Umjetna inteligencija u rukama djece
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 11 Rujan 2025 16:00
Da je nešto dobro, loše ili nedefinirano (što mi izaziva nemir), uvijek mi istoga trenutka po spoznaji signalizira unutarnji osjećaj. Ne bavim se anatomijom, ali rekla bih da se taj osjećaj rađa tamo negdje, na granici između srca, želuca i onog mjesta za koje neki vjeruju da se nalazi duša. Emocija ili intuicija nikad ne prevari.
Ovo drugo svakako drži na oprezu. Tako sam se osjećala kad sam prvi put čula za pojam umjetna inteligencija.
Priča o umjetnoj inteligenciji u školama, ali i u svakodnevnom životu, površnom bi se promatraču mogla učiniti sjajnom. Uostalom, zašto si ne olakšati sve životne procese, zar ne? Osobito one o kojima nam se “ne da razmišljati”, ili za koje “ne vrijedi trošiti energiju”. Jesmo li zbilja došli do točke u kojoj smo spremni, da nam se zaista omogući, više ne mrdnuti prstom kako bismo poticali i pomicali granice vlastitoga (kritičkog) razmišljanja i znanja, ali i rušili barijere svojih sposobnosti, umijeća, vještina i kreativnosti? Jesmo li spremni sve to zamijeniti za jednu naredbu inteligenciji tehnološke naravi ili za jedan klik? Neki, očito – jesu.
‘Umjetna inteligencija: od koncepta do primjene’
Kako je najavljeno još u travnju prošle godine, u sklopu CARNET-ovog projekta “Podrška primjeni digitalnih tehnologija u obrazovanju (BrAIn)” razvijena su tada dva nova kurikuluma, oba pod nazivom “Umjetna inteligencija: od koncepta do primjene”. Jedan se odnosi na izvannastavnu aktivnost za osnovne škole, a drugi na fakultativni predmet za srednje škole.
No, ovih je dana CARNET objavio novi kurikulum namijenjen za izvannastavnu aktivnost učenika, ovaj put 5. i 6. razreda osnovnih škola.
Dobna granica “igre” umjetnom inteligencijom uvelike me podsjeća na nekakav jezoviti svijet budućnosti u kojemu vlada anarhistično-tehnološka rulja upitnih moralnih namjera. Gdje su uopće granice između tehnologije i djetinjstva? I to u vremenu kada smo svjedoci stravičnih posljedica društvenih mreža i tehnoloških alata koji nipošto ne bi smjeli biti dio dječjih očiju, ruku, pa ni umova.
Koja je prava svrha kurikuluma?
Svaka nova pojava morala bi se promatrati s dozom skepse. Nije mudro odmah skakati na noge i pljeskati na novitete kad su u pitanju njihova uvođenja u odgojno-obrazovni sustav. U ovo “postrojenje” koje odgaja i poučava djecu koja tek moraju kreirati i graditi vlastito kritičko mišljenje, valja rigorozno postrožiti ulaze. I pritom svakako ne mislim (samo) na fizička vrata u vrtiće i škole.
Već smo neko vrijeme svjedoci sve obimnijeg i agresivnijeg ulaska neprimjerenih i upitnih sadržaja u odgojno-obrazovne ustanove, a spremaju se i novi. Pa umjesto da se pozabavimo pravom prevencijom i alarmiramo resorno Ministarstvo da preuzme uzde i “podijeli packe” svima koji misle da su škole njihovi vlastiti rasadnici ideologija i ideja, već nadiru i tehnološke inovacije.
Iz CARNET-a tvrde da je svrha ovih kurikuluma “razvoj kritičkog mišljenja učenika o utjecaju umjetne inteligencije i tehnologija u nastajanju, razumijevanje prednosti i nedostataka korištenja različitih digitalnih tehnologija te razumijevanje etičkih i društvenih implikacija koje one imaju na svakodnevni život“.
Ističu da je cilj provedbe “osposobiti učenike za praktičan i kreativan rad s tehnologijama u nastajanju, a da pritom zadrže kritičan stav prema tim tehnologijama“.
Kritičan stav?! Pa, za nekoga tko ima između 10 i 12 godina, ovo je zalogaj nalik onome koji je Snjeguljici zastao u grlu.
Panel rasprava u Puli
Umjetna inteligencija tema je brojnih rasprava. Neke od njih vode se i na sveučilišnim razinama. Tako je pulsko Sveučilište Jurja Dobrile, u sklopu Dana otvorenih vrata u studenome 2023., organiziralo panel raspravu na kojoj je jedna od tema bila budućnost Sveučilišta.
U raspravi o budućnosti, govornicima je neizbježno bilo spominjanje umjetne inteligencije. Neki od njih su kao glavni problem iznijeli njezinu zloupotrebu.
Svi govornici u konačnici su se složili s tezom da umjetna inteligencija nikada neće moći zamijeniti ljudskost, kreativnost i iskustvo.
No, ako njezinu zloupotrebu problematiziraju ljudi koji su na čelu fakultetâ, nije li onda poticanje upotrebe umjetne inteligencije kod osnovnoškolaca u najmanju ruku bizarna ideja? Čemu bi tim generacijama uopće služile spoznaje o umjetnoj inteligenciji ukoliko niti nemaju dovoljno vlastitih životnih iskustava? I zbog čega njihovu urođenu znatiželju puniti idejama o etički dvojbenim tehnološkim alatima?
Konfuzija oko Ministarstva, Agencije, samouprava i samovolje
Govoreći o (uvijek novim) beskonačnim reformama, zakonima i njihovim izmjenama i dopunama, pravilnicima, priručnicima, terminologiji i inim sadržajima vezanima za naš odgojno-obrazovni sustav, nerijetko se i unutar njega, a osobito u javnosti, stvara dojam potpune konfuzije.
Je li za sve u sustavu odgovorno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih?
Što je u nadležnosti Agencije za odgoj i obrazovanje?
U čemu samostalno odlučuju ravnatelji vrtića, osnovnih i srednjih škola?
Čemu teži visoko školstvo?
Koja je (osim financijska) uloga jedinica lokalne i regionalne samouprave?
Ovisi li mnogo toga o (samo)volji pojedinaca?
I jedno, po meni ključno, pitanje: smije li se ovaj sustav bez borbe predati utjecaju “vanjskih čimbenika”? Tko osjeća i snosi odgovornost za tragedije koje nastaju prilikom “igre” s umjetnom inteligencijom?
Godine i odgovornost
Spoznaja o umjetnoj inteligenciji i njezina pravilna i odgovorna upotreba trebala bi biti nadogradnja postojećih znanja, sposobnosti i vještina. No, koja je razina svega navedenoga kod djece?
Maslowljeva piramida potreba jasno nam govori o čovjekovoj nadogradnji ukoliko su zadovoljene one temeljne potrebe. Primjerice, ima li ikakvog smisla odvesti na koncert klasične glazbe pothlađeno, neispavano i gladno dijete? Njegove se primarne potrebe neće zadovoljiti time što smo mu objasnili da je takav koncert dobar za njegov kulturni rast.
Je li onda ikome osim meni nelogično i iracionalno ovo poigravanje s djeci nepojmljivim posljedicama?
Na izbore izlazimo punoljetni. Vozačku dozvolu dobivamo nakon određene dobne granice. Najniža dobna granica određena je i za ulazak u brak. I za zasnivanje radnog odnosa. Pa ipak, sve iracionalnosti današnjeg vremena, počevši od tehnologije, pa do političko-ideoloških ciljeva, guraju se u ruke sve mlađoj djeci.
Kome je uopće palo na pamet ulaziti u opasne, ali nimalo dječje igre imajući na umu da je maloljetnicima sve igra, pa i vlastiti život?
Ne, umjetna inteligencija neće razviti kritičko mišljenje kod djece. Ona će misliti umjesto njih! Ona će glumiti da im je netko blizak. Ona će ih potencijalno odvesti u smrt. Nažalost, ne bi bilo prvi put. Je li to jedan od globalnih ciljeva ovog suludog vremena u kojemu živimo?
Vizija djece – sustav VS realnost
Sustav (ili njegov dio, ili komadić vanjskog svijeta koji to želi postati) prezentira djecu 5. i 6. razreda kao intelektualce koji će u bliskoj budućnosti (kada, u 8. razredu?!) imati vlastito mišljenje o društveno-političkim pitanjima.
Realnost je takva da je, unatoč pojedinačnim iskakanjima inteligentne i darovite djece, prosječno riječ o klincima čiji mozak ne može u potpunosti razlučiti i odijeliti realnost od virtualnog svijeta. Riječ je o generacijama koje su rođene uz tehnološko okruženje. I virtualni svijet je, nažalost, djelomično dio njihove realnosti.
No, djeca zbog svog psihičkog razvoja u maloljetničkoj dobi nisu i ne mogu biti svjesna opasnosti, pa ni one koju nosi umjetna inteligencija. Ona nije igračka, a djeca je takvom doživljavaju.
Unatoč svom obiteljskom, socijalnom, ekonomskom i bilo kojem drugom okruženju, nema djeteta na svijetu koje ne želi biti voljeno i prihvaćeno. I ta želja ga prati kroz sve životne epohe, bez obzira na okolnosti. Umjetna inteligencija ne može mu to dati.
Pa ipak, umjesto da se – informatičkim govorom rečeno, vratimo na “početne postavke”, naš sustav i dalje, nerijetko bez posve jasnog plana i cilja, gura nadogradnju nečega što nema temelja.
Što djeca zapravo trebaju?
Naravno da su djeci “fora” i mobiteli, i tableti, i svi ostali ekrani koje dodiruju i alati kojima se služe. No, tko uistinu i na koji način kontrolira njihovo korištenje?
Je li umjetna inteligencija zadnji alat koji dajemo djeci u svrhu uništenja tog najljepšeg doba ljudskog života? Lišavamo li ih time posljednjih pokušaja samostalnog otkrivanja svijeta koji nije udaljen tek jedan dodir ili klik?
Djeca trebaju komunikaciju, ali onu zdravu: roditeljsku, obiteljsku, prijateljsku, vršnjačku. Ne hladnu i tehnološku. Tko će se sjetiti onih potreba koje stanu u jedan zagrljaj, u jedan iskren i argumentiran razgovor? Tko će djeci objasniti smisao života koji nerijetko prolazi i pored nas? Sintetički glas umjetne inteligencije?
Zamislimo jedan krajnje ludi znanstveno-fantastični film u kojemu se jedno dijete na rubu očaja, iz kojeg god razloga, želi “riješiti” i roditelja, i školskih kolega, i susjeda, i svih koji ga “guše” i “gnjave”. Može li po mogućnosti jednim klikom ili naredbom umjetnoj inteligenciji? Zašto ne? Nažalost, u takvom filmu već živimo. Samo ga nismo odgledali do kraja.
Umjetna inteligencija? Ona je tu. Neizbježna je. Ali, nipošto ne treba biti u rukama djece. Osim ako želimo budućnost ispunjenu ljudima bez kritičkog mišljenja. Ili, još gore, bez ljudi. Jer pitanje je tko će u ovoj igri uopće o(p)stati.
