Šarić: Treća opsada Beča
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 05 Rujan 2025 12:13
Prijetnje terorizmom postale su sasvim uobičajena pojava u Beču. Posebno su na udaru katoličke crkve i katolički događaji poput adventa. Nije sigurna ni Taylor Swift. Beč danas živi između terorističkih prijetnji i ubadanja nožem, s dugim cijevima na ulicama.
Beč, austrijska prijestolnica i nekadašnji centar Habsburške Monarhije, našao se pod opsadom osmanlijskih snaga dva puta tijekom iscrpnih ratova ove države i njoj pripadajućih Hrvata protiv turskih osvajača. Grad Beč nije bio sam strateška točka, već i simbol koji su osmanski vladari željeli u svojoj kruni, odnosno turbanu, a najpoznatiji među njima bio je Sulejman Veličanstveni, onaj lik iz popularne turske serije. Prva opsada Beča dogodila se 1529. godine, u vrijeme Sulejmana I. Veličanstvenog kada je Osmansko Carstvo bilo na vrhuncu moći. Do sljedeće opsade prošlo je više od 150 godina. Nakon propasti osmanskog podviga iz 1683., veliko islamsko carstvo krenulo je nezaustavljivo slabiti i propadati. Međutim, ono što nije osvojeno oružjem prije nekoliko stoljeća, po svemu sudeći bit će osvojeno samoubilačkim potezima europske, pa tako i austrijske politike nekontrolirane imigracije.
Druga opsada Beča 1683., u vrijeme cara Leopolda I., bila je posebno važna bitka za čitavu Europu. U svom posljednjem pokušaju osvajanja grada, Osmansko Carstvo uputilo je ogromnu silu koju je vodio veliki vezir Kara Mustafa. Procjene dosežu i do 150.000 vojnika. Opsada koja je trajala dva mjeseca razbijena je 12. rujna nakon što se s brda Kahlenberga na Osmanlije sručila združena katolička vojska Karla Lotarinškog i poljskog kralja Jana Sobieskog.
Nakon opsade Beča krenuo je veliki rat za oslobođenje hrvatskih krajeva
Nakon te bitke krenuo je i veliki rat za oslobođenje hrvatskih krajeva (1683.-1699.). Ustanike u Slavoniji i Lici vodili su dvojica svećenika. Franjevac Luka Ibrišimović iz Požege podigao je ustanak u tome gradu 1689., nakon što je nekoliko godina ranije hrvatski ban Nikola Erdődy pobijedio Turke kod Slatine i oslobodio Viroviticu. Na prostoru Like i Krbave ustanak je vodio svećenik i kanonik Marko Mesić.
Oslobođen je i Budim te dobar dio Ugarske, a na širem planu Monarhija je sklopila savezništvo s Poljskom, Mletačkom Republikom i Rusijom (Sveta liga). U konačnici, mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. okončan je Veliki bečki rat. U hrvatskom kontekstu, u cijelosti su oslobođene Slavonija, Srijem, Lika i Krbava, dok u europskom Osmansko Carstvo više nikada nije moglo ozbiljno zaprijetiti kontinentu.
Od Poitiersa i Reconquiste do Trećeg svijeta
Nekoć se Europa grčevito branila od muslimanskih osvajača i općenito kulture koja odbacuje kršćanstvo i kršćane svodi na građane drugog reda. Još davne 732. u bitci kod Poitiersa, duboko na teritoriju današnje Francuske, franački vojskovođa Karlo Martel porazio je Maure i tako zaustavio širenje islama u zapadnu Europu. Međutim, na prostoru današnje Španjolske koja je pala pod islam početkom 8. st., muslimanska vlast se zadržala do kraja 15. stoljeća kada su katolički kraljevi završili Reconquistu oslobađanjem Granade 1492. godine.
Danas socijalistička i antikršćanska vlada Pedra Sáncheza uvozi arapski svijet u državu protivno volji svojih građana. Sjevernije, Francuska je davno prestala biti sigurna zemlja. Jedan doček nogometnih prvaka uzrokuje paljenje stotina automobila u glavnome gradu. Kako se ono kaže? Uvezi Treći svijet, postani Treći svijet.
U Njemačkoj je situacija toliko ozbiljna da se na vlast uspinje AfD koji je popularnost stekao isključivo zbog protivljenja masovnoj i nekontroliranoj imigraciji, poglavito s Bliskog istoka, odnosno područja nekadašnjeg Osmanskog Carstva. Pitanje imigracije je tema broj 1 za njemačke birače. Današnja prijestolnica Europe – Europske unije – jest Bruxelles koji se također pretvara u grad nasilja, terorizma i opće nesigurnosti za domicilno stanovništvo. Još kao student 2015. primjetio sam kako se na svakom uglu u centru grada nalazi vojnik s jurišnom puškom. Bilo je to neposredno prije poznatog terorističkog napada u gradu, no već je tada bila krenula invazija iz Sirije, Afganistana i tog regiona.
Prijelomna točka bila je 2015. godina
U susjednoj Austriji i nekada katoličkom Beču također vlada alarmantno stanje. Iako se još uvijek progresivni Bečani hvale svojom multikulturalnošću, ne mogu sakriti put kojim je krenuo grad kojeg nije uspio osvojiti niti Sulejman I. Veličanstveni.
Prema izvješću Austrijskog dokumentacijskog centra za politički islam, islamski ekstremizam u zemlji skočio je za više od 40%. U 2024. godini Austrija je zabilježila rekordan porast zločina počinjenih nožem. Središte operiranja nožem jest Beč na koji otpada 40% svih zločina ovim hladnim oružjem. Stoga nimalo ne iznenađuje činjenica da su tamo na vlasti „multikulturalni“ socijaldemokrati.
Prvi nagli porast zločina zabilježen je upravo te 2015. godine. Sjećamo li se te godine? Po čemu je specifična? Ja ju pamtim po Ranku Ostojiću koji ušao u vlak prepun „izbjeglica“ i uskliknuo „Selam alejkum“. “Faljen Isus” ne bi rekao niti papi. Ministar unutarnjih poslova moje države suspendirao je zakone i Ustav te pobrisao hrvatske granice za koje se pet stotina godina prolijevala krv u hrvatsko-osmanskim ratovima i ovom posljednjem s dugogodišnjim turskim vazalima Srbima.
Beč danas živi između terorističkih prijetnji i ubadanja nožem, s dugim cijevima na ulicama
Ubrzo se dogodio poznati teroristički napad u Bruxellesu 2016. godine. Počinili su ga belgijski državljani stranog podrijetla. Svi su odrasli u Bruxellesu, a mnogi su bili povezani s četvrti Molenbeek, poznatoj po terorističkim mrežama i ogledni primjer kako ide integracija u samom srcu Europe. Ne ide.
Beč je također imao svoj napad koji je dobio poveći tekst na Wikipediji. Počinitelj Kujtim Fejzullai rođen je u Austriji, ali to nije toliko bitno kao činjenica da je godinu dana ranije uhićen u pokušaju prelaska turske granice kako bi se pridružio Islamskoj državi u Siriji. Nema razloga za uzbunu, očito su te 2020. rekle austrijske sigurnosne službe, ministarstvo unutarnjih poslova i sud koji mu je dao tek 22 mjeseca zatvorske kazne.
Prijetnje terorizmom postale su sasvim uobičajena pojava u Beču. Posebno su na udaru katoličke crkve i katolički događaji poput adventa. Nije sigurna ni Taylor Swift. Beč danas živi između terorističkih prijetnji i ubadanja nožem, s dugim cijevima na ulicama.
Kao i u Njemačkoj, tako se i FPÖ – Slobodarska stranka – uspela blizu vlasti upravo zbog pitanja nekontrolirane imigracije. Nedavno je osporena volja naroda nakon što je kao relativni pobjednik izbora izbačena iz koalicijskog dogovora stranaka koje su napravile „sanitarni kordon“ protiv tzv. „crne desnice“. Tko god želi mir, provedbu zakona i sigurne granice danas je „doslovno Hitler“.
Što rade austrijske sigurnosne službe? Traže crnu desnicu?
Po svemu sudeći, treća opsada Beča koja je započela 2015. još će potrajati neko vrijeme dok potomci nekad velikog Osmanskog Carstva ne proglase pobjedu. Grad danas “opsjedaju” rađanjem i izigravanjem postmoderne europske gluposti, a za to treba vremena.
Prošle je godine srušen Bashar al-Asad u Siriji, a na ulice nekoć katoličkog Beča izašle su horde mladića i muškaraca u vojnoj dobi, ali ne onoj blizu 65 godina. Čelnik FPÖ-a Herbert Kickl poručio im je tada da odu svojim domovima i obnove svoju zemlju. Čemu i kome su klicali ti „austrijski“ Sirijci? Na vlasti je u Damasku teroristička skupina, izdanak Al-Kaide. Tko se to nalazi u Beču, u vojnoj dobi, i kliče džihadistima?
Što rade austrijske sigurnosne službe? Traže crnu desnicu? Jesu li uhitili i legitimirali kojeg „izbjeglicu“ koji maše sirijskom zastavom i slavi uspon džihadista na vlast? Nema razloga za brigu, zar ne? Riječ je o dobroj staroj bečkoj multikulturalnosti.
Muslimani su postali najveća vjerska skupina među učenicima
Pored „doktora“ koji operiraju noževima u Beču i simpatizera džihadista, imamo i podatak kako više od polovice zatvorske populacije u Austriji čine imigranti, iako je njihov udio u populaciji tek jedna petina. Tek! Još jedan argument u prilog multikulturalnosti, zar ne?
Međutim, ključ nije u tome tko je sada u zatvoru i tko maše sirijskim zastavama, iako se u tu državu ne planira vratiti. U mnogim osnovnim školama u Beču većina imigrantske djece uopće ne govori njemački, iako su mnoga i rođena u Austriji! U jednom prvom razredu od dvadeset i pet učenika samo troje ne govori arapski. Muslimani su postali najveća vjerska skupina među učenicima osnovnih i srednjih škola u Beču. Učitelji i profesori zbog islamizacije bečkih i austrijskih škola čak i napuštaju profesiju. Djeca ne žele učiti njemački, a što mislite otkud im ta instrukcija? Od crne desnice?
Zamjena stanovništva
Istovremeno, broj katolika u Beču opada. Danas je to dobra vijest za socijaldemokrate i progresivce svih vrsta koji mašu palestinskim zastavama i traže neovisnu Palestinu kojom dominira religija. Ta bi ih zastava, simbol svih ostalih iz arapskog svijeta, jednoga dana doslovno mogla doći glave.
Nadalje, žene s područja bivšeg Osmanskog Carstva i Islamske države koje žive u Austriji rađaju tri puta više djece od Austrijanki. U tijeku je zamjena stanovništva, drugog odgovora jednostavno nema. Onoga trenutka, a taj trenutak sigurno dolazi ukoliko se ne dogodi nekakav kopernikanski obrat, kada muslimani postanu većina u Austriji i Beču možemo slobodno proglasiti kraj bitke.
Ovoga puta s brda Kahlenberga neće se spustiti nikakva poljska vojska. Neće pomoći ni susjedna Mađarska, bivša Ugarska koja je s Bečom tvorila moćnu silu srednje Europe. Beč će pasti, ali ne i Budimpešta i Varšava. Pitamo se zašto, zar ne? Kada će točno pasti Beč? Od 2015. prošlo je deset godina, a situacija je već zabrinjavajuća. Bila je zabrinjavajuća već te 2015. kada je zamjena stanovništva bila desničarska teorija zavjere.
Njemačko-austrijski kalifat
Njemački policijski sindikalist Manuel Ostermann zaokružio je kraj bitke na 2050. godinu. Odnosno, dao je viziju kako će njegova domovina tada izgledati. Napisao je da će Njemačkom vladati arapski klanovi, šerijat i bezakonje u najvećem dijelu zemlju. Iznio je to u svojoj distopijskoj viziji na X-u. Je li ga već uhitila policija, ne znam.
Njemačka i Austrija dvije su sestre blizanke po lošoj imigracijskoj politici. Ta je veza danas čvršća od zajedničkog jezika kojim govore! Jednoga dana mogle bi se i ujediniti, kao onda 1938., ali u jedan – kalifat.
Europa se polako ubija iznutra
Gdje je Hrvatska? Zagreb? Naše gradove ne osvajaju u tišini ljudi s područja bivšeg Osmanskog Carstva. Međutim, do 2030. poslodavci i vlada u sinergiji žele dovesti 500.000 stranih radnika u Hrvatsku koja broji manje od četiri milijuna ljudi. S njima bi mogle doći i njihove obitelji, čime bi se broj mogao popeti i preko milijun. I mi već slušamo o zločinima silovanja i seksualnog napastovanja te nekulturi stranih radnika. Koliko je njima stalo do očuvanja našeg identiteta? Nimalo. Hoće li se i politički organizirati kada shvate koliko ih ima? Vjerojatno.
Radnička fronta već je bacila oko na novi glasački bazen. Sa stranima radnicima iza leđa, mogla bi se i vratiti u Sabor i postati hrvatska verzija francuske “Nepokorene Francuske“, ekstremno lijeve stranke za koju glasaju migranti i muslimani, dok istovremeno mašu svim zastavama osim francuskom. Nepokorena Francuska,
moš’ si mislit’…
Danas za osvojiti neki europski grad ne trebaju deseci tisuća pješaka i stotine topova. Ne treba nikakva intervencija izvana. Europa se polako ubija iznutra. Odbacila je Boga i kršćanski identitet, što je sasvim dovoljan potez za nestanak jedne civilizacije. Društvo koje se odrekne Boga i Crkve nužno pada u kaos i besmisao kojem sada svjedočimo u Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Francuskoj, Španjolskoj…
Islam nije multikulturalan tamo gdje je dominantan
Doduše, Austrijanci još uvijek kršćanstvo vide kao svoj kulturni identitet. U većini se zalažu za ostanak križa u školskim učionicama. Kod nekih to budi nadu, no što to znači biti kulturni kršćanin? Multikulturalan? S druge pak strane, islam nije multikulturalna religija, pogotovo kada postane dominantan u nekom društvu. Islam će ubiti multikulturalnost Europe.
On će ujedno i postati politički i pravni sustav. U Velikoj Britaniji u pojedinim većinski muslimanskim dijelovima gradova vlada šerijat, koliko god to mediji pokušavali sakriti. Pišu kako vlasti prepuštaju migrantskom stanovništvu riješiti vlastite „unutarkulturalne“ probleme i prijepore u zajednici. Otprilike tako zvuči politički korektno objašnjenje za šerijat na Otoku.
Kada će pasti Beč?
Treća opsada Beča je u tijeku. Ona je tiha i strpljiva. Ona će potrajati godinama, možda i nekoliko desetljeća, ali će gotovo sigurno uspjeti. Kao početnu točku te bitke možemo uzeti 2015. godinu. Otada je prošlo deset godina, a stanje je već alarmantno i u Beču i Berlinu, te drugim postkršćanskim zemljama umiruće Europe. Prognoza Ostermanna mogla bi se ostvariti i ranije. Ne samo za Njemačku već i za Austriju, pa tako i za dobar dio Europe.
Kara Mustafa kada je stajao izvan zidina Beča 1683. sanjao je o tome kako će poskidati križeve sa crkava i postaviti polumjesece i zvijezde na najviše točke u gradu. Sudeći po odgoju mladih Austrijanaca muslimana, križevi koje autohtono stanovništvo želi zadržati na zidovima škola i institucija neće preživjeti pad Beča. Mustafina želja će se ostvariti.
Kada će pasti Beč? 2035., 2040.? Ranije? Teško je reći kada. Bitka još traje, no nikakva pobjednička vojska s brda Kahlenberg neće se sručiti prema gradu i preokrenuti posljedicu ilegalne i neselektivne imigracije. Carigrad je postao Istanbul, a tako će i Beč vjerojatno postati tko zna što. Klanjajući se bogu multikulturalnosti, Austrijanci i Bečani u konačnici će dobiti jednu dominantu kulturu, kao i svi Europljani koji to traže zaokružujući na izborima jedno te iste političare koji širom otvaraju vrata zidina tihim osvajačima koji postaju sve glasniji kako im se broj povećava.
