Umjetnik koji treba javni novac nije umjetnik, već državni službenik
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 09 Rujan 2025 14:51
U Hrvatskoj također kulturnim prostorom dominiraju snage koje možemo kao i u Argentini nazvati “marksističkim”. Savršen primjer je grad Zagreb u kojem stranka Možemo godišnje dijeli milijune eura takozvanim “samostalnim” i “neovisnim” kulturnim radnicima koji su tek produžena ruka stranke i ideologije koju ekstremna ljevica implementira u svakodnevni život građana.
Javier Milei, predsjednik Argentine, zauzima čvrst stav protiv državnog financiranja umjetnosti, smatrajući da bi umjetnici trebali biti samostalni i neovisni o javnim sredstvima. Njegova politika uključuje smanjenje državne potpore kulturnim institucijama, što je izazvalo burne reakcije u kulturnoj zajednici i širem društvu.
Milei je izjavio: „Ako za život umjetnika trebaš državni novac, onda nisi umjetnik, nego državni službenik.“ Ovaj stav odražava njegovu širu filozofiju smanjenja uloge države u društvenom životu, što uključuje i kulturu.
Milei je ukinuo Ministarstvo kulture
Njegova administracija poduzela je korake za smanjenje financiranja kulturnih institucija, uključujući Fond nacionalnih umjetnosti (FNA), koji je podvrgnut dubokoj reformi. Prema novim pravilima, FNA sada može dodjeljivati sredstva isključivo iz prihoda od kamata, donacija i ostalih prihoda, što uključuje i smanjenje plaća rukovoditelja FNA.
Također, predložena je reforma koja uključuje ukidanje Ministarstva kulture, INCAA-e (Nacionalnog instituta za film i audiovizualne umjetnosti) i drugih kulturnih institucija, što je izazvalo zabrinutost zbog mogućeg smanjenja kulturne produkcije i slobode izražavanja.
Mileijeve politike izazvale su snažnu reakciju među umjetnicima i kulturnim radnicima. Nekoliko poznatih izvođača, uključujući Lali Espósito, María Becerra i Cazzu, javno su kritizirali predsjednika zbog njegovih stavova prema umjetnicima, a Cazzu je posebno istaknula “opasnost od smanjenja prava žena i disidenata” pod njegovom vladavinom. Prosvjedi su postali učestaliji, a pjesma „Fanático“ Lali Espósito postala je himna protiv Mileijevih politika, često izvođena na prosvjedima studenata i kulturnih radnika.
Kulturni rat protiv marksizma
Mileijeve politike suočile su se s otporom u zakonodavnom tijelu, pri čemu je Senat odbio nekoliko njegovih uredbi i odobrio povećanje proračunskih sredstava za javna sveučilišta, što je predstavljalo politički udarac njegovoj strategiji štednje. Unatoč političkom protivljenju, njegova administracija nastavila je s implementacijom kulturnih politika, uključujući smanjenje financiranja i restrukturiranje kulturnih institucija.
Njegove politike prema kulturi mogu se smatrati dijelom šireg kulturnog rata koji uključuje napade na ono što on naziva „progresivnim elitama“ i „marksističkom kulturom“. Ove politike često se temelje na ideološkim stavovima koji favoriziraju tržišni pristup kulturi i smanjenje državne intervencije, dok kritičari upozoravaju da takav pristup može dovesti do marginalizacije kulturne raznolikosti i smanjenja slobode izražavanja.
Slučaj u Hrvatskoj ništa drugačiji od Argentine
U Hrvatskoj također kulturnim prostorom dominiraju snage koje možemo kao i u Argentini nazvati “marksističkim”. Savršen primjer je grad Zagreb u kojem stranka Možemo godišnje dijeli milijune eura takozvanim “samostalnim” i “neovisnim” kulturnim radnicima koji su tek produžena ruka stranke i ideologije koju ekstremna ljevica implementira u svakodnevni život građana.
Na nacionalnoj razini nije ništa drugačije. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek (HDZ) putem svog ministarstva i drugih državnih kulturnih institucija, poput Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) i Zaklade Kultura nova također financira brojne udruge i umjetnike čiji se rad teško može opisati kao ona od javnog interesa.
Treba li i Hrvatskoj Mileijev model ili nam je potrebna rekontrukcija javnog financiranja u kulturi? Ona barem može biti na tragu toga da se javnim novcem ne financiraju udruge i umjetnici koji glorificiraju propali jugoslavenski režim, relativiziraju Domovinski rat, blate općehrvatske vrijednosti i nude umjetnost upitne vrijednosti.
Aktualni primjeri su festival “Nosi se” u Benkovcu protiv kojeg su ustali branitelji i “urbane intervencije” u Zagrebu u okviru festivala Okolo koje dijele građane.
Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika također je nedavno izazvala prijepor u javnosti zbog činjenica da država plaća doprinose Mili Kekinu i brojnim drugim umjetnicima kojima ne trebaju nikakve državne potpore.
