Nepodnošljiva licemjerna šutnja hrvatskih intelektualaca
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 08 Rujan 2025 19:06
Zašto gotovo jedino branitelji brane dignitet Domovinskog rata
Prije kratkog vremena hrvatski branitelji uspjeli su odgoditi festival „Nosi se“ u Benkovcu. Kod toga mediji su ih dominantno nazivali „zabraniteljima“, istraživali njihove ratne puteve, istraživali su i obitelj, točnije kćeri.
Nedugo zatim gradonačelnik Grada Zagreba, Tomislav Tomašević, pozvao je organizatore „festivala“ u Zagreb. Vjerojatno to organizatorima ne će biti po volji, jer je Benkovac bio ciljano područje djelovanja.
Nedugo zatim došao je red i na novi „festival“, skraćenoga imena FALIŠ – Festival alternative i ljevice Šibenik 04–07.09, ovaj puta, kako i samo ime kaže, u Šibeniku. Reakcija hrvatskih branitelja ni ovoga puta nije izostala. Koordinacija braniteljskih udruga Šibensko-kninske županije, njih 12, organizirala je konferenciju za medije na kojoj su se otvoreno pobunili protiv festivala „FALIŠ“. Tvrde da to nije kulturna manifestacija, već ideološko okupljanje koje se ne bi smjelo podupirati novcem poreznih obveznika.
Dakle, njihov osnovni zahtjev nije zabrana, makar su i oni „zabranitelji“ koje drugi prozivaju, nego protiv podupiranja „festivala“ od strane hrvatskih institucija, novcem poreznih obveznika, dajući tom pseudodogađaju atribute javnog interesa. Naime, na mrežnim stranicama falis.com.hr, u uvodnom dijelu, ili kratkom „manifestu“ događanja (op. a), za 2025., naslova RAT I MI(R): između nasljeđa antifašizma i trijumfa (etno)nacionalističke volje, komunicira se kratka rekapitulacija grijeha kapitalizma i neoliberalnog poretka, ali i „alternativno“ viđenje bliskih događanja na ovim prostorima, uključujući Domovinski rat.
Tako u drugome odlomku stoji: „Njezini su jasni temelji udareni još devedesetih, na Balkanu, gdje je međunarodna zajednica, nauštrb pravde i naslijeđa antifašizma, prigrlila brutalan i ciničan model realpolitike: zločin se isplati, ako njime može biti zajamčena stabilnost neoliberalnog poretka“. Ovdje treba biti jasno kako se referendum o neovisnosti i politička volja hrvatskih građana, Domovinski rat i stvaranje moderne hrvatske države tretira kao eksces i to nepravedan, protivan antifašizmu.
Činjenica da je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio praktični antifašist ovdje za njih ne igra nikakvu ulogu jer je hrvatska država, po njima, sama po sebi protivna antifašizmu. Činjenica da su prve fašističke organizacije u Kraljevini Jugoslaviji nastale još prije Drugog svjetskog rata, od kojih je jedna nastala na teritoriju sadašnje Hrvatske, ORJUNA, kao Organizacija jugoslavenskih nacionalista, također im je „nepoznata“. Njima je u postavkama neznanja „nepoznato“ kako u Srbiji izlaze radovi naslova „Fašističko jugoslovenstvo u međuratnom periodu“. Ovo se učilo i u SR Hrvatskoj (polovicom sedamdesetih) u gimnaziji na satovima povijesti, i pada na pamet kada bi danas neki profesor to predavao, sigurno bi izašlo na nekim svima znanim portalima.
Šibenski festival FALIŠ, kao prvo potpisani, vjerojatno i zbog iznosa potpore, podupire Ministarstvo kulture i medija RH, makar ovdje kulture, osim revolucionarne, nema ni u tragovima. Ovdje se treba reći da smo već navikli da ovo Ministarstvo uskraćuje potpore bitnim i značajnim projektima hrvatske povijesti, identiteta i kulture. Najnoviji slučajevi Fališvezani su uz 1100. godišnjicu Hrvatskoga kraljevstva. Sagledano u činjenici kako je država (čitaj kralj) u Kraljevini Jugoslaviji dala značajniju potporu obilježavanju 1000. godišnjice, nego sad, 100 godina kasnije, hrvatska država. Ovdje imamo preveliku količinu nejavnog ili protujavnog interesa da je teško zaključiti razloge takvog stanja, smjernice rada i kriterije ovoga Ministarstva. Za navedeno bi trebalo puno više vremena i prostora za obrazlaganje. Treba se sjetiti samo financiranja filma „15 minuta – Masakr u Dvoru”.
Drugi podupiratelj je forumZFD, osnovan 1996. godine od strane njemačkih mirovnih i grupa za ljudska prava kao odgovor na „balkanske ratove“, pod nazivom Forum Civil Peace Service, a danas je aktivan u 13 zemalja Europe, Bliskog istoka i jugoistočne Azije. Ovdje uistinu nije jasno na koje se balkanske ratove misli – prvi, dugi ili treći devedesetih godina prošloga stoljeća. To je zbog toga ispod moralnog i intelektualnog nivoa.
Treći podupiratelj ovoga „festivala“ je grad Šibenik, u kojem se festival održava već 13 godina. Ovdje bi bilo zanimljivo vidjeti koliki su iznosi u pitanju i je li Turistička zajednica grada Šibenika uključena kao podupiratelj kako bi upotpunila gradsku potporu. Iduću potporu dali su iz „kontakt točke Građani, jednakost, prava i vrijednosti“. To bi zapravo bio Ured za udruge Vlade RH, imenovan kao kontakt točka programa Građani, jednakost, prava i vrijednosti. Ovo je dio CERV programa namijenjenog promicanju i zaštiti vrijednosti Unije: demokracije, vladavine prava, temeljnih prava, transparentnosti i dobrog upravljanja, te ima za cilj izgradnju još demokratičnije Europe i podizanje svijesti građana/ki o pravima i vrijednostima sadržanima u temeljnim Ugovorima i Povelji EU o temeljnim pravima. Ovdje spada i pružanje financijske podrške neprofitnom sektoru u promociji tih prava i zajedničkih vrijednosti. Tako ide i obavezni logo – sufinancira Europska unija. Ovo je zanimljivo jer ovaj „festival“ EU vidi samo kao instrument kapitala i neoliberalnih vrijednosti.
Tu je kao podupiratelj i Srpska pravoslavna crkva – Dalmatinska eparhija sa sjedištem u Šibeniku. Zanimljivo je sudjelovanje SPC zbog same činjenice kako će se na festivalu govoriti i o genocidu u Srebrenici, kojeg ova crkva ne spcpriznaje ili ga relativizira. Već prvi dan na tvrđavi Barone održano je predstavljanje knjige „Srebrenica, 30 godina poslije“ Dragana Popovića i Milivoja Bešlina, povjesničara iz Srbije. Ovdje treba odati priznanja SPC na taktičkoj rafiniranosti, jer sudjeluje ne po principu propagande, nego po principu informacijske operacije. Da pojasnimo, kad predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kaže kako je, npr., operacija Oluja – protjerivanje Srba, to je po kriteriju sveukupnog komuniciranja, kao i komunikacijskog monopola, propaganda.
No, po kriteriju simbiotskog komuniciranja, kada svi akteri, koji mogu imati različite vrijednosti, ali imaju neke koristi, sudjeluju, ovaj festival ima karakteristike informacijske operacije. Ovdje je Eparhija bila nešto poput zaštite ili gromobrana za SPC. Ovakvo „rafinirano“ djelovanje izgleda kao nastavak „kružoka“, što ga je svojevremeno prakticirao tada mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić.
Tu je neizostavno i Hrvatsko novinarsko društvo – podružnica Šibenik (HND), koje i tako aktivistički djeluje, pa davanje potpore ovakvom „festivalu“ pojačava komunikacijsko djelovanje ove (ne)samoregulirajuće organizacije. Naposlijetku tu je Srpsko narodno vijeće, iz istih ili sličnih razloga kao i SPC, odnosno njen regionalni dio. Ova organizacija, koja bi hrvatsko društvo trebala upoznati sa specifičnom srpskom kulturom, koja je dobrim dijelom i dio hrvatske kulture, bavi se uglavnom strateškom difamacijom Hrvatske, kao i traženjem mjesta tj. pukotina za umetanje klinova u društvene prijepore u Hrvatskoj.
Reakcije Vlade RH
Kao što je uobičajeno, prva je bila reakcija premijera Andreja Plenkovića. On je započeo s dvije usporedne teze, trudeći se da njihovo presijecanje bude u beskonačnosti, da budu paralelne. On je odmah na početku rekao: „Organizatori festivala priznaju da su provocirali. Razumijem branitelje. Prije svega, pozivamo sve aktere na smirivanje tenzija. Bilo nodi sekoji oblik verbalnog ili drugog nasilja nije prihvatljiv.“ Ovdje je neprihvatljivo jedino to, jer nitko od onih koji su protestirali protiv „Festivala – Nosi se“ nije pozivao na nasilje. Inače, festival „Nosi se“ financiran je od strane Ministarstva kulture i medija RH, Zadarske županije, Grada Benkovca i Zaklade Kultura nova.
Premijer je rekao kako razumije branitelje koji su osjetili kako se narušava dignitet Domovinskoga rata, da bi odmah učinio obrat, rekavši kako su upravo sloboda govora i umjetničkog stvaranja jedne od značajnih vrijednosti Domovinskoga rata. Treba ovdje reći da nisu poznate slobode i prava koja jamče financiranje javnim sredstvima bilo govorenja ili pak umjetničkih izričaja. Na kraju je rekao kako je evaluirano ponašanje policije, koje je bilo u redu. On je ovdje učinio skraćeni test javnog interesa, protežirajući „umjetnost“.
Zatim se javila ministrica kulture i medija, Nina Obuljen Koržinek. Ona je nemušto izjavila: „Mi smo demokratska država i u demokratskoj državi svatko ima pravo, svaki umjetnik, novinar ili građanin, na iznošenje svojih stavova i mišljenja. To je vrijednost našeg Ustava, ali i vrijednost koju smo posebno afirmirali početkom 90-ih godina kada smo napustili totalitarni sustav, odlučili se za demokraciju i u Domovinskom ratu tu demokraciju i slobodu izborili.“ Ona je grubo ovdje zaobišla meritum – kako nema ustavnih sloboda i prava koja iz njih proizlaze, da svatko u iznošenju svojih stavova dobiva potporu iz javnih sredstava. To su npr. branitelji iz Šibenika vezano za „Festival FALIŠ“, jasno artikulirali. Ni to joj nije bilo dosta, te je završila: „Ako se netko ne slaže ili mu smeta neki sadržaj ili događanje, može iznijeti svoj stav i mišljenje, pa čak i prosvjedovati ili jednostavno ignorirati manifestaciju.“ Tako je tom izjavom, ako ništa, redikularizirala branitelje. Ne može joj se potpuno zamjeriti na lošoj argumentaciji, jer ona jednostavno „mora obraniti“ neobranjivo.
Zvuči li sada smiješno njena izjava: „Naša je vlada uložila više u kulturu i umjetnost nego bilo koja dosad“. Kako manje može biti više, a zasigurno kvalitetnije ovdje izgleda nisu čuli.
Dobro je ispalo da se potpredsjednik Vlade RH i ministar hrvatskih branitelja, Tomo Medved, zadnji obratio o ovoj temi, ali to je i sam odabrao. On je, naime, pozvao u Ministarstvo branitelje iz Benkovca i Šibenika kako bi ih saslušao. medvedBranitelji su mu se požalili da sadržaji koji se propagiraju kao miroljubivi i antiratni u svojoj izvedbi ponižavaju hrvatske branitelje i relativiziraju žrtvu. Posebno ih boli što se sve to čini u gradovima koji su pretrpjeli razaranje i strahote u Domovinskom ratu. To se tamo radi kao metoda uduzimanja (ili skrnavljenja) iskustva i simboličkog identiteta Domovinskom ratu (op. a).
Najvažnije što su dužnosnici rekli rekao je upravo ministar Medved u razgovoru s braniteljima: pozvao je na dijalog kroz institucije kako bi se ubuduće prevenirale situacije koje izazivaju nepotrebne podjele u hrvatskom društvu, i time je sve rekao. Kamere su bezuspješno stajale ispred bivše zgrade Industrogradnje.
U tome i jest problem što naše institucije nisu prepoznale degradirajuće i difamirajuće djelovanje prema Domovinskom ratu, što znači prema nastanku moderne hrvatske države, a obvezne su na to. Zašto to one ne mogu niti ne čine, najvjerojatnije je odgovor u smjesi nedostataka obrazovanja i domoljublja. Neki su se za hrvatsku borili i/ili za nju patili, a nekima se samo dogodilo pa su se prilagodili. Ovdje ne vrijede zamolbe ni molitve; sekulizirajmo se gdje to treba. Država treba braniti proaktivno, ali i sankcijama događaja u kojima je nastala.
Tu postoje znatne slabosti u prepoznavanju urušavanja digniteta Domovinskog rata. Ovo bi se moglo stručno riješiti – od komunikacijskih znanja i vještina do pojašnjenja značenja sloboda. Negativna sloboda i prava koja iz nje proizlaze jesu slobode i prava koja se odnose na uživanje slobode, kako vas npr. netko ne bi tjerao na nešto ili maltretirao. Pozitivne slobode i prava su slobode i prava koja nešto omogućavaju. Pozitivne slobode i prava su u procjeni ili testu razmjernosti javnog interesa redovito značajnija od negativnih sloboda i prava.
Ovdje može i mora pomoći strateška komunikacija, za koju je posebno potrebno organizirati sposobnosti. Ovakvi olujaredovni ekscesi ne bi bili vidljivi i bolni kada bi postojali komunikacijski sadržaji koji u javnom interesu promiču univerzalne vrijednosti Domovinskog rata.
Osim toga, imamo i Deklaraciju o Domovinskom ratu. To su dobro „primijetili“ splitski branitelji iz Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije, koji su također istaknuli da ne treba javno financirati sadržaje koji omalovažavaju Domovinski rat. Nama se ovo događa i u međunarodnim odnosima i kontaktima, čak i pred nama i kod nas, kada nam govore o nekakvim ratovima na ovim prostorima regije ili Balkanu, ili čak o nasilnom raspadu bivše države. Posebno je intelektualno bolno kada to rade partneri i saveznici iz Europske unije i NATO-a, koji bi trebali znati da im mi ne bismo bili partneri i saveznici da se nismo izborili za neovisnost.
Na kraju treba reći da se ovdje ne radi o zabranama. Točno je i to kako umjetnost mora čistiti po rubovima, ali kao što je novinar koji je poput korova „opljevljen“ s javne televizije, Tihomir Dujmović, rekao: čisti se samo po rubovima s jedne strane, a s druge ne. To se sve događa u danima posljednjega ispraćaja osam stotina i četrnaest tjelesnih ostataka žrtava iz jame Jazovka. Istina, objavili su to mediji, ali zbog minornih i senzacionalističkih komentara nije došlo do značajnog širenja kroz javni prostor. Zašto gotovo jedino branitelji brane dignitet Domovinskog rata, a time i suverenost Hrvatske? Zato što se osjećaju i jesu u tome sami, jer država se obranila puškom, ali se nije emancipirala perom.
