„Disidentski“ je tako poput Jergovića tvrditi da je nad Srbima u Benkovcu izvršeno etničko čišćenje 1995. iako je istina potpuno suprotna: 1991. su svi Hrvati protjerani iz Benkovca, a u obližnjim mjestima Škabrnja i Nadin počinjeni su jerstravični zločini. Ovi zločini Jergovića i jergoviće ne zanimaju jer ne donose honorare i beriva. Hvaliti Dražu može biti oportuno za srbijansko književno tržište.
Medijsko-politički vučji čopor ne bi bio potpun kad mu se ne bi pridružio i Milorad Pupovac Suzni, mjerna jedinica za političko licemjerje. On se tobože boji za budućnost Hrvatske. Za njega je svako izražavanje hrvatskoga nacionalnog identiteta ustaško, ali mu četnička ikonografija u Srbiji nimalo ne smeta. O njoj se ne oglašava u svojoj poznatoj suzno-patničkoj maniri. U svojim nastupima vješto koristi retoriku žrtve, pritom stalno prizivajući povijesne traume i potencirajući osjećaj kolektivne nepravde. Takva poza nije nova – riječ je o dugogodišnjoj strategiji kojom se pokušava nametnuti narativ o permanentnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj, bez obzira na stvarne činjenice koje govore suprotno. U stvarnosti, Pupovac i SDSS uživaju privilegije koje bi pripadnici većinskoga naroda mogli samo sanjati.
I u Srbiji se, dakako, često ponavlja teza kako je Hrvatska „ustaška država“ i kako je riječ o „propaloj zemlji”. Takve se tvrdnje uporno recikliraju u medijima i političkoj retorici, služeći za unutarnju mobilizaciju i održavanje slike o Hrvatima kao vječitim neprijateljima. Međutim, kada dođe ljeto, isti oni koji su preko beogradskih medija bombardirani pričama o „ustaškoj državi“ bez problema dolaze raditi u Dalmaciju i Istru kao konobari, kuhari ili sezonski radnici. Ta očita kontradikcija najbolje razotkriva ispraznost propagande. Jer, ako je Hrvatska doista ono što se u Srbiji tvrdi, zašto bi tisuće mladih Srba svake sezone dolazile upravo ovamo tražiti posao i zaraditi za život?
Obilne potpore ministrice kulture
No na stranu Srbija. Po Hrvatsku su veći problem „domaći“ jugofilni krugovi o kojima smo prethodno pisali. Ne treba, naime, posebno napominjati da sve spomenute skupine jugoslavenskih parazita – kojima su ustaše „kruh nasušni“ jer bez njih nemaju što u životu raditi – imaju obilne potpore od dične ministrice kulture u Republici Hrvatskoj. Ona se gradi nevještom pa ističe kako ne ulazi u sadržaj onoga što financira. I to je točno, ali samo kada je riječ o minprojugoslavenskim i velikosrpskim sadržajima. Tada se očito primjenjuje načelo apsolutne slobode izražavanja, pa makar to izražavanje bilo na štetu hrvatske državnosti, povijesnog iskustva ili nacionalnog dostojanstva. No čim se radi o sadržajima koji se mogu povezati s konzervativnim, nacionalno osviještenim i hrvatstvu sklonim svjetonazorom – kriteriji se en bloc mijenjaju. Tada se itekako ulazi u sadržaj, provjerava svaka riječ i svaka misao, pretražuje biografija autora i njegova ideološka pripadnost.
Takvi sadržaji u pravilu ne mogu dobiti niti centa potpore. Sustav je tako postavljen da se konzervativne i domoljubne inicijative unaprijed eliminira, dok se onima koje šire jugofiliju, relativizaciju komunističkih zločina ili promiču globalističke agende širom otvaraju vrata. Riječ je o svojevrsnom kulturnom inženjeringu čija je svrha održavanje monopola jedne ideološke paradigme, u hrvatskom slučaju nakaznog amalgama jugonostalgije i globalizma.
To je savršeno jasno onoj golemoj većini ljudi u Hrvatskoj i to je nešto što će ostati zabilježeno u udžbenicima povijesti. To je sramota od koje se ne će moći oprati oni koji su ju omogućavali.
